subota, 15.12.2007.

Just kids

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Htjela bih ispričati jednu priču, no da budem iskrena, zapravo neznam odakle krenuti.. od početka ili od kraja.. u biti, ne mogu to ni nazvati krajem.. možda više drugim početkom..
No krenuti ću, od početka.. onog prvog..
Neki pamte prvi poljubac kao nešto posebno.. Iskreno, ja ga se sjećam, ali i nije baš da je bio nešto tako posebno.. Ono što ja pamtim kao nešto prvo veliko.. je prva tinejdžerska ljubav.. Bila sam head over heels.. za dečkom kojeg sam upoznala kako je u to vrijeme bilo popularno- na chatu.. Iskreno, dok se sjetim bilo čega vezanog uz njega, uhvati me teško crvenilo i smijeh.. jer što smo mi tada znali o ljubavi.. Ali opet.. Nekako se ta priča odvajala od sviju drugih..
Naš prvi sastanak izgledao je ko iz onih tinejdžerskih serija u stilu - prijatelji sastrane gledaju, a nama je bed bilo što.. Moj plišanac za spavanje zvao se njegovim imenom, on je moje ime ispisivao po bilježnici iz latinskog.. Bili smo klinci, vjerovali da smo našli bit postojanja.. bili smo uvjereni da je to „ono“ i da nema ništa veće iza toga.. Bilo je to prije 6 godina, a naša priča trajala je par mjeseci, dok on nije našao curu, ja dečka.. i dok nismo prekinuli kontakt..
Veza nakon njega trajala je prilično dugo.. ali nije imala puno veze s ljubavi.. Iduća je pak bila čitav srcedrapajući roman.. i tako se išlo iz jedne u drugu, s više ili manje srca.. nekako dozirano, po potrebi..
S vremena na vrijeme, čula bih se s njime.. tek toliko, da se zna da smo ok.. (i kao test da li još uvijek imamo broj mobitela jedno od drugog).. S vremenom, u kuće nam je ušla ozbiljnija tehnologija – internet.. s vremena na vrijeme, popričali bismo o faxu, ljubavi, glupostima koje nas muče.. održavali razgovor kao dva stranca koji su se nekad znali.. oboje smo bili svjesni da se puno puno toga dogodilo u proteklim godinama.. da smo postali neke sasvim druge osobe i da se u biti ne poznajemo.. razgovor o ponovnom susretu nekako nije dolazio u obzir jer, tko smo si mi nego li samo dva stranca..
Danas je bio nadasve neobičan dan.. Sjedila sam u kafiću na kavi s dečkom kojeg sam voljela kao dječaka i koji je mene volio kao djevojčicu.. Priznajem, nakon 6 godina, bilo je čudno.. I on priznaje – ne poznajemo se više.. barem ne na onaj način.. U svakom slučaju, bilo je čudno gledati u nepoznatu osobu koja o meni zna toliko skrivene i drugima nepoznate stvari.. s kojom još uvijek imam „interne spike“, bez obzira što mi je kao pojava sasvim nepoznat.. I u tom trenu, možda sam bila u šoku.. No upravo sada, osmijeh govori puno više..
Uspomene su uspomene.. nema smisla obnavljati nešto čega nema.. niti ću to ikada pokušavati.. Ali ne mogu ni objasniti koliko mi je drago što znam da netko tamo još uvijek čuva onaj jedan mali dio mene.. da sam dio nečije priče, kao što je taj netko dio moje.. i što ću takvu osobu moći imati kao prijatelja.. sada i uvijek..
I da, ima nešto što mu još nisam rekla.. moj plišanac za spavanje još uvijek se zove njegovim imenom.. već 6 godina.. Istina, bili smo klinci.. ali tko nam može reći da nismo znali voljeti..

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

- 01:18 - leave your thoughts - (7) - crno na bijelo - # -

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se