pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

ponedjeljak, 14.05.2018.

OBIČAN METAFIZIČKI RADNIK

Image and video hosting by TinyPic

Uvijek sam želio biti običan fizički radnik. Održavaš fizičku formu, živiš u skladu s prirodom, karma ti sustiže darmu na drumu bivstva – i živo ti se jebe za sve! Ali slučaj je htio (bolje reći ovaj naš suviše učinkoviti obrazovni sustav je htio) da se prehranjujem ordinarnim filozofiranjem, da postanem običan metafizički radnik.
***
Počeo sam kao ulični predavač. Ispočetka nije išlo, ali sam se probio '87 na jednoj lokaciji blizu Trešnjevačkog placa.
„Žileti, supersilver, gaće, čarape, dolčevite“, uzvikivali su brojni ulični prodavači i prodavačice, dok sam ja zaumno mumljao:
„Biće, bitak, ontološko počelo, eidos, itd.“
Jedva da me itko čuo u toj silnoj trešnjevačkoj vrevi. Istina, jednog me subotnjeg prijepodneva jedna baka nije prečula niti previdjela (kao što su činili svi ostali). Prišla mi je i rekla:
„Molim vas pola kile itd.-a.“
„Ali itd. nije metafizička kategorija! To sam rekao sam zato da ne nabrajam dalje: bivstvo, dynamos, monizam ...“
„Itd.?“
„Itd.!“
„E pa onda mi dajte pola kilograma toga!“
Nisam imao kud, morao sam joj dati i više od pola kile, jeftino, vrlo jeftino, premda sam bio ovlašten prodavati-predavati samo metafizičke pojmove, ne i ovosvjetovne kratice opće namjene.
***
Kasnije sam pak dobio posao u uredu. U nekoj firmi generalnih stremljenja. Kupovali smo monade od veledobavljača i dilali ih krajnjim potrošačima. Gazda je imao veze u Stranci, a bio je uz to u dobrim odnosima (janjetina, mladi luk, mlado vino i jeftini šaranski kavijar + nazalni smijeh razdraganih sfeorida) i s glavešinama Stranke. Ti su mu se odnosi isplaćivali na dnevnoj bazi: dobivao je na rečene monade rabat iz (još nesanjanih) snova.
Ja sam radio na odjelu za žalbe. Krajnji korisnici znali su biti nesmiljeni, ponekad i neumoljivi. Baš prekjučer, ima tome tjedan dana, jedna mi je korisnica upala u ured, izvadila monadu iz vreće i lupila njome po stolu.
„Gdje su prozori!?“, pitala je oljućenim tonom.
„Nema ih.“
„Kako nema? Mora ih biti. U ugovoru to nigdje nije pisalo!“
„Ne treba pisati. To je općepoznata stvar: monade nemaju prozore.“
„Pa gdje da onda gledam? Zar da budem izolirana od svijeta? Zar da zauvijek ostanem sama?“
„Na žalost, tako je. To je premisa od koje je Leibniz krenuo kad je išao kreirati monade. Ne možemo to mijenjati. Taj gospodin, naime, još uvijek drži autorska prava. I držat će ih do kraja. Tako je to u metafizici, nema mrdanja.“
„Uh ... Ako monade nemaju prozora, onda im je nemoguće ugraditi PVC stolariju, ah! Sve ovo je totalno sjebano, sve svodi na jedno. Ipak, kad sam već tu da vas pitam: možete li mi ipak prodati nešto drugo?“
Nisam izdržao. Prodao sam joj tri itd.-a ispod stola. (Sad se prodaju po komadu.)

14.05.2018. u 14:13 • 20 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>