Ratnik paorskog srca

Jučer sam saznao nešto što me , kak bi zagrepčani rekli, raspigalo.

Moja kuma, tojest vjenčana kuma moje najdraže, je fizioterapeut. i radi u jednoj ustanovi za rehabilitaciju djece koju vodi crkva. jdna jedina i presveta, ona katolička.na čelu ustanove nalazi se fratar. Koji nema nikakvog zdravstvenog obrazovanja. Što nije presudan faktor. E, sad, radila je na neodređeno, i jučer, slučajno, saznala da joj ne namjeravaju produžiti ugovor, i da će se od božića naći među nezaposlenima. u županiji koja ima 40% nezaposlenosti i gdje su joj šanse za drugi posao minimalne.

Izgovor je da se nema sredstava, međutim je očita stvar, da njezinom nadređenom ne odgovara što je ona mlada majka dvije predivne djevojčice, i što s vremena na vrijeme ode i na bolovanje, kad su joj djeca bolesna. Jer od svih njezinih kolegica, jedino ona ostaje bez posla, a jedino ona je udana i majka.

Razumijem (recimo) da tako nekako razmišlja novopečeni hrvatski kapitalist koji ima privatnu firmu i koji se boji da će mu se profit umanjiti ako mu djelatnica ode na bolvoanje /porodiljski/održavanje trudnoće. Pa neće moći na skijanje u madonu di kampiljo nego negdje bliže, jadan. Ali da tako razmišlja čovjek od ruha? ladim se u desnu ruku da bi u bilo kojoj situaciji isti dotični brkati fratar zagovarao rađenje što više djece, proklinjao kontracepciju, i obećavao pomoć crkve, brda i doline, nekoj mladici koja je zbog vrele glave ostala u blaženom stanju. Ali ovdje gdje se može iskazati sa svim svojim kršćanskim kavlitetama, on se ponaša kao da je dotična ustanova njegovo privatno leno, i da 'proizvodnja trpi' jer ejdna mlada mama želi biti uz svoju curicu kad je ova bolesna.

kako da im čovjek išta vjeruje? Kažu da je danas funkcija crkve dati društvu moralnu osnovicu, duhovnu snagu i tako to. Da li je itko od njih digao glas protiv prijedloga zakona da se troškovi održavanja trudnoće prebace na poslodavca? ja nisam čuo. Sad tek nitko neće zapošljavati mlade žene. Da ne počnem sad grintati o državi koja ne vrši svoju funkciju socijalne zaštite građana. Ne vjerujem više ni jednima ni drugima. Ako je u meni postojala i trunka vjere u dotičen ustanove, od danas je više nema. Naša je sreća (moja i najdraže) da radimo u ustanovama koje su javne i moraju poštovati zakone, pa takvih problema nemamo. A ovi mladi ljudi, koji su upravo namjeravali riješti stambeno pitanje, morat će ostati podstanari do daljnjeg...