pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

utorak, 20.02.2018.

SVE ŠTO KAŽEŠ TO SI TI

Image and video hosting by TinyPic

„Malograđanska formulacija u sebe samozaljubljenog, dostojanstvenog i iznad banalnih poplavnih sitnica u svakom pogledu uzvišenog hrvatstva govori: Hrvati su kulturan evropski narod, zapadnjački, latinski orijentiran, koji nema i nikada nije imao nikakve veze ni dodira s istočnim provincijama ove zemlje“, reče Miro-Slavica Kileža.
„Da“, odgovori Anton Buckov, „ali malograđanštinu definiramo kao skučen svjetonazor nesposoban izdići se iznad navodnih vlastitih interesa, u ime kojih reprezenti takvoga svjetonazora neutemeljeno kritiziraju neku drugu interesnu skupinu ili sve takve skupine od kojih se, uostalom, i sastoji svijet u kojemu obitavamo. Prema tome, onaj tko malograđane kritizira, i sam je malograđanin.“
***
„U tim beskrajnim sedenjima (...) treba tražiti ključ za sklonost mnogih kasabalija ka razmišljanju i sanjarenju i jedan od glavnih razloga one melanholične bezbrige po kojoj su poznati stanovnici kasabe“, rekla je Ivanka Andržić.
„Da“, odgovori Anton Buckov, „ali izraz kasabalija, osim što je slovna oznaka, štono riječ za onoga koji živi u kasabi, često označava i malograđanina (osmanske provenijencije). Tako da ovdje važi isto što i za Kiležinu izjavu: ko kasabalije kritizira, i sam je kasabalija.“
***
“Dosta je u našoj zemlji rođeno slabića, mlitavaca, mekušaca. Dosta je slabih na volji, nestalnih na odlučnost, dosta je sramotno podatnih, izdajničko pohlepnih. Dosta ih je rođeno u našoj zemlji koji nemaju snage da budu svoji gospodari, ali imaju obraza da budu sluge drugima pod svojim krovom, na svojem imanju…”, reče Mario Jurić Zagorac.
„Da“, odgovori Anton Buckov, „ali slabići, mlitavci i mekušci su po definiciji i oni koji u nastupu slabosti gube samokontrolu pa (nekontrolirano) druge proglašavaju slabićima, mlitavcima i mekušcima. Tako da je M. J. Zagorac, prema vlastitoj izjavi, također slabić!“
***
„Antone“, reče Antonova prijateljica Kea Kup, „ti si najobičniji poslovni čovjek!“
„Sve što kažeš to si ti!“
„Uz to si i zamusan oko usta. Jeo si nekakav crveni umak?“
„Sve što kažeš to si ti! Konobar!“, poviče, jer sjedili su njih dvoje u jednom novom kafiću na potezu gornji-donji grad-oblast napuštenih tvornica te divljih kolodvora.
„A k tome još, koliko vidim, otpalom ramenom čekinjom upravo čačkaš zube. Što je tebi i tko si ti uopće?“
„Konobar!“
Konobar konačno dođe, izvuče odnekud pljucu (žargonski naziv za pištolj) i otme sve prisutne. Zatvori ih u skladišni prostor i natjera da cijelo vrijeme rade na nekakvim hiper-starinskim kolovratima.
A bulevarska se štampa raspisala o tkalačkoj krizi.
***
Nekih dva'es pet godina poslije taoci-tkalci su oslobođeni. Nadležni su konačno pronašli način ispunjenja čudesnoga zahtjeva konobara-otmičara, zahtjeva kojim je zločinački protagonist zahtijevao da mu se otkupnina iznosu od 5 do 6 hiljada pišljivih bitcoina isplati ni manje ni više nego na ruke!
Kea Kup i Anton Buckov, nanovo oslobođeni, nastaviše sa svojim sofisticiranim razgovorima:
„Inteligentni pavijane!“
„Sve što kažeš to si ti!“
***
Mario Jurić Zagorac, Ivanka Andržić i Miro-Slavica Kileža sazvaše pak zajedničku konferenciji za tisak i svečano povukoše sve svoje ranije izjave. Bijahu, sve troje, na vrhuncu moći i slave, ali svejedno bijahu savršeno temperiranima. Bilo ih je milina gledati, čista nirvana. Osim što ih je u jednom momentu nešto probolo u trbuhu. Osim toga ih je, osim što ih je u jednom momentu nešto probolo u trbuhu, jedna ptičica sumnjive prošlosti zaustavila na prilazu Vojnom ordinarijatu i upitala…
a. nastavit će se
b. neće se nastaviti

20.02.2018. u 19:59 • 21 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 12.02.2018.

TIMO BILDUNG – IZUMITELJ TEAM BUILDINGA

Image and video hosting by TinyPic

"Ein großer Fehler: daß man sich mehr dünkt, als man ist, und sich weniger schätzt, als man wert ist." (Johann Wolfgang von Goethe)

Kao i toliki veliki izumitelji, Timo Bildung rođen je u siromašnoj obitelji. Otac mu je bio toliko siromašan da nikad u životu nije raspolagao apoenom većim od 50 pfenniga. Majka je bila u toj mjeri neimašna da si nikad nije mogla priuštiti ni svilenu bombonu ni šećernu vatu. Sestra, ta je pak bila užasno bogata (nitko nije znao zašto baš ona i otkud baš njoj sve te silne pare – jer je i dalje živjela s ostatkom obitelji u skromnom kućerku na periferiji. Kad se grad proširio, kućerak se našao u širem centru, a kad je stradao u nuklearnoj eksploziji, ostao je – isti taj kućerak – kao čudom pošteđen).
Izumivši team building, Timo se Bildung, dakako, obogatio. Prodao je autorska prava svima i svakome. Nagomilao kešovine po bankovnim računima širom svijeta. Nakupovao nekretnina, luksuznih jahti i automobila, sluškinja, sluga i livreja, oženio se foto-modelom (kasnije se, u napadu skromnosti, rastao i oženio slikarskim modelom) i naručio punu tepsiju šaumšnita (deserta za kojim je kao dijete žudio).
Timo Bildung rođen je u jednom gradiću srednjoj Njemačkoj; školovao se na sveučilištu u sjevernoj Njemačkoj, a prvo zaposlenje – kao sekundarni gljivar – dobio je neposredno nakon onodobne nuklearne čarke u jednom selu u Unutarnjoj Šleziji. I sada, kao situirani bogataš, jedino za čim je žudio bilo je priznanje. Jer, socijalni proces koji je otkrio i proširio svijetom jest nazvan po njemu, ali u iskrivljenom, angliciziranom obliku – team building. Nije imao pojma kako se i zašto dogodilo tako nešto. On sam preferirao je naziv Mannschaft Gebäude koji, iz nekog razloga, nije naišao na prihvaćanje međunarodne ljudske zajednice. A team building, koliko god popularan bio, nitko nije povezivao s njegovim imenom; malo tko bi mu vjerovao kada bi se predstavljao kao izumitelj istoga.
„To i nije izum u tehničkom smislu“, govorili su mu. „To je mogao izumiti bilo tko. Svatko, kao i nitko.“
Razočaran svime time (i tko mu je kriv što mu je razočaranje bilo stereotipno, na razini najmaloumnije intrige), Timo Bildung odlučio je (i tko mu je kriv što mu je odluka, kao i susljedna akcija, bila izrazito mušičava i površno pravednička, praktički preslikana iz najpovršnijih holivudskih oskaroidnih dramoleta) povući svojstvena mu autorska dopuštenja za izvođenje team building aktivnosti diljem svijeta. U roku od pet godina, uz manja ogorčenja i otpore te uz svesrdnu pomoć organa gonjenja, te su aktivnosti doista i zamrle. I sad se tek svjetska javnost – u nemogućnosti da pripadnici iste napune baterije višednevnim druženjima i produbljivanjima odnosa s kolegama iz iste branše, odnosno blagotvornim izbivanjima iz vlastitih mučnih im domaćinstava i života općenito – tek je tada javnost ta bajna postavila sebi pitanje o identitetu osobe koja im je prvo otkrila, a potom tako grubo oduzela užitke korporativnog pijančevanja i uzgrednog seksa.
„Tko je to?“, pitali su. „Tko je taj zaslužnik i dušmanin u istoj osobi?“
„To sam ja!“, odgovarao bi Timo Bildung, ali nitko mu nije vjerovao.
Nitko osim jednog kuhinjskog mrava kojemu je, uslijed opće zabrane team-buildinga, raspušten cijeli mravinjak (a mravlja je kraljica, uz pomoć jedne vrijedne pčele, izvršila naprasan seppuku! – istina, cijela se ta mravlja i navodno udarnička zajednica počela rapidno raspadati i znatno ranije, neposredno nakon što je radijacija svedena u okvire društveno dopuštenih vrijednosti). Taj je ojađeni mrav cijelo vrijeme tražio krivca – i evo, našao ga je. Prišao je Timi Bildungu i odgrizao mu solarni pleksus (u kojemu pak, kao i toliko puta do tada u svekolikoj povijesti svijeta, bijaše smještena jedna omanja duša).

12.02.2018. u 14:13 • 22 KomentaraPrint#^

nedjelja, 04.02.2018.

TUNGSTEN

Image and video hosting by TinyPic

Primjećivala sam ga kako se mota oko kioska tjednima, kako kruži, poput omamljenog stršljena. Zagledavao bi naslovnice izloženih novina i časopisa, navirivao se kroz prozorčić, ali nikada ništa nije kupio. Bio je proćelav, nosio je zelenkast, ofucani sako i donji dio trenirke. Povremeno bi nerazgovjetno mumljao sebi u bradu, a u iznimno rijetkim prilikama mumljao bi razgovijetno, ali sebi u korijen nosa, distorzirane, izraubane riječi poput: „kenebuš bar“, „alve nazpea“ i „apnea bajz“.
Jednog prohladnog ožujačkog jutra, dok je mumljao sebi u neki rudimentarni dio tijela, dok je mumljao ni razgovijetno ni nerazgovjetno nego manje-više zaumno, obratila sam mu se:
„Niste valjda od onih koji pričaju sami sa sobom?“
„A ne“, odgovorio je. „Pokušao sam, ali nije išlo.“
„Što nije išlo?“
„Pa razgovor. Sebe sa sobom. Nekako mi je uvijek neugodno.“
„Da – da ne bi drugi mislili da ste ludi. Ljudi to obično misle.“
„Ma nije to. Nego nemamo baš puno zajedničkih tema.“
„Vi?“
„Da, ja“
„I vi?“
„Da. Ja i ja. Ja – sam sa sobom. Mislim, možemo mi pričati o tome što ćemo za ručak, s kim danas igra Hrvatska (jer uvijek s nekim igra), pretresti dnevnu politiku, ali to je manje više to. I brzo dosade čovjeku – te teme. Zato radije ne pričam sam sa sobom. Ili sam sebi pričam besmislice – vjerojatno ste ih imali priliku čuti.“
„Da, nije mi bilo jasno.“
„I vjerojatno ste mislili da sam luđak. Jedan od onih koji se danonoćno motaju oko kioska.“
„Da ste 'kioščar'? O, ne. Kioščari su puno brbljaviji. I ne obilaze oko kioska danima kao zunzara oko stare balege – kioščari čim se pojave počnu govoriti i ne staju do zatvaranja!“
„Drago mi je da me vi razumijete“, reče novopečeni 'nekioščar' pa se naprasno počne ponašati kao kupac: „Molim paketić papirnatih maramica.“
Pritom mi je pružio novčanicu od dvjesto kuna. Maramice, kao što vjerojatno znate, koštaju jednu kunu. Izašla sam iz kioska ne bi li silom otjerala tog svog donedavnog sugovornika a zapravo neodgovornog provokatora, kad se niz ulicu stala valjati masa ljudi. Urlali su i nosili napadne transparente:
„Ne dirajte našu svjetlost!“
„Hladan kao LED.“
„Spasimo tungsten!“
Bilo ih je na tisuće, demonstranata. Već su mjesecima demonstrirali protiv zabrane korištenja rasvjete na bazi tungstena i njezine zamjene halogenom, odnosno LED rasvjetom. Demonstrirali su gotovo svakoga dana, ne samo u Hrvatskoj – čitav je pokret narušio političku stabilnost Europe, a pojedini su analitičari držali kako je riječ o zametku svjetske revolucije.
Moj nesuđeni, krupnoapoenski kupac i ja promatrali smo demonstrante koji su glavinjali ulicom na rubu incidenta, gledali smo ih kao omađijani. Kad su prošli, blago sam gurnula kioščara niz nogostup (ma ipak je on jedan običan kioščar, pomislila sam, davitelj kakvog nema - makar je u početku samo mumljao, kružio i mumljao – poput svijesti koja kruži oko kakvog pomoćnog ništavila, he-he) i rekla mu povišenim tonom:
„Nema tu maramica. Nisi ni prehlađen. Idi sada lijepo kući.“

04.02.2018. u 10:59 • 22 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>