VJEROVATI U PETRA PANA

24.03.2006., petak

Mi se, zapravo, nikada nismo upoznale...

Sumrak. Odluka je tu. Dosta mi je nagađanja i suludih ideja. Prekipjelo mi je. Stalno odlazi. Sutra ja odlazim k njoj da ne bih jednog dana sasvim iščeznula, a nisam dobila priliku upoznati je. Što da potrpam u kofer? Kakvo je vrijeme tamo? Uh, glupačo! Ostaješ na istom kontinentu, gotovo u istoj državi! E da, i zbog te države sam imala laganu fobiju. To je nešto poput bolesti. Kao da se zna, kada se pojaviš tamo, da nisi njihov. Kao da si žigosan pri prelasku granice. Poput ptičje gripe ili kravljeg ludila, samo je ovo epidemija koju ne možeš suzbiti. Mene to nikada nije smetalo. U mojoj državu upirali su prstom u takve „bolesne“ ljude. Baš kao što u nas upiru kad odemo tamo. I mi tamo naglo obolimo. Drugi nam daju dijagnozu- croaticus vulgaris. Meni su svi oni, svi mi, isti. Za mene smo svi ljudi. Neki s malo više samoglasnika e, a neki s kompliciranim izričajem sastavljenog od ije, je ili, kada se zalomi, e. Eto od čega smo mi stvorili problem. Nevažno. Meni je to nevažno. I znam da ovom izjavom navlačim na sebe bijes pojedinaca. Pomišljate kako omalovažavam, zaboravljam, sudim? Nikome ja ne sudim. Zaboravili ste da je ovo samo priča? Rekoh, ja ne sudim, ja putujem. Ona ne zna da ja putujem. Bih li je trebala obavijestiti? Da.

Palim komp i šaljem joj toliko omraženi e-mail. Dajem joj do znanja kako neću pročitati njen odgovor. Samo ću se pojaviti. U toliko i toliko sati. Peron taj i taj. Taj grad! Grad u kojem nisam nikad bila. Sramota. Rodila sam se u neko drugo vrijeme. U vrijeme kada se više nije putovalo na tu stranu svijeta. To tada nije bilo in. Danas si, ako tamo odlaziš, hrabar. Nikako in. Da. Ja putujem. U koferu sam. U planovima. Razmišljam. U njezinu odjeću sigurno neću stati. Zamišljam da je niža od mene. U pravilu su sve žene niže od mene. I poneki muškarci isto. Znači, moram razmisliti dobro oko pakiranja.

Noć. Nekako sam uznemirena. Ne usudim se provjeriti mail. Možda me ne želi vidjeti. Pokušat ću zaspati.

Zora. Ljudi zaboravljaju kako izlazak sunca izgleda. To su čarolije koje svakodnevno propuštamo. Oni koji imaju priliku doživjeti to rađanje iz pepela su u pravilu nesretni i, u to doba, namrgođeni ljudi. Život im je postao toliko tužan i težak da njihov umoran um ne primjećuje divne bljeskove jutra. Polako silazim niz stepenice i vučem stvari za sobom. Palim auto i svoju prvu cigaretu. Odlazim na kolodvor. Vagoni nisu puni. Ljudi su zamišljeni i obavijeni nekim svojim životnim pričama. To mi odgovara. Zapravo ne volim uvijek razgovarati s nepoznatim ljudima i slušati o njihovim tužnim sudbinama. To me čini nesretnom. Ponekad sam posebno sebična. Malo sam drijemala jer ova noć nije spustila miran san na moje oči.

Čudna slova. Izvlačim iz konteksta. Slabo se sjećam. Davno je bilo, a nisam posebno ni naučila. Snalazim se, ipak, bez brige. Vlak je stao. Osjetila sam na tren nelagodu u trbuhu. Hvata me slabost. Strah. Baš kao svakoga puta prije nego sjednem na zubarsku stolicu. Bojim se zubara. Ludo. Preludo. Rekla sam vam da me hvata strah? Uh, da, užasno! Bojim se da je neću vidjeti. Bojim se da ću je vidjeti. Možda nisam dobro promislila? Nema natrag. Što je tu je. Silazim.

Vjetar. Pomalo gužva na peronu. Gledam u pod. Više u vrhove svojih cipela. Bojim se podići glavu. Onaj vjetar s početka odlomka mrsio joj je kosu. Učinilo mi se da se nasmijala. Možda to nije ona. No, njene oči govorile su mi drugačije. Bila je nešto niža od mene. Tamnije kose. Intelektualnog držanja. Da. Osmijeh je bio blag, ali iskren. Djelovala je baš onako kakav su dojam na mene ostavljala njena pismena. Čarobna, šarena i mistična. Na njezinom licu mogao si primijetiti razne priče, ali priče kojima nisi znao kraj. Nisi mogao ni nagađati. Toliko je skrivala. Prišla mi je. Ja se nisam pomakla s mjesta od trenutka kada sam je ugledala. Pružila ruku. Stisak je bio čvrst. Oči tople i prosvijećene. Izvukla sam svoju ruku iz njezine i spustila je uz svoje tijelo. Promatrala sam je još jedan tren, a onda čvrsto zagrlila.

Odjednom, osjetila sam sve one riječi što su prštale iz njezinih prstiju. Ona je bila upravo onakva kakva je živjela u mojim mislima. Poput noćne leptirice koja doleti na neki stari ormar i priljubi se uz njega. Miruje. Mimikrija joj dobro pristaje. Samo ako se dovoljno približiš, ako ti ona to dopusti, ako imaš čisto srce, možeš primijetiti onu iskru u oku. Inspiracija. Jednom sam rekla: ona je pisala najljepše priče. Ona je znala svoj prah čarolije prosuti po svima nama, ako smo bili toliko svjesni i dopustili joj. Ona je obogatila moj duh. Ona je moje „zamršeno klupko emocije kojoj namjerno nisam dala ime“.

Odmaknula sam se. Bila je najljepše biće na svijetu. U tom gradu u kojem sam ovoga puta ja bila „bolesnik“, ona je bila moj iscjelitelj.

Mi se, zapravo, nikada nismo upoznale…

- 10:00 - Komentari (35) - Isprintaj - #