Designed by 1971
 

VJEROVATI U PETRA PANA

 

 

 

29.04.2006., subota

NAĐITE SI POSAO...

Jučer sam nešto zujala po stanu. Sređivala sebe, parket, pločice, krevete. Smišljala kako da se riješim prašine zauvijek, a sve to vrijeme radio je tv i vrtila se Sanja na RTL-u (mislim, nisam sigurna, ne štrikam uz takve emisije). Tema je bila o „sponzorušama“ i razrada cijele psihologije tih bića. Pozornost sam obratila tek kad je Predrag Raos nešto bijesno objašnjavao nekom tamo nebitnom (meni, u svakom slučaju nebitnom). Morala sam sjesti i koncentraciju usmjeriti prema tv-u. Zanimalo me stajalište drugih ljudi, jer zašto bih bila uvjerena da je moje gledište ispravno (nisu me razuvjerili)? Naravno, svi od reda lijepi, pametni i čedni. Ni jedne pripadnice „odbačenog“ (laž- jako prihvatljivog) društva nije tamo bilo. Ni jedan mali atomčić takve nekakve. No, ne treba mi ONA da je iskažem svoj sud.

Što se to desilo sa suvremenim svijetom? Ok, bilo je to tak i prije. Meni su se možda otvorile oči kada sam shvatila nakon jedne pročitane knjige da su „sponzoruše“ u nekim zemljama dio folklora i to traje već stoljećima. Hm, dio folklora? Da, tamo su dio folklora. Kod nas bi u najmanju ruku bile nazvane kurvama (ovoj imenici navodnici nisu potrebni i neću se ispričavati zbog svojeg navoda).

Ja to zaista ne razumijem, a ni ne pokušavam. Zar smo se svi doveli do toga da je lova sve i da zaista lova i samo lova pravi razliku? Meni novac nije važan. Ok, važan mi je, ali samo ako on znači da sutra neću biti gladna, da ću si moći škicnuti neke šuze ili šminku i to kupiti. Da ću imati dovoljno novca na početku mjeseca da kupim sve lijekove koji su mi nužni da bih mogla normalno funkcionirati i da s vremena na vrijeme nekoga mogu razveseliti s nekom sitnicom. Eto, utoliko mi je novac važan.

Nisam nikada pravila razliku između onih koji ga imaju i onih koji ga nemaju. Uvjerila sam se jedino u to da ako i nisi imao baš love, a sad najedanput imaš ko blata- mijenjaš se! Definitivno se mijenjaš i to najčešće na gore. Ne znam zašto je to tako?! Zato što možda onda imaš mogućnost posjedovanja svih svojih snova (i tuđih), ali to onda više i nisu snovi. Za čim čovjek tada teži? Čemu težiti kad možeš imati sve?

Nikada nisam promatrala muški svijet i na koliko love sjede, leže ili rade nešto drugo. Što on meni može pružiti isključivo samo s lovom ili ako me je privukao samo zbog nekih materijalnih prizemnosti? Meni ništa. Ljubav? Ne. To ne možeš kupiti, a ni vratiti ako se potkrade neka greška za vrijeme garancijskog roka. Kome vraćaš račun? Njemu? Sebi? Svojoj gluposti? Pohlepi? Ne, nisam jedna od tih. Strast? Da je tako, spavala bih u krevetu u kojemu bi plahte bile dolari spojeni čvrstim šavovima. Užitak? Ne. Sigurnost? Da. Ali što će mi ona ako uz nju ne mogu dobiti i osjećaje, nježnost, smijeh, ljubav, radost i staloženost? Kod mene to ne pali. Možda nisam normalna?!

Vjerojatno su mi zato i bili smiješni muškarci koji su pokazivali koliko „vrijede“. Još smješnije su mi bile žene koje su u stanju učiniti sve da bi takvog muškarca i zadržale pored sebe.

Da mi je bilo do love i do uloge božice materijalnog svijeta mogla sam je vrlo jednostavno zaraditi uz pomoć svog tijela. Vjerojatno bih i profitirala. Bez obzira koliko vam to sada prepotentno zvučalo, ali je tako. Znam jer su me pitali. Znam jer sam se glasno nasmijala na takva pitanja. Smiješno. Zaista. Presmiješno.

S druge strane takav je život. I one su postale dio nekog modernog folklora. Brzi auti, zlatni lanci s kojima možeš vrlo jednostavno bezbrižno zavezati kravu za drvo i pronaći je na istom mjestu gdje si je i ostavio prije par sati dok si ti u nekom „poršeu“, samo u čarapama (dizajnerskog potpisa) i „roleksu“ slinio nad nekom razgranatom i naduvenom tetom koju bi komotno komunalci mogli pokupiti i odfurati na reciklažu plastičnog otpada.

No, svaka im čast. Treba imati želudac i razvijenu strategiju pokvarenjaka da takve muškarce i uspijete zadržati pored sebe. Treba to znati. Treba znati širiti noge i onda kada to ne želiš, ali za potpisane sunčane naočale se ipak i mora malo pomučiti. Treba se znati smijati svemu tužnom, praviti se inteligentnom ili glupom kada se to zahtijeva od tebe i potisnuti pamet, jer tko još želi pametniju „partnericu“ od njega? A one su sve pametne. Nemojte se zavaravati da u glavi skladište balone ispunjene helijem. Treba to znati. E, to ja zovem umjetnošću. To je umjetnost.

Meni brzi auti ne predstavljaju ništa posebno. Volim ih, naravno. Volim i brze motore, nabrijane mašine i kacige s tamnim vizirom. Ja sve to volim. Čak nešto od toga i posjedujem, ali to mi nije presudno za život. To je luksuz. Moje viđenje luksuza. Luksuz kakav si ja mogu priuštiti. I naravno da će me impresionirati neka dobra linija auta, ali neću biti nesretna zbog spoznaje da ga JA ne mogu imati. Bit će to samo jedan odbljesak divljenja u mojoj glavi koji prolazi onom brzinom kojom odlazi taj isti auto iz mog vidnog polja. I ako je nešto važno, onda je važna ta stvar, a ne osoba koja upravlja njome i osoba koja ju posjeduje.

Ako pogledam sebe i ono što me okružuje, ono moje, onda znam da nisam bogata i da nemam sve što bih možda poželjela imati, ali sam sretnija i zbrinutija od većine ljudi koji me okružuju, od većine stanovništva u ovoj nesretnoj državi. Moje bogatstvo je u tome što ja to znam cijeniti i znam da se može dogoditi da sutra više nemam.

Snovi? Novac? Pisao je frifol neki dan o tome koliko novca je dovoljno novca? Ja bih rekla: onoliko koliko ti ostavlja prostora da još uvijek težiš ka nečem, da još uvijek imaš snove i da postoje stvari koje su ti nedostižne, a koje, kada ih uspiješ prigrliti, u tebi izazivaju veselje zbog postignutog.

Ukratko- želim i dalje u životu željeti…

- 14:10 - Komentari (14) - Isprintaj - #

27.04.2006., četvrtak

Pričala bih vam priču...

Pričao mi je priču. Život. Onu dovršenu, s krajem, s poentom. Pričao mi je priču koja i dalje traje. U nekom novom vremenu, s nekim novim likovima, s nepredvidivim krajem, bez ikakve budućnosti, s lijepom prošlosti i s toliko puno prehodanih godina da ih više ni ne brojim.

Rekla sam vam kako bih voljela još jednom ugledati njegovo lice, promotriti osmijeh i iza leđa prepoznati dobro poznati smijeh. Ne zavaravajte se da se dogodila ljubav ili sjeta, ne zavaravajte se da je to još jedna stepenica u životu preko koje čovjek mora prijeći. Nemojte pomisliti da je ispred mene zid. Zamagljene oči. Ja sam samo vratila vrijeme unatrag, zamrznula sliku, proživjela u nekoliko sati sve one zaboravljene, ne tako davne, godine i sačuvala u sebi portret dobrog čovjeka.

Pričala sam vam o njemu. Jednom. Nije se promijenio. Baš ni malo, ali je ipak odrasliji, zreliji, no dobre dječje duše s iskrom u oku. Divan je svijet neiskvarenog čovjeka.

Da, pribojavala sam se tog susreta. Što reći čovjeku s kojim si dijelio sve kroz neki niz godina, a onda je uslijedila duga šutnja? Zbog života. Nezrelosti. Različitih svjetova i zbog nečeg što ne mogu opisati. Zbog nečeg što se ne da opisati. Sve smo rekli. Nije bilo one glasne tišine, napetosti i nelagodnosti. Mi smo uspjeli prekoračiti tih sedam godina i nastaviti tamo gdje smo stali one jeseni.

Smijala sam se njegovim pričama, tužno ga gledala kada je prepričavao nešto što ga je povrijedilo i osjećala se posebno jer je baš meni rekao ono što ga tišti. Odlučio me gledati drukčijim očima i mene je to grijalo. Mi više nismo bili MI. Mi smo ON i JA. Svatko sa svojim životom i svojim dubokim tajnama, skrivenim teretom, ali oboje s dovoljno povjerenja da možeš nakon nespretno izgovorene rečenice nonšalantno odmahnuti rukom, nasmijati se i nastaviti dalje.

Pričao je o svemu. Otkrio sve o sebi. Pitao me o meni. I pričala sam. Zapravo, možeš li naslikati neku sliku svoga života u kratko vrijeme? Pomalo. Ne baš spretno. Ne, nije me pitao s kim sam sada i kako mi je. Nisam to ni očekivala. Nisam ni htjela o tome pričati. Jer što reći? Mogu li reći čovjeku slomljenog srca da sam sretna i da su mi se sva dobra dijela vratila dobrim? Da sam nekako zaslužila život koji živim? Mislim da ne mogu.

Vješto smo izbjegavali teme koje više zaista nemaju smisla, a i odgovor na njih bio bi nespretan, pomalo lažljiv i uljepšan jer ne možeš reći istinu koja bi bila toliko blaga da nas ne dotakne.

Ali to ne znači da smo si lagali. Pretvarali sudbinu u masu sazidanu pastoralnim elementima. Ne. Ja sam ja. On je on. Savršeni. Oboje. Odvojeni. Neponovljeni. Pregaženi vremenom kojem smo ipak povratili potpuni oblik i dali mu ime.

Još jedno poglavlje života je zatvoreno. Ostvarena želja- sjesti kao dijete i otići kao odrasli čovjek.

Život je nepopravljiv. Oduševi me. Promatram to na neki način kao nagradu koju sam zaslužila zbog nekih sitnih dobrih dijela.

Kiša. Hladnoća. Pogled. Pozdrav. Ruka u zraku. Trg. Tramvaj. Stanica. Vrata… Život iza njih... i ispred mene.

- 20:55 - Komentari (17) - Isprintaj - #

26.04.2006., srijeda

Čarobnjak iz predgrađa metropole.

Dan. Kao svaki drugi. Neponovljiv, ali poznat. Nedodirljiv i nikad više doživljen. Ne na taj način. Ne više toga datuma. Ne tih godina. Ne. Nema više takvih ljudi poput njih dvoje.
Je li vam poznat osjećaj kada sjedite s nekim za koga zapravo ne možete reći da ga poznajete, a čitate vaše zbrkane misli takvom lakoćom kao da ih je pisao Cesarić ili Tadijanović (nikako Krleža)? Da. razmišljam o njima. O dvije individue koje su mi tako nekako učinile život radosnijim, lepršavijim, iskrenijim. Promatranje svijeta, stvaranje novog, unapređivanje starog, ulazak u sintagmu, sve prolazi kroz proces osobnog doživljaja i na kraju rezultira podjelom. Kažem, na kraju, ali ne gotovo uvijek. Ne ovoga puta. Eto. Stala sam i ne znam zapravo što da napišem. Da bude razumno, bez puno filozofije, emocija i kaj ti ja znam čega sve ne. I shvaćam: ma, pusti pantera filozofiju! Zayebavaj se. To ti ionako najbolje ide!
Dakle… već je dobro poznato kako su neke kave teško izvodive, dogovorive i dogodljive, ali…jeeeee! Uspjeli smo svi troje izmuljati, začahuriti i odžuriti tamo negdje gdje je civilizacija odavno rekla: Laku noć! (bez uvrede, dragi moji). Dobro da mi orijentacija još uvijek šljaka pa sam se uspjela vratiti natrag!
Pazi foru! Pokupim malu (a mala ko bombon). Upoznam joj muža (opasan lik) i odosmo mi u Nigdjezemsku. Čeka nas tip (više nju nego mene :) ). Ozbiljan, uvaljen u stolicu, cuga pivo, a iza njega pastoralna slika zbog koje bi se digli svi lovci na prava životinja u svijetu! Onda me ona šokira s poklonom (hvala, draga, hvala, nadam se da se svidjelo cijelom bircu. I da, ko salivene!) i natjera me da pokažem i njemu kaj sam dobila. Kako popustiti dragom stvorenju koje te gleda molećivim pogledom? Nikako! Izvadim. Pokažem. Njemu neugodno, barem mi se tako učinilo. I meni malo neugodno, ali poklon je mrak! Priča teče. Nas dvije meljemo, on pokušava izboriti malo svog slobodnog prostora i uspije tu i tamo. Ma, simpa, totalno.
Trajala je ta kava dva i pol sata. Mobiteli su ležali na stolu i motrili smo na njih ko Sokol sekjuriti. Svi mi imamo putra na glavi. Meni bace primjedbu kak cmrčem sok svo to vrijeme, a gospoda se već pomalo nalila. Ona umire od smijeha pa naglim rezovima prelazi na teme koje život znače. On crven u licu, kao prirodno, a ja vidim da mu mjehurići od piva izlaze kroz uši. Ludnica! Ono, fakat dobro društvo. Nakon puno smijeha, blesavih pogleda i dvosmislenih izjava, zabrijemo kako je vrijeme da se krene.
Dođem doma. Skidam se i ostanem samo u majici i grudnjaku kad ono zvono na vratima. Burki. Zove me na klopu! Ja vičem kroz protuprovalna vrata nek pričeka sekund i brzo navlačim traperice. Zaključavam stan, ulazim u njegov, sjednem i…ajajaj! Žene drage, jeste kad sjedile u samo u hlačama bez tangi, pumperica, pamučnih gaća ili takvog nečeg? Ma, katastrofa! Iritira do bola! No dobro! Najela se ja i bris natrag da skucam nekaj pametnoga na kompu. (i dalje mi ne polazi za rukom).
Sjedim, tipkam, razmišljam…zvoni telefon! Moja srećica! Pričali smo dobrih sat vremena. Smijali se, glupirali, pokušali uhvatiti poentu života za rep i vrijeme je prošlo. Odjednom sam se našla posve sama u praznom stanu, bez igdje ikoga. Samo komp, ja i moji nestašni prsti koji modeliraju moje misli u nešto opipljivo. Trudit ću se zaspati spokojna i ne razmišljajući što sam možda u životu propustila, kako sam se našla tu gdje jesam i hoću li moći kroz cijeli život nastaviti dalje ovim putem. Just follow the yellow big road. I onda lupim petama sjajnih crvenih cipelica i Toto je pored mene. (izbjegavam zamisliti sebe s onim kretenskim pletenicama i u onoj plavoj pepita haljinici. Vjerujem da bi izgledala ko debil na treću).
I eto! Neuspješnoj priči za laku noć došao je kraj! A vi moji kafeniški drugovi, dobro pogledajte ovaj post- ispunila sam obećanje. Samo da vas podsjetim- o ukusima se ne raspravlja i jezik u mašnicu, molim!

- 22:51 - Komentari (41) - Isprintaj - #

23.04.2006., nedjelja

Danas je moj dan.

Probudila sam se u zoru. Namjerno. Još uvijek snena i onako u spavaćici odvukla sam se do Drave. Danas sam željela svoj odraz osjetiti u vodi, a ne u ogledalu. Evo što sam na tren vidjela:
Starija sam godinu dana, ali nisam ništa pametnija ni mudrija nego li sam to bila jučer. Okružena sam dobrim ljudima koji se vesele mojim usponima i koji su mi pružili ruku spasa onda kada sam padala. Još uvijek sam vedra i svijet je prekrasni šareni balon na mojim dlanovima. Ovaj dan je samo moj. Danas mi je rođendan.

I kada sagledam sve te godine i osvrnem se na svoj život... mogu vam reći da sam ponosna na sebe i na sve one koji su zaslužni za osmijeh na mome licu.

- 16:41 - Komentari (24) - Isprintaj - #

20.04.2006., četvrtak

Balkane moj...

Dan je zapravo bio dobar. Ujutro sam na licu nosila osmijeh. Zbog sna. Jednog izmiješanog sna. Pomalo suludog, ali dovoljno nježnog da sam se osjećala dobro unatoč nekom tugaljivom vremenu koje se rano jutros nadvilo nad Zagreb. Posla je zaista puno. Previše. I osjećam se nekako krivom jer ne stižem pročitati sve ono što mi je bilo glavno štivo svakog dana. Čak neki osjećaj izdajnika jer nisam više u vašim komentarima. Trudim se, ali ne mogu. Ne ide. Neke su stvari u ovo vrijeme važnije od onih drugih.

Napisala sam jučer podužu biografiju svojoj dragoj Holi. Danas se javila. S nekom predivnom lepršavom fotkom i gledam je i vidim sebe. Ona nije ni svjesna koliko smo i fizički slične. Gotovo identične. I to me nasmijalo. Nije mi danas ni smetalo to što sam mrtva umorna stajala gotovo pola sata i čekala tramvaj. I to čekanje se isplatilo.

Dovukla sam se pred zgradu i srela… nazovimo ga prijateljem iako je više poznanik, a manje prijatelj, a opet puno više od poznanika… dakle, srela sam prijatelja i vidim da mu je koma, da se baš danas cijeli svijet odlučio srušiti na njegova leđa. Otišli smo na kavu. I slušam ga i gledam i znam da mu ne mogu pomoći, ali isto tako shvaćam da mu je taj tren bila potrebna moja prisutnost i trebao je nekoga da ga sasluša. Trebao je nekome kome vjeruje. Rastali smo se nekako šutke. I dalje je bio tužan i smrvljen, ali njegova zakašnjela poruka nagnala me da pomislim kako mu je ipak bolje i kako i ovo danas iza sebe ima neki razlog. Zamisliš se kada ti netko iskreno zahvaljuje samo zbog toga što postojiš, što si u tom danu jedina osoba koja je uspjela napraviti pomak, na bolje. Ponekada trebamo nekoga da bude kraj nas. Nije važno sluša li nas zaista, drži li nas iskreno za ruku. Važno je samo da je tu, da nismo sami. Provjerit ću sutra kako je.

Sjela sam u auto i odlučila na kratko pobjeći od svakodnevne rutine i šablone. Nafrljila sam Azru onoliko kolika je gornja granica da karoserija auta ne daje popratni zvuk basovima. Onako- da izbjegnem zdravo seljački štih. Idila. Sama. Glazba. Misli. Život. Moj život. Samo moj. Ja. I ja.
I sada neumorno pravim greške pišući ovo nešto i stalno se vraćam i brišem. Umorna sam. Naotekla. Ovo je vjerojatno jedini dio koji još uvijek želim raditi i za koji imam volje.
Nadam se novim danima. Onima kao prije. S malo više vremena, malo više udisaja, malo više poziva i sa samo malo više razumijevanja.

Ljubim vas sve. Onako umorno, ali iskreno. Odoh u krpe. Odmoriti život.

- 22:17 - Komentari (18) - Isprintaj - #

18.04.2006., utorak

I ja ću budna sanjati....

Ajmo…udah iiiiii izdah… ponovite radnju. Udah…..iiiiii….izdah. Trebat će vam, vjerujte mi.

Opet onaj iritantni zvuk pristigle poruke. Mala, ajde skoči na kavu do mene danas poslijepodne. Ne, nemam volje tipkati po mobitelu. Zovem je.
-Molim?
-Hej mala, kakav je to poziv? Za danas?
-Pa, mogla bi, a? Ajde. Skočimo tu u kvart na kavu. Došla bih ja, ali nemam auto. Sorry.
-Ok. U četiri, može?
-Može.
-Nazovem te kad budem pred zgradom pa se spusti dolje.
-Na zapovijed. Vidimo se. Pazi kak voziš.
-Mhm. Pa-pa.

Malo sam se još motala po stanu. Navukla na sebe neke krpice, javila se kome se trebam javiti kad odlazim i odskakutala u garažu. Brrrrmmmmbrrmmmm.
Malo motanja po gradu, gubljena po semaforima, pronašla sam X na karti izgubljenog blaga.

-Poštovanje! E, ja sam dolje. Silaziš?
-Ma, dođi gore na kolače. Malo klopneš i idemo na kavu. Ajde, ne mudruj.
-Dobro, ali bez zadržavanja. Imam ograničeno vrijeme kretanja van Zagreba.
-Jasno. Ajde, brzo.

Nekako sam se nadala nekoj zgradi s liftom, ali uzalud. Uvijek se iznova tješim kako je to dobra vježba za moje dupe i da mi samo koristi.
Lagano me zaslinio njezin pas koji je razdragano mahao repom i bio poprilično umiljat. Sjele smo i servirala je kolače. Pričale smo ni o čemu posebnom. Onako, više o sitnicama koje život (ne)znače.

-Jesi se najela?
-Jesam.
-Odi samo u dnevnu. Sjedi, zapali i ja dođem čim obučem majicu.

Odvukla sam se tamo. Svijeće su gorjele po cijelom stanu. Budući da je bila zima i noć je brzo pala plamen svijeća na zidu ocrtavao je samo neku sebi poznatu razigranu koreografiju. Gledala sam u neku knjigu. Ušla je nečujno u sobu i primijetila sam je tek kad je svoje koljeno priljubila uz moje. Nešto sam se nasmijala, onako blago. Ni sama ne znam zbog čega, ali jesam. Sjela mi je u krilo okrenuta prema meni. Kažiprstom je lagano prešla preko mojih usana i čudno me pogledala. Sva sam se ukočila i pokušavala se uvući u krevet onoliko koliko mi je to dopuštala fizika. I dalje sam gledala u nju. Danas kada razmišljam o tome čini mi se da te trenutke nisam ni disala. Skinula je sa sebe majicu i grudnjak. Položila sam oba dlana na čelo i nagnula glavu.
-Daj, hladno je. Obuci se.- vjerojatno nisam uspjela od šoka smisliti ništa pametnije.
-Ne želim. Pogledaj me.
-Molim te, nemoj to raditi. Kaj ti je?
-Hej, draga, pa nije ti valjda neugodno? Ha, mala moja?
-Nije mi neugodno, ali mi nije baš ni ugodno. Jesam ja nekim svojim postupcima navela tebe na to da sjedneš meni u krilo i pomisliš kako bi trebala biti gola? Kaj ti očekuješ od mene? Nemam neko pametnije pitanje, oprosti.
-Ništa. Samo se opusti. Ja sam sigurna da će ti se ovo svidjeti. Nisi nikad prije? Ja nisam.
-Gle, situacija baš i nije stvorena za neko debatiranje i fakat mi se ne raspravlja o tome bi li mi se to svidjelo i jesam li se u takvoj situaciji našla prije ili nisam - nekako me živcirala ta napetost koja je ispunila sobu.
-Samo sam htjela osjetiti tvoje usne kad se ljubiš. Molim te. Molim te - već se lagano počela maziti - Uzdišeš li?
-Nemoj… Nemoj, molim te. Obuci se.
-Želim te osjetiti, pokušaj to razumjeti.
-Uopće to ne pokušavam razumjeti. Daj...
Lagano je spustila glavu, zatvorila oči i prislonila svoje usne na moje. Bila sam mirna. Ne, zaista nisam ni disala. Jezikom je razmicala moje usne i lagano me ugrizla. Disala je ubrzano i tijelo joj je bilo vrelo. Rukom me uhvatila za kosu i povukla moju glavu u stranu. Jezikom je klizila prema mom vratu.
-Stani.
Opustila je stisak i odmaknula glavu. Čudno me gledala.
-Ne mogu. Ne sada. Idemo. Sjećaš se, zvala si me samo na kavu? – pokušavala sam napraviti neku zabavnu situaciju od ove napete atmosfere. Nije mi polazilo za rukom.
-Dobro…

Konobar je poslužio kavu. Pričale smo i smijale se kao da se ništa nije dogodilo i tako je bilo najbolje. Tek kad sam sjela u auto i vozila se kući, a na vratu vidjela razmazani ruž postala sam svjesna da se ipak nešto dogodilo…ali to mi ovoga puta nije promijenilo život.

I…kaj mislite da ću napisati? Da sam se onda probudila? Ne, onda sam otišla spavati…..



- 19:29 - Komentari (30) - Isprintaj - #

Ole Lole!

Nisam već neko vrijeme s vama. Barem ne u onoj svojoj koncentriranoj verziji. Posla je puno, ali nisam ni u nekoj fazi pisanja. Baš sam o tome govorila mojoj dragoj Holi neku večer. Eto draga, sretna ja, ma, presretna, što te mogu dodirnuti i van neta. party

Za ovo malo slobodnog vremena mogu zahvaliti padu sustava i blesavom programu u kojem radim… Nadam se da ću imati toliko vremena i uspjeti pročitati tamo neke postove koje ste napisali, a ja baš niti jedan nisam pročitala u zadnjih desetak dana. Osim, opet, Holinog. Holi, Holi…

Nadam se da ste se lijepo nauživali preko produženog vikenda. Ja sam skoknula na more. Klopala na plaži. Njuškala po prastarom skrivenom vojnom objektu gdje je zabranjeno kretanje, ali ja ionako zabrane ne poštujem, pa sam otišla. Ljudi moji! Nevjerojatno! Ma, Goli Otok je ništa za ovo… Pecala sam, tj. bila podrška u pecanju, ali ne dugo. Mene to iritira. To nepomično sjedenje na kamenu. Traćenje vremena. zijev Jučer smo skoknuli u prirodu. Predivno. Zato sam i platila danak ostatak dana. Ako je netko alergičar, onda ne ide u šumu. Naravno, oni pametni, ali ja nisam pametna. Mislim da više neću…. A lijepo mi je mama govorila blabla ...

Sad vas sve redom ljubim. Idem malo riješiti blogovske zaostatke…

- 10:33 - Komentari (9) - Isprintaj - #

13.04.2006., četvrtak

dragi moji....

sretan vam Uskrs. fino se napapajte i uživajte...

- 21:47 - Komentari (9) - Isprintaj - #

07.04.2006., petak

Pobijedi strah! Ma, pobijedi ga ti ak' si blesav!

Ok, ekipa draga. Daklem…
Scenografija- trosobni stan. Crveno- bijelo- crno.
Uloge- dva aktera. Prvi, moj dragi, zahtjeva klopu. Drugi akter, ja, prevrće očima, ali slaže klopu (ovoga puta bez dodatka otrova). Zavaljujemo se u trosjed i zujimo u tv (bemti tv od hrpetinu kn koji zayebava). Kvar uklonjen od vrsnih prstiju aktera prvog.
Počinje! Fear factor (iliti ga po naški- Fir faKtor- užas). Ako je strana riječ, onda je strana! Kak možeš prvu riječ pročitati onak kako je izgovaraju izvorni govornici tog područja, a drugu „prevesti“??? Dobro, da ne zađem u područje metateze likvida, odustajem u startu.
Gledam ja tak i okrećem glavicu na jednu pa na drugu stranu. Razmišljam. Zatvaram oke. Ne vjerujem pa opet malo vjerujem…pa ne vjerujem. Dobro. Ima nas svakakvih i sad da tu radim neku diobu na normalne i nenormalne, stvarno ne bi bilo u redu. No, nije mi jasno. Kakvi novci trebaju biti u igri da zabijem glavu u polu terarij sa žoharima? Puževi-ok, ako ne izlaze iz svoje nastambe. Rakovi. Rakovi???? Da me uštipne za jezik. Ili da mu, ne daj Bože, progutam nogu. One dlakave nožice…. Tak si i ja mogu uzgojiti dlake na nogama i grickati ih s užitkom (bar znam gdje su sve bile), ili grickati noge svog pretpostavljenog (to ide bez uzgoja i samo pretpostavljam gdje su sve kročile). Ne znam. Ono čudo kaj se okreće, a ti ko manijak trčiš po zastavice???? Bojim se visine i ne bi mi na pamet palo balansirati na takvom nekakvom čudu. I to još zbog zastavica! Helikopter i zelena močvara? Neka mi ne zamjere svi ljubitelji Jaruna, Šoderice, osječkih bajera, ali to su bare! Fuj! Žabe gledam samo na slikama, ali bude mi žao ako koju zgazim na cesti. Na stranu da sam ih jela. No jednom i to na prevaru! Brrrrr…..
Ne znam. Ja se bojim i to puno toga. Visine, zmija, paukova (dok su mi miševi i štakori slatki na taj neki čudan način), sebe u ogledalu nakon pijane i neprospavane noći, također sebe kad mi dupe ne stane u hlače kupljene prošli tjedan, Peričke (oni koji trebaju će ovo i shvatiti) i jednog tamo mog iz Slavonije kad mi se približi i zahtjeva pusu (dobar neki strah, to bih i platila), pajceka koji u nosu imaju onu svoju klopu i kad me vide počnu divljati i ubrzano disati i roktati (valjda prirodno privlačim „svinje“) i sva mi ta hrana završi u faci- tko mi kriv kad se raspametim kad vidim ta mala pink čudovišta. Možda se jednostavno dovoljno ne palim na lovu i zato sam takvog stava. Da mi je do nekih užasa otišla bih u Maksimir, razbila staklo na terariju, skinula se do gola i valjala se zajedno s udavima. Onda skok na glavu i sinkronizirano plivanje s ekipom krokodila. Ma, ja kad vidim pauka zgrabim usisavač i iako znam da se zagušio u onom svijetu grinja koji živi u vrećici, imam osjećaj da još uvijek hoda po meni.
Ne, još ne kužim. Ljudi moji, napravila bih sve u životu da o tome ovisi zdravlje ili život osoba koje volim, ali ni za kakvu lovu. Nema te love. N E M A! Možda tako razmišljam jer sam jedna od onih sretnika koji imaju krov nad glavom i lovu da kupe kruh za drugi dan. Iako sumnjam da se ekipa prijavila zbog kruha tam! Radi kruha i igara, to da.
Zapravo, istinski me je samo Boga strah i nekad si mislim da ćemo onog dana kada dođem pred lice Pravde imati o čemu popričati… tko prizna-pola mu se prašta (ili nadoda, rekli bi neki moji).
Da ovo ne bi prešlo u neke moje ispovijesti nestašnog uma i da vi ne skužite s kim zapravo imate posla, zaključujem sljedeće: no way ( naši bi rekli- no vej)! Nema tih para! Nitko mi to ne more platit! Ja sebi nemam kaj dokazivat! Ali svaka čast svima njima! Ja ne bih! Ne hvala!

- 22:12 - Komentari (25) - Isprintaj - #

06.04.2006., četvrtak

...čubice Vol.2(svi se zbuniše) -ovo su moje, a Mazine su na Mazinom ;)

"...juhuuu kiss"- ovo je mazin pozdrav s mog bloga! i opet jaaaaa hehehe...nja...nja...naj...mazaaa...kak je buga prckat po tudjem blogu rofl

eto, moja najdraža je zavrijedila toliko povjerenje i dobila moj username i pass, i zahvaljujući njoj ja imam danas na blogu ovo kaj vidite!
zahvaljujem se naravno bokyu i labbyu na trudu, ali dečki... očito žena zna kak treba sa ženom...
zakaj ova slika i sva ova zavrzlama? e pa prošećite svoje prstiće i miša do mazinog bloga i to je to....

zabluda, ljudi moji, zabluda....

- 11:54 - Komentari (111) - Isprintaj - #

05.04.2006., srijeda

"Volio sam je tako lako, a tako sam teško to znao da pokažem..."

Nekako sam se sva spetljala i najednom više nisam znala kaj znači ispod,a kaj iznad stepenica. Onda sam podigla pogled. Osmijeh. Moj osmijeh. Moj najdraži osmijeh. Moje najdraže biće. Pogled na njega pomogao mi je da zaboravim kako je previše vremena prošlo, kako je nostalgija prešla u patnju. Više ništa nije bilo važno. Bili smo u zagrljaju.
Kava, cigarete, upadanje u riječ, pokoji ukradeni dodir i moje nespretno ponašanje. Toliko toplih riječi da se nisam snašla. Samo sam se smijala. Da me ne poznaje vjerojatno bi pomislio kako nisam njegova, ali da nisam baš ni sva svoja.
Odjednom se uozbiljio i tiho rekao:
-Dođi.
-Kuda sad? Vlak ti kreće za petnaest minuta.
-Dođi. Idemo.
-Ma, kuda? Ajde, uzmi stvari i trčimo na stanicu. Otpratit ću te.
-Rekao sam ti. Idemo. Zaboravi vlak i stanicu. Zaboravi na sve oko sebe osim nas na tren. Možeš li?
Nije mi bilo jasno, ali sam samo klimnula glavom. Krenuli smo. Nisam se ni usudila pitati kuda to mi idemo. Glavni kolodvor ostao nam je iza leđa i onda sam shvatila. Vjerojatno je zamijetio moj strah na licu jer se nasmijao.
-Hajde, sve je ok. Vjeruj mi.
Ušli smo. Zatvorio je vrata iza mene i spustio svoje stvari na pod. Promatrala sam ga i osjećala neko strahopoštovanje prema njemu. Ljubav. Ponos. I najzad- strah. Što ja tu radim? Što to ja nama radim?
Lagano mi je prišao u uhvatio me za struk. Glavu je položio na moje rame i mogla sam osjetiti njegov dah na svom vratu. Bio je to neopisiv osjećaj. Osjećaš se kao da nisi tu. Kao da levitiraš i gledaš tu igru. Odmaknuo se i povukao me za ruku. Nekoliko trenutaka kasnije ležala sam na krevetu potpuno gola. Rukama je prelazio po mom tijelu. Bile su nježne. Kad osjetiš njegov dodir na koži, dobro znaš čime se u životu bavi. Nježan, a s toliko iskustva i predanosti. Točno je znao što radi. I radio je to s velikom lakoćom i ljubavi. S velikim umijećem.

Između onih dodira jezikom po dijelovima mog tijela koji su rezultirali dubokim uzdahom, gledala sam u njegovo lice. Gledala sam u nas. Zarila sam ruke u njegovu kosu i privukla ga k sebi. Ljubili smo se kao da se više nikada nećemo sresti. Bojala sam se da je ovo jedini trenutak koji nam je poklonjen i zatvorila sam oči kao da ću tim činom zaustaviti vrijeme i da će ostati pored mene zauvijek. Čovjek u laži pronalazi spas. Zato ljudi lažu. Ne zato što su zli, već zato što su nesretni i za te laži hvataju se kao utopljenik za slamku.

Najednom je sve postalo nevažno. Ovaj svijet je bio stvoren samo za nas.

Postali smo umorni. Spustio je glavu na jastuk i položio dlan na moje lice. Ja sam se privila uz njegovo tijelo i slušala otkucaje njegovog srca. Vjerojatno više nisam mogla izdržati i suze su stvarale svoju koreografiju na mom licu. Znao je da plačem. On je uvijek sve znao. Stisnuo me je jače uz sebe i rekao:
-Budi sretna, jer ja sam sretan. Uživaj u životu.

Nisam znala kako ću. Nisam znala ima li smisla ovaj moj svijet bez njega u njemu. Obećala sam sebi kako tuzi nema mjesta u meni i da zaslužujem biti sretna. Ako ne sretna onda zahvalna na ovom malom trenutku vječnosti koji smo uspjeli sebično oteti samo za nas.

Zvuk. Čudan. Jak. Šest sati je. Okrećem glavu na lijevu stranu i shvaćam- jutro je. Probudila sam se. Ostala sam ležati u krevetu i realnost je zabila svoju grubost ravno u moju djetinju dušu. Poljubac na kolodvoru. I to je bilo sve.

No, to je bilo dovoljno da se nasmijem…

- 10:01 - Komentari (20) - Isprintaj - #

03.04.2006., ponedjeljak

zbog nas je padala kiša...

znam da neki moji dragi virtualci, prvenstveno moja najdraža maza, očekuju jedan mali dio zamrznute slike tih minuta...
oprostite mi, ne mogu.
neka moja šutnja bude ogledalo sreće koju čovjek mora ostaviti sebi iza leđa, ali sreća koja živi onaj mali dio vječnosti- onoliko koliko traje naš život...

- 18:56 - Komentari (37) - Isprintaj - #

Kolovoz 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (1)
Rujan 2007 (2)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (1)
Prosinac 2006 (3)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (9)
Rujan 2006 (7)
Kolovoz 2006 (1)
Srpanj 2006 (5)
Lipanj 2006 (8)
Svibanj 2006 (11)
Travanj 2006 (12)
Ožujak 2006 (15)
Veljača 2006 (11)
Siječanj 2006 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari Da/Ne

Opis bloga

zar ga mora biti?


dakle...

Danas je Mali princ dobio novog vlasnika, samo za privremeno. Ja sam dobio više, okusio sam nešto već odavno zaboravljeno. Ovo je definitivno moj dan, no ne bih mogao bez tebe, zato hvala ti. A sutra je tvoj dan i to je već definitivno.

"Naravno, ponekad je promjena i više no korisna. Nadasve osvježava i čini te poželjnijim/om. Ako je to tvoja promjena. Ukoliko je to promjena tvoga materijalnog, onda pak poželjnost je suvišna. Ukoliko je to promjena okoliša, opet si umješan/a u mix raspoloženja. Možda je samo drugačiji kut gledanja ili motiv koji te tjera da gledaš ovako ili onako. Ali ja to stvarno ne mogu znati."
pgreen


Dobro što nisam zapisala njegov broj telefona, što ne znam gdje stanuje, što ga mogu izgubiti, ne optužujući se da sam propustila priliku.
A ako se tako i dogodi, ako ga izgubim, bar sam dobila jedan sretan dan u životu. S obzirom na to kakav je svijet, jedan sretan dan gotovo je nalik čudu.


"Dva svijeta su se napokon našla. Na trenutak zaustavila svoju vrtnju i stvorila novi svemir!"



moja sjena
VAKUUM "I čudan je to virtualni svijet. Toliko čudan, da ne znam kako bi ga opisala jednom dragom biću, da se nekim čudom, nakon 15 godina kome, probudi. Možda je bolje nikada se ne probuditi iz svog sna. S naglaskom na možda."

Ljudi koji život znače

@
"Dobro je pomislih, jer se nisam želio prisjećati najmračnijeg djela moga života, djela života kada sam trebao živjeti punim plućima, kada sam trebao izlaziti, veseliti se, plesati, pjevati, ljubiti......"

aquaria
"Možda napišem priču o životu kojeg razumijem, ali ga ne želim živjeti."

Archie
"Onako ga ispijaš polako i groziš se okusu kave koju ostavljam na usnama, odveć gorka aroma jutra."

bobica
"zima stiže. pitam se što se dešava kad se magla u očima prepozna s maglom oko mene..."

candy
"jednom se živi, a ovako dobro samo ako imaš novaca."

carica vrta
"ako oklijeva, misli da nije vrijedno.
sve ostale činjenice nisu bitne.
(ali, i onako se ne bi složila sa mnom.)"

DragonFly
"Kolodvor snova… Da, vjerujem da smo svi na kolodvoru snova. Toliko mogućnosti, toliko novih prilika…. I makar ne vidim kamo vlak vozi i ne znamo kamo će nas uvijek odvesti. I da, možda završimo u nekom nepoznatom kraju… No zar je bitno? Možda nađemo prečicu ili novi skriveni kutak svijeta..."

feniks
"Jutro je svanulo..ptice drugačije pjevaju...sunce nekako drugačije grije/prži..
Jutros mi je netko stavio ljubičaste očale na oči!!! I za divno čudo još su tu!"

Forza Fiume
"Toliko puta sam
otišao slušajući
svoje strahove.
Ostavljajući dio
sebe i skrivajući
suze. Čekajući
ljubav, da odnese
hladnoću koja me
je izluđivala kao
ćup pun zlata na
kraju duge."

frifolčina
"Bježim od analiziranja svačega i svakoga,
nečega i nekoga, jer to je gladan bezdan koji nema kraja..."

gospon gajo
"Mislim dakle postojim! Jednom je to netko dobro rekel, makar je bil totalno konfuzan. Zgleda da je sve prešlo kvragu jer eto vidi se kak Vlada vlada…."

innah
"....dobrodošli na odmor u zemlju gdje altruisti postaju egzorcisti, a čudesa nisu rijetkost."

Lego kockica
"zagasil je čika te se ispruženim i od duvana žutim kažiprstom desne ruke lagano naklonio prema meni i hrapavim glasom zaustioo: znaš li ti dijete...?
mislio sam u sebi : e lega najeba si....."

miško
"Gledam u njene noge i uživam u njihovoj ljepoti, ne dozvoljavajući njihovoj glatkoći, koja toplo sijeva i blješti, da me još jednom prevari i povede na put sjećanja. Slatkog. I bolnog."

oldsoul
"Još ga zamišljam u polutami njegova ateljea ....
Budući da ga poznajem , potpuno sam mirna : znam da ne žali , znam da već misli na nešto drugo i da već novi likovi dobivaju svoje obrise .... I s nježnim i bolnim osjećajem ... znam da ni on nije zaboravio ............"

pjesma o jednoj mladosti
"Što reći djetetu? Zagrliti je, bez riječi, obrisati suzu ako kane... Pričale jesmo, neću poticati ponovo dok sama ne izrazi želju za razgovorom jer kod nas to bude naširoko i naveliko – da ne kopkam po svježoj rani. Baš me zanima što će ta mala reći..."

rilady
"Nismo mulci, nismo bez iskustva, nismo bez stavova, nismo bez znanja što želimo. Ne treba proći par godina da bih znala jel' to TO."

serafina
"Na meni je da povjerujem još jednom mome ocu i svemu u što je vjerovao i učio me.
Da se pomolim i ponovim «Hodaj, nebo strpljive voli, hodaj možda se ipak sve u dobro pretvori…»"

sklblz
"Pogrešno sinkronizirani glasovi ispred Kavkaza mi odvukoše misli.
Plavi dim cigareta i čaše na krovovima automobila

„Nisi na rođendanu?”
„Nisam. Otići ću kasnije. Nekoliko godina kasnije.”"


svjetioničarka
" Nekada mi se čini da pišući te poruke i odašiljući uokolo podsvjesno puštam svoju životnu poruku u boci. Često se osjećam kako se na taj način odričem svojih najljepših snova, odustajem od onog o čemu sam maštala, ispuštam iz ruku nešto što nikada nisam niti imala.
A opet, tko zna? Možda jednoga dana... Možda."

starcatcher
"U vrtlogu zivota i beskrajnoj analizi znamo da smo izmislili vrijeme.
No jesmo li izmislili smisao?bIli se on bas u trazenju skriva?"

stereokemija
"Nema te nervoze koju djeca ne mogu da smire, nema te tuge koju djeca ne mogu da oraspolože, nema te boli koju djeca ne mogu da izliječe..."

Trill
"A ne. Ja imam neke druge brige. Planetarne, svemirske važnosti. Brine me raspored i status planeta. Želim red u svemiru.
I da nam vrate Pluton. On je naš. Kao nekad Trst."

zvončica
"Vjerujes li da svatko posjeduje barem jednu, malu zvijezdu?
Putujes li ikad na svoju?"



FROM HOLI...(16.01.2006.)

OBJAŠNJENJE

Sad shvatam:nismo došli zadovoljni ko trave,
Što niču da ih gaze nečije trapave zore.
Mi smo zvezde,što ludo u mrak se strmoglave
I zbog jednoga bleska ne žele da izgore.
Imamo ruke,dobre kao aprilske laste,
Da se grlimo plavo i gasimo u letu.
I prisutni smo zbog neba što mora da izraste
U pupoljcima vida ponekome u svetu.
Prejeli smo se svega.I zubatog.I nežnog.
Sad svako pruža ruke i nova čuda traži.
A sve je smešno i tužno.I sve je neizbežno:
I ove istine dobre,i ove dobre laži.
Prejeli smo se kažem,i svako ume da sanja.
I svako ume da vrišti i ruši daljine glavom.
I jednako je u nama i kamenja i granja.
I jednako je u nama i prljavo i plavo.
I svesni smo da smo lepi,isto koliko i ružni,
Stigli smo gde se gnjura i stigli gde se leti.
I znamo šta smo dali.I znamo šta smo dužni.
I šta smo juče hteli.I sutra šta ćemo hteti.
Goreli smo,al nismo postali pepeo sivi
Od koga bujaju žita i obale u cvetu.
Uvek smo bili živi,pa ipak:drukčije živi.
Od svih ostalih živih,na ovom zbunjenom svetu.
I najzad:tako je dobro što nismo samo trave,
Što talasanja svoja nijednom vetru ne damo.
Već smo zvezde što sjajem svo nebo okrvave
Željne da budu sunce,makar trenutak samo...



Nijedan čovjek nije Otok, sasvim sam za sebe;
svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje, ako
More odnese Grudu zemlje, Europe je manje,
kao da je odnijelo nekakav Rt, Posjed tvoga
prijatelja ili tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka
smanjuje mene jer sam obuhvaćen u
Čovječanstvu; i zato nikad ne pitaj kome zvono
Zvoni; Tebi zvoni.


92
LJUBAVI moja, umrem li, a ti ne umreš,
ljubavi moja, umreš li, a ja ne umrem,
ne ostavimo bolu odviše prostora:
nema zivota do ovoga koji zivimo.

Prah u zitu, pijesak u pijesku,
vrijeme, voda što luta, nejasan vjetar
odnio nas je kao plovece sjeme.
Moglo se desiti da se ne sretnemo u vremenu.

Ovu livadu na kojoj se nadjosmo,
o maleni beskraju, vracamo,
ali ta ljubav, ljubavi, nije svršena.

I kao što mje imala rodjenja,
ni smrti nema i kao duga rijeka
mijenja jedino zemlje ili usne.

P.N.


od 1.6.2006.
Counters

Free Counter


Moram navesti da je 5.9.2006.
moja mila zračna bila 4000 posjetitelj ovoga bloga! :)


DJECA PONOĆI

Tko-što sam? Moj je odgovor: ja sam ukupni zbroj svega onoga što je bilo prije mene, svega onoga što sam bio-vidio-učinio, svega što su meni učinili. Ja sam svatko čije je postojanje na svijetu utjecalo na mene i sve na što sam ja utjecao. Ja sam sve ono što će biti kad mene više ne bude, ono čega ne bi bilo da mene nije bilo. Ponavljam posljednji put: da biste razumijeli mene, morat ćete progutat cijeli svijet.




-Tko je?
-Nitko, prijatelju. Samo koraci u noći.


Odlutaš ponekad i sanjam sam.
Priznajem, ne ide, ali pokušavam.
I uvek dođe d-moll.

Spusti se k'o lopov po žicama,
ruke mi napuni tvojim sitnicama
i teško prođe sve to.

Jedan d-moll me dobije kako odeš ti. U sobi je.
Glupi d-moll uvek sazna kad je to.

Uhvati me čvrsto i ne popušta.
Lud je za tišinom, to ne propušta.
Vodi me u svoj plavičasti dom.

Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?

Ponekad te nema i sasvim sam
izmišljam način da malo smuvam dan,
ali je lukav d-moll.

Pusti da se svetla svud priguše,
sačeka poslednje zvezde namiguše
- vuče mi rukav: "Idemo!"

Plaši me on, gde si ti? Hiljadu se stvari moglo desiti...
Glupi d-moll, za kim tuguje svu noć.

Uzme me u svoju tamnu kočiju.
Nebo primi boju tvojih očiju.
Znam taj put, to je prečica za bol.

Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?

Ostala je knjiga sa par nepročitanih strana
i neke stvarčice od herendi porcelana.
I jedan pulover u kom si bila...

I ostala je ploča "Best of Ru Cooder"
i fina mala plava kutijica za puder
i ja sam te ostao željan,
dok me bude
moja mila...
























































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se