pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

utorak, 23.01.2018.

ZEMLJA MJESEČARSKE PRASADI

ideja: propheta nemo

Image and video hosting by TinyPic

„…imali smo neke stanare, odjevene u siva vunena odijelca, koji su se veselili skvičući, kopajući, grokćući i hrčući…“ (Myles na gCopaleen: Usta sirota)

„I Francisco Pizarro bio je uzgajivač svinja“, reče mi Ententina Bajabuf, jedna od mojih tješiteljica od koje mi je, kao i od sveukupne institucije tješiteljstva, bilo muka.
„Bio je, na početku“, odgovorih. „Ali onda je postao osvajač Carstva Inka, jedan od najpoznatijih likova cjelokupne povijesti!“
„I pred tobom su mogućnosti otvorene“, dometne Tikataka Truf. „Nije nužno da cijeli život uzgajaš svinje. Sad ti se ukazala prilika, cijene odojaka nikada još nisu bile ovako niske, iskoristio si, zatim, činjenicu da ti je Grad ustupio to zemljište – i eto ti ga na! Treba živjeti…“
„Ah, kakvi ste vi tješitelji, pa ovo je skandalozno!“, uspaničih se.
„Ali to je realnost. Nisi li nam rekao da već ostvaruješ sasvim pristojan profit?“, upita Elem Belembu.
„Novac k'o novac. I treba i ne treba.“
„Kako ne treba?“, upita Savaraja Tini.
„Nisam rekao da ne treba.“
„Ali zvučiš kao da te nije briga. Mislim, jebote, zarađuješ za pristojan život – čime bi se ti, uostalom, bavio? No znam, predavao bi matematiku – već si nam pričao o tome višekratno – a ne znaš ni dijeliti bez kalkulatora!“
„Ne znam jedino u slučaju ako je višekratnik prosti, a količnik realni broj, ali nije u tome stvar: ne želim više biti profesor matematike. Želim biti uzgajivač puževa!“
„Je“, osvrne se na moju želju još jedan uzaludni tješitelj, Buf Buf. „ Pužogojstvo zahtijeva velika ulaganja: prosječni pužovnik, naime, zauzima dvostruko više prostora od prosječnog svinjca. To je isplativo jedino preko granice – u Zemlji teritorijalnih puževa.“
„Pa ovaj moj svinjac ionako je po svemu natprosječan. A svinje ne uzgajam za meso (jer cijena mu je, baš kao i živim odojcima, strašno pala) nego u terapijske svrhe! Osim toga, od one su sorte koja uslijed konzumiranja organskog napoja razvija užasnu nuspojavu – mjesečarenje!“
„!?“
„Da, animalni somnambulizam. Usred noći banu mi na vrata, isprevrću sve po kući, a naročito garderobijer. Svinje su inteligentne i razigrane životinje; svojim nezgrapnim papcima navlače šalove, ešarpe, potkošulje, a posebno su nemilosrdne prema mojoj zbirci noćnih kapica! Ujutro zateknem sve u neredu – to nije normalno, kažem vam da nije, a vi me tješite koliko god hoćete.“
„A jesi razmišljao…“, započne s pitanjem Eci Pecipec
„Naravno da sam razmišljao. Ali selidba u Zemlju mjesečarske prasadi – tamo gdje država dijeli poticaje po mjesečnom broju svinjo-mjesečarskih eskapada – jako bi me puno koštala. Jer nisam to samo ja, tu su i svinje, namještaj, registracija kola, a i obitelj se protivi.“
„Ti imaš obitelj?“, upita Ekete Pikman.
„Ti imaš kola?“, upita Enden Dore.
„Ti imaš garderobijer?“, upita Aja Ringer.
„Ti?“ upita jedan među nama (1).
Tako da nisam odselio u Zemlju mjesečarske prasadi.


(1) Koji jede s prasicama.

23.01.2018. u 16:55 • 23 KomentaraPrint#^

utorak, 16.01.2018.

ZEMLJA ZAOSTALIH PLAĆA

ideju dao: gogoo

Image and video hosting by TinyPic

„Follow the money.“ (doušnik u aferi Watergate)

„Plaća je stigla jučer“, reče kontrolorka, „A vas ju je troje već uspjelo potrošiti!“
„Ispričavam se gđo kontrolor“, reče Tunja Čujem, „ali nas troje prisutnih, premda radimo u istoj tvrtci, dobivamo plaću svatko zasebno, a i trošimo je zasebno također!“
„Nemoj ti, Tunja, puno pametovati!“, razjari se kontrolorka, „nego reci, gdje je plaća? Gdje je taj silan novac? Kako si je uspjela potrošiti u manje od 24 sata!“
„Ispravak netočnog navoda!“, uzvrati Tunja. „Ta moja plaća uopće nije velika, ne može se govoriti o nekom silnom novcu. Prije se može reći da je ta plaća izrazito mršava, mala, bijedna i da ne korespondira s parametrima aktualne stvarnosti. Ta je plaća, ukratko, zaostala u razvoju! I vrlo ju je lako potrošiti – ne u manje od 24 sata, nego u ciglih 10 minuta! Ja sam svoju, konkretno, potrošila na alkohol. Išla sam od ljekarne do ljekarne i kupovala bočice 96% alkohola (etanola), sve dok plaća nije nestala. Zatim sam iz supermarketa ukrala kolica – ako se takav čin uopće može nazvati krađom – napunila ih bočicama alkohola, pa pravac Botanički vrt. Tamo je, kao što znate, izlocirana velika svjetska rana, uzrok sviju zala (na tom istom svijetu). Prosula sam sadržaj bočica u ranu, i tako je dezinficirala! Trebala su mi dobra dva sata.“
„No dobro, ajde, prihvatit ću to, premda si svoju obitelj – troje djece, muža i nejakog kućnog ljubimca – ostavila na kruhu i vodi “, reče kontrolorka. „Ali što je s tobom, Nečujame?“
„Što što je sa mnom?“, protuupita Nečujam Tunjević.
„Pa na što si ti, nevoljniče, potrošio svoju plaću u manje 24 sata?“
„Ah to! Ja sam svoju plaću potrošio na žene. Došao sam na Trg bana Jelačića, gdje je locirana velika tržnica ženskim organizmima. Da ne duljim, pokupovao sam cjelokupnu ponudu! Ne da sam ih zaista želio, te žene, ja sam naime oženjen, nego eto tako – dobio sam plaću i krenuo sam je potrošiti. I potrošio sam je.“
„Pokupovao sve žene malo sutra!“ naruga se kontrolorka. „Trgovina judima kod nas je zabranjena još u doba kneza Trpimira, saborska riznica čuva taj prevažan akt. Prije će biti da si svoju plaću podijelio – na Trgu bana Jelačića, naravno – lokalnom udruženu gradskih golubova! Koje pak donirani novac ulaže veterinare-stažiste-interniste, ne bi li im pak oni pronašli lijek da manje seru – da manje seru golubovi, ne veterinari-stažisti-internisti. Makar bi isti lijek, predmnijevam, koristio i pripadnicima pojedinih kategorija ljudskoga stanovništva. A možda, domišljam, i svim, apsolutno svim kategorijama istoga.
„Ah, priznajem, bit će da je tako, ako vi kažete, šta ja znam. Šta ja znam…“, odrezignira Nečujam Tunjević.
„Tko priznaje, pola mu se prašta, a tebi Nečujame Tunjeviću sve, jer si dobar čovjek!“, reče kontrolorka. „A što ti imaš reći u svoju obranu, Geraldino Uho?“
„Nemam ništa za reći. Ja sam običan komadić ušnog voska iz neimenovanog uha. I ne znam zašto sam ovdje: ne radim, ne primam plaću, ne znam govoriti i nisam živa! I ne zovem se Geraldina Uho, ne zovem se nikako, ja sam običan komadić ušnog voska iz neimenovanog uha.“
„U tom slučaju se ispričavam“, reče kontrolorka. „Pogriješila sam, u sva tri slučaja. Ispričavam se svima i spremna sam snositi konsekvence“, reče kontrolorka i odmah, na licu mjesta, snese konsekvencu: ubije se, raznese si dio tijela bez premca, koristeći u tu svrhu jedan naročito pogodan aerosol koji je upravo lebdio prostorijom.

16.01.2018. u 15:30 • 21 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 08.01.2018.

ZEMLJA LASTINOG REPA

za Lastavicu

Image and video hosting by TinyPic

„Ne napuštaj me svete / Ne idi naivna lasto“ (Branko Miljković)


„I ja sam“, pričala je Divina Kobalt, „baš kao i današnji mladi, išla raditi u inozemstvo. Jer vani je bilo, baš kao i danas, lakše pronaći posao – makar i izvan struke – a plaća je bila višestruko veća. Samo, nisam išla niti u Irsku, niti u Njemačku, niti u Ameriku. Moje je odredište bilo u Japanu – Zemlji izlazećeg sunca. Japan je svijet za sebe, sa svojim običajima, radnom etikom, kuhinjom i kupaonom! Nisam odmah našla posao u struci, ne. Isprva sam se bavila uzgojem lastavica. Ta mila bića, kao što znate, raspolažu ptičjom slinom koja se skrutne na svježem zraku, i to im je materijal za gradnju vlastitih, lastavičjih gnijezda. Ta su gnijezda jestiva. Samo ih treba prepržiti na mlakom bućinom ulju i po želji posoliti, odnosno popapriti. Predstavljaju skupu, prvorazrednu poslasticu. Poslije sam rintala po restoranima koji takva gnijezda poslužuju, a zatim sam figurirala kao pomoćnica (uglavnom sam bila zadužena za prijenos i oštrenje mini-harpuna) jednoj svjetski poznatoj lovkinji na leptire (uključujući, dakako, i vrstu lastin rep), tako da je prošlo skoro dvije godine dok nisam pronašla posao u struci – a taj mi je posao trajao tek dva tjedna, s obzirom da je našoj izletničkoj brodici već pri prvom isplovljavanju, prema znamenitom umjetnom otoku Dejimi, naprasno pukla kobilica te sam tako jedva-jedvice preživjela jednu kompletnu i manje-više fatalnu havariju.“
„Ah, dakle, izletništvo je tvoja struka!“, primijeti Rural Ruvenzori, Divinin poznanik. „Ali ja mislim da to gdje si ti bila uopće nije bio Japan nego polumitska Zemlja lastinog repa!“
„Ma kakvi!“, usprotivi se Divina Kobalt. „Bila sam ja i tamo, u Zemlji lastinog repa, i ona uopće nije istoznačna s Japanom. I više nije polumitska; prekjučer je, uz prateće ceremonije, svečano prešla u skupinu posve mitskih zemalja, potisnuvši Atlantidu na dno ljestvice. Ja sam bila tamo dok je još napola obitavala u ovoj našoj socijalnoj stvarnost, bila sam tamo i bilo mi je grozno. Sve pojave u Zemlji lastinog repa imale su polulegendarna obilježja, jedino sam ja bila zdrav-prav, evolucijski utemeljen i posve logičan primjerak ljudske vrste. Lastavice u toj zemlji, naime, tečno su govorile i po nekoliko, što svjetskih što izumirućih jezika; lastavičja gnijezda nisu se pržila na mlakom bućinom nego na odstajalom ulju mladog zumbula (što je ujedno bio i najveći odmak u odnosu na ovu našu socijalnu stvarnost); leptiri su bili isključivo crno-bijeli, a proizvodili su glasne, histerijske vriskove u prigodama hranjenja; leptir vrste lastin rep, pak, uz već poslovično iskanje nektara nevinom i šarenom cvijeću, bavio se i poljoprivredom – uzgojem patuljastih koza. To dakle bijahu legendarna obilježja… e da, treba napomenuti i to da je tom, tada polumitskom zemljom vladala svemoćna diktatorica tajanstveno zvana Elamia Yprette, koja bi na svaki zimski solsticij dala pogubiti kompletno stanovništvo, sve Lastorepljane, da bi ih, na prvi dan proljeća, svečano uskrsnula u obliku – a čega drugog doli vjesnika proljeća!“
„Dakle…“
„Da: netko je lasta, netko tratinčica, a netko cica-maca.“
„A netko…“
„I to: netko je Sunčev foton, netko je vedro nebo, a netko topla kišica.“
„A netko…“
„A, ne: nitko nije sve u Zemlji lastinog repa, čak ni Elamia Yprette. Najmanje ona.“

08.01.2018. u 18:51 • 21 KomentaraPrint#^

srijeda, 03.01.2018.

ZEMLJA BEŠTIJA

za Vancouver

Image and video hosting by TinyPic

„But they just can't kill the beast „ (Eagles: Hotel California)
„Ne da se, beštija“ (Orlovi: Hotel Dalmacija)


A onda je ugledao zvijer. Nije ga ni taknula. Slawomira Kezelea Babuleya, svježe unovačenog vojnika Armije Prvoga svijeta, unovačenog za rat protiv nepoznate strane sile.
„Ne znamo, tko su, ali beštije su to!“ govorio je Slawomiru izravno nadređeni narednik Mušmulić.
„Ako i nisu zvijeri“, govorila je pak vrhovna zapovjednica, feldmaršalica Beckensstrauser, „budite spremni kao da jesu.“
I tako, rat je počeo. Prve bitke bijahu, kao i u svakom ratu, posebice teške. Tim više što borci nisu znali na koga da pucaju. Jer pravi neprijateljski vojnik još nikad se nije našao ni na nišanu ni na vidiku, uvijek se radilo o časovitim sjenkama, prolaznim, halucinantnim proplamsajima plazme ili je pak kakav zalutali mrav zalutao na bojište tražeći šećera; propagandni odjel upravo je mrave najvećma sumnjičio da obavljaju špijunske poslove za mrskog, nevidljivog i čudovišnog neprijatelja – jer zvijeri su oni. Zvijeri.
Uzimajući u obzir posvemašnju nevidljivost zvjerskih protivnika, a još više to što im nije bila točno locirana matična zemlja, nije ni čudo da su isti u prvoj fazi rata bilježili uspjeh za uspjehom. Prvi je svijet, na korist mitske Zemlje beštija, gubio dio po dio teritorija, a taj je osvojeni teritorij – zajedno s ljudima, florom, faunom, kao i sa stanovitim (te brkatim) Teodorom Almanasom, koji nije pripadao ni jednoj od gore navedenih skupina – isto tako postajao mitskim, i to u trenu, preskočivši, inače obaveznu (i ubitačno polaganu) implementaciju nove paradigme u kolektivnu svijest, prateće socio-povijesne procese i ostalu pirotehniku duha.
Sve je, drugim riječima, za snage Prvoga svijeta odlazilo k vragu, dok se nije dogodio preokret. A preokret je donio, naravno, protagonist naše priče, Slawomir Kezele Babuley. Jednog je jutra, netom prije redovitog juriša na nepostojeće neprijateljske položaje, mazao nožem paštetu na režanj kruha. Dok je nanosio drugi sloj paštete, ne bi li ne baš hranljiv obrok učinio iole obilnijim, Slawomir je perifernim vidom ugledao Zvijer. Stajala je na ulazu u spavaonicu i na prvi pogled izgledala posve ljudski. Ali Slawomir je odmah učio bitnu razliku: to stvorenje užasa (ta zvijer, naime) imalo je na malome prstu lijeve ruke nokat neobično dug i prljav – a crno ispod tog dugog nokta tog malog prsta te lijeve ruke te zvjerske prikaze bilo je tako bogato humusom da je moglo nagnojiti dobar hektar ili dva!
Slawomir se od ranog djetinjstva isticao odličnim vidom, a posebice oštrim perifernim vidom. Više se puta plasirao u finala regionalnih natjecanja u perifernom uočavanju, a jednom čak i na državno natjecanje u disciplini nezavidne marginalizacije. Zahvaljujući takvome vidu Slawomir i jest uspio primijetiti zvijer, no čim je okrenuo glavu da je fokusira, zvijer je nestala!
Savjestan kakav je bio, prijavio je događaj nadređenom časniku, a on njegovo izvješće nije zanemario već ga je proslijedio višim instancama. Vojne su vlasti čitav slučaj iskoristile u propagandne svrhe. Na specijalnoj konferenciji za tisak, glasnogovornica Armije ustvrdila je da je „uočeni zvjerski subjekt“ doista predstavljao neprijateljskog vojnika „našem Slavnom savezu“, te da je nakon njegova izbacivanja iz stroja u neprijateljskim redovima zavladala panika. Upravo je stoga, rekla je, neprijatelj predložio potpisivanje primirja. Mi smo, dakako, diktirali uvjete: Prvom je svijetu vraćen i demitologiziran sav okupirani teritorij, dok je za Zemlju beštija bolje, rekla je glasnogovornica, da ostane tamo gdje je bila prije rata, „premda nam je njezina lokacija itekako dobro poznata te ćemo eventualnu narednu agresiju dočekati kudikamo spremniji“.
A Slawomir je postao međunarodni heroj Prvoga svijeta.

03.01.2018. u 09:24 • 20 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se