pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

ponedjeljak, 28.05.2018.

KAKO ŠTO NASTAJE

Image and video hosting by TinyPic

„Sve se vidi s ovog vidikovca“, reče Endemija Futke. „Ono jezero u daljini, već pri horizontu, znate li kako je nastalo? Prije nekih šest tisuća godina, u osvit agrara, neki je pastir napasao svoje ovce na toj strani. Napasao, napasao i naišao na – baš to jezero koje gledate. Popio je vode i otpočinuo na žalu. Razbudilo ga tanko meketanje. Najmlađe janje otelo se stadu, ušlo u jezersku vodu i utopilo se. Pastir je krenuo za njim, ali kad mu je voda stigla do koljena, nije se odvažio dalje. Bio je zaozbiljno tužan, taj pastir, to mu je janje bilo mezimasto. Zaplakao je – i plakao, i plakao, i plakao – sve dok od njegovih suza nije nastalo ovo jezero koje vidite tamo, pri rubu horizonta.“
„Ono isto jezero u kojem mu se utopilo janje, pastir je kasnije stvorio svojim suzama?“, upita Rene Lumbago.
„Tako je.“
„Ali tu nema logike.“
„Naravno da nema. To što ste upravo čuli pripada skupini alogijskih reverzibilnih legendi. U kojima su takva zbivanja normalna. Kao i recimo, legenda postanku one tamo planinčuge““, reče Endemija Futke nehajno odmahujući rukom u pravcu dalekog, plavetnog i nazubljenog planinskog lanca, najvjerojatnije nekog anonimnog ogranka mitskih Alpa. „Ta je planina nastala kad se jedan službenik Ministarstva pokušao uspeti do njezina najvišeg vrha. No, usput se spotakao o sporedni obronak i u padu mu je iz telećaka ispao samar. Nije mu se (službeniku) dalo podizati ga (samar), a, iskreno, nije imao blagog pojma zašto je na planinarenje uopće ponio jedan tako misteriozan predmet od kojeg je – pogađate – kasnije i nastala ta tamo planinčuga“, reče Endemija Futke, još jednom nehajno odmahnuvši u pravcu već dobro nam poznatom.
„Sad mi je jasno!“, poraduje se Rene Lumbago. „Jednom, kad sam kao mali išao na sedmu pričest, na putu mi se isprepriječio ogroman bernardinac – tek sam kasnije shvatio da to nije bio bernardinac nego gora Medvednica od koje je ta golema životinja i nastala!“
„Ček', ček' – što je nastalo od čega?“
„Bernardinac od Medvednice. Ili Medvednica od bernardinca? Sad više nisam ni ja siguran…“
„Ni ja ne znam točno, nisam iz Zagreba. Idemo provjeriti.“
I sjeli su u autobus do Zagreba, Endemija Futke i Rene Lumbago. Na jednoj pustoj postaji presjeli su na vlak, potom i na avion. Imali su stanku za ručak i priručnu higijenu. Stigli su u Zagreb rano ujutro i odmah se krenuli penjati do vrha Medvednice. Uspon je bio srednje težine, vrijeme ugodno. Odlučili su sjesti kod Tomislavca da malo otpočinu. Sjeli su na travu, vrijeme je, kako rekosmo, bilo ugodno. I tek što su sjeli Medvednica (na koju su sjeli) reče:
„Vau-vau!“

28.05.2018. u 17:56 • 22 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 14.05.2018.

OBIČAN METAFIZIČKI RADNIK

Image and video hosting by TinyPic

Uvijek sam želio biti običan fizički radnik. Održavaš fizičku formu, živiš u skladu s prirodom, karma ti sustiže darmu na drumu bivstva – i živo ti se jebe za sve! Ali slučaj je htio (bolje reći ovaj naš suviše učinkoviti obrazovni sustav je htio) da se prehranjujem ordinarnim filozofiranjem, da postanem običan metafizički radnik.
***
Počeo sam kao ulični predavač. Ispočetka nije išlo, ali sam se probio '87 na jednoj lokaciji blizu Trešnjevačkog placa.
„Žileti, supersilver, gaće, čarape, dolčevite“, uzvikivali su brojni ulični prodavači i prodavačice, dok sam ja zaumno mumljao:
„Biće, bitak, ontološko počelo, eidos, itd.“
Jedva da me itko čuo u toj silnoj trešnjevačkoj vrevi. Istina, jednog me subotnjeg prijepodneva jedna baka nije prečula niti previdjela (kao što su činili svi ostali). Prišla mi je i rekla:
„Molim vas pola kile itd.-a.“
„Ali itd. nije metafizička kategorija! To sam rekao sam zato da ne nabrajam dalje: bivstvo, dynamos, monizam ...“
„Itd.?“
„Itd.!“
„E pa onda mi dajte pola kilograma toga!“
Nisam imao kud, morao sam joj dati i više od pola kile, jeftino, vrlo jeftino, premda sam bio ovlašten prodavati-predavati samo metafizičke pojmove, ne i ovosvjetovne kratice opće namjene.
***
Kasnije sam pak dobio posao u uredu. U nekoj firmi generalnih stremljenja. Kupovali smo monade od veledobavljača i dilali ih krajnjim potrošačima. Gazda je imao veze u Stranci, a bio je uz to u dobrim odnosima (janjetina, mladi luk, mlado vino i jeftini šaranski kavijar + nazalni smijeh razdraganih sfeorida) i s glavešinama Stranke. Ti su mu se odnosi isplaćivali na dnevnoj bazi: dobivao je na rečene monade rabat iz (još nesanjanih) snova.
Ja sam radio na odjelu za žalbe. Krajnji korisnici znali su biti nesmiljeni, ponekad i neumoljivi. Baš prekjučer, ima tome tjedan dana, jedna mi je korisnica upala u ured, izvadila monadu iz vreće i lupila njome po stolu.
„Gdje su prozori!?“, pitala je oljućenim tonom.
„Nema ih.“
„Kako nema? Mora ih biti. U ugovoru to nigdje nije pisalo!“
„Ne treba pisati. To je općepoznata stvar: monade nemaju prozore.“
„Pa gdje da onda gledam? Zar da budem izolirana od svijeta? Zar da zauvijek ostanem sama?“
„Na žalost, tako je. To je premisa od koje je Leibniz krenuo kad je išao kreirati monade. Ne možemo to mijenjati. Taj gospodin, naime, još uvijek drži autorska prava. I držat će ih do kraja. Tako je to u metafizici, nema mrdanja.“
„Uh ... Ako monade nemaju prozora, onda im je nemoguće ugraditi PVC stolariju, ah! Sve ovo je totalno sjebano, sve svodi na jedno. Ipak, kad sam već tu da vas pitam: možete li mi ipak prodati nešto drugo?“
Nisam izdržao. Prodao sam joj tri itd.-a ispod stola. (Sad se prodaju po komadu.)

14.05.2018. u 14:13 • 24 KomentaraPrint#^

utorak, 01.05.2018.

MEANWHILE IN SWEARLAND

Image and video hosting by TinyPic

„A u pičku materinu!“, rekla je Rajčica Čvarak završivši s puhanjem u svjećice.
„Ali Rajčice!“, uzbuni se njezin otac, Kupus Čvarak. „Upravo si postala punoljetna i više ne smiješ psovati. Djetinjstvo je nepovratno prošlo.“
„Ne smijem psovati – kurac! U Zakonu o punoljetstvu lijepo piše da ono počinje tek i ako novopečeni punoljetnik-ica uspije ugasiti svih osamnaest svjećica na torti. A ja – jebena idiotkinja – osamnaestu nisam uspjela ugasiti. I sad moram čekati dogodine.“
„Nisam znao za taj članak zakona“, reče otac pomirljivo, ali majka, Šparoga Kulen-Čvarak, nije se tako lako pomirila s kćerinom argumentacijom:
„Istina je što kažeš, Rajčice. Ali u Pravilniku o prijelaznom razdoblju piše da u ovakvim slučajevima ne-punoljetnik-ica smije rabiti samo blaže psovke. Kao na primjer: 'K vragu i posao!'“
„Briga mene što piše! I kakav je to uopće pravilnik, za tako nešto nikad nisam čula!“
„A zašto bi i trebala čuti? Pa tek ti je osamnaest godina!“
„Nije, u pizdu strininu! Nisam ugasila zadnju svjećicu. Uostalom, neki odrasli smiju psovati. Zašto onda ne bi svi?“
„Smiju samo instruktori, dakako. Ali oni imaju dozvolu. Tko bi inače učio djecu psovati?“
***
No, Rajčičina životna trenerica, Salata Ćevap, držala je kako Zakon nadmašuje pravilnik i da Rajčica mirno može nastaviti sa psovanjem još punu godinu dana. Roditelji nisu bili zadovoljni takvim razvojem stvari pa su se konzultirali s kćerinom nekadašnjom instruktoricom psovanja, Artičokom Mortadelli. Ta im je pak održala pravo predavanje:
„Psovanje je praiskonski način kardinalnog kršenja prirodnih i društvenih zakona. Za samosvojan i nesputan razvoj djetetove osobnosti ono je praktički nužno. Ali u odrasloj dobi psovanje prerasta u čist i štetan tabu, kršenje kojega, u krajnjoj liniji, može dovesti do propasti određene zajednice, pa i cjelcatoga čovječanstva. Mišljenja sam da će Rajčica u opisanoj međufazi svojega razvoja sama biti u stanju procijeniti smije li psovati ili ne, odnosno do kog stupnja blasfemije u svom eventualnom psovanju smije ići.“
Tako da su roditelji pustili Rajčicu da psuje ili ne psuje koliko god želi.
***
I dok se kuća orila od Rajčičine pomalo i isforsirane teške psovačine, tabui su se gomilali: ovdje utikač u koji se ne smije uključiti pegla, ondje vješalica nedodirljiva za kažiprst ili kuhinjski mrav kome se ne smije reći ni „m'rš“.
Nagomilalo se tog tabu-đubreta preko mjere. Roditelji su kumili Rajčicu da prekine sa psovkama ili da barem koristi magijski manje učinkovite inačice istih. Ona ni da čuje. Sve dok tabui nisu zarazili njezinog ljubimca, mačka Tobermoryja; taj se sivonja nije više usuđivao ptice ganjati, kutiju za pijesak rabiti pa čak ni presti – cijeli mu se mačji svijet našao pod znakom tabua. Takva situacija ganula je Rajčicu. Sa suzama u očima prišla je Tobermoryju, pogladila ga po leđima i rekla:
„K vragu i posao!“

01.05.2018. u 08:02 • 20 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>