pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

četvrtak, 28.12.2017.

BESPUTNA ZEMLJA

po ideji mcmlx

Image and video hosting by TinyPic

„Po šumi, širom, bez staze, puta“ (Branko Ćopić)

Ronkela je krenula šumom. Nije to bila neka velika šuma, no bila je to tropska kišna šuma, prilično malena površinicom, zato su je valjda i zvali prašumarak. Prašuma k'o prašuma: krajnje obimna debla što sežu do u nebesa, ista ta debla obrasla modrozelenim penjačicama te tonalnim ljiljanima, lijanama i papratima, a potom i savršeno mimikriranim, pretežno razrokim kukcima.
Kroz prašumarak, naravno, staze ne vode. Potrebno je imati mačetu. Možebitno i električni trimer za tropsko bilje. Svime time Ronkela ne raspolaže. Stoga svako malo zapinje za trnje amazonske ruže, opeče (kroz potplate lakih špagerica) tabane na mladu, gatalin-zelenu žar-mahovinu, zapetlja se o debele niti vunene paučine.
U prašumarak je ušla blizu benzinske crpke; auto je ostavila na točioniku s benzinskim crijevom zarivenim u rezervoar – boli je ćošak za sve. Baš je tražila jednu takvu šumu, malu, besputnu, a opet lako pristupačnu. I našla ju je, u relativnoj blizini, ni 50 kilometara jugoistočno od Zagreba, u jednoj od manje poznatih savskih retencija. A ipak u području tropske klime – ima tu, jugoistočno od metropole, jedna anomalijska zona u kojoj gravitacija neprestano mijenja usmjerenje, a statički elektricitet trpi čudovišne oscilacije (jer ga svako malo mobiliziraju lokalna, protofizikalna božanstva). Prisutna je (u toj zoni) i klimatska anomalija: ondje, sred srijede umjerenog pojasa, javljaju džepovi tropske i (ili) polarne klime. Otud i taj besputni prašumarak pokraj benzinske crpke, u koji je Ronkela ušla.
Trebalo je, Ronkeli, jedno takvo područje bez putova. Držala je da su oni, putovi, uzroci sviju zala u suvremenom svijetu. Da njih nema, putova, ljudi ne bi mogli susretati jedni druge i srati bez prestanka. Ne bi se mogli sastajati, združivati i značajno se pogledavati unedogled. (Ona sama, Ronkela, više je puta putem putova dospjela u stanje značajnoga pogledavanja – premda, kad se svi ti pogledi zbroje i preračunaju putem formule o doglednosti, ispadaju – ti pogledi – poprilično beznačajnima.) I kad veli putove, Ronkela, misli ona i na autoputove, i na zračne putove, državne ceste, makadame, trotoare – a najviše su joj išle na živce one naknadne staze po gradskim parkovima što ih naprave ljudi u čežnji za matematski dosljednim prečacem preko travnjaka.
I tako, našla se usred prašumarka. Tisuće očiju pripadnika preobilne faune beznačajno su je pogledavale kroz gustiš. Jedan fluorescentni jež smotao je svoje tijelo u kuglu i iz nepoznatih se razloga dokotrljao pred njezine noge. Sjenovitost je, tamo u prašumi, hladovitost je ta bila strahovita. Vlaga pak takva da su se Ronkelini, inače jedinstveni otisci na jagodicama prstiju skroz bili razmočili. Stazica koju je nakratko utabala probijajući se gustišem već je zarastala u hitronogi zeleni pokrov. Crveni tepih-mravi napredovali su sa svih strana – njima nikakvi putovi nisu bili potrebni. Našla se, tu usred šume, našla se Ronkela u Zemlji bez putova.
Ostvarila je svoj san, ali nakratko, jako nakratko. Jer, anomalija k'o anomalija – u takvu se pojavu čovjek ne može pouzdati. Iznenada se (anomalija) s područja jugoistočno od Zagreba izmjestila u Đurđevačke pijeske i ostala tamo tavoriti do daljnjega. Ronkelina se prašuma u trenu pretvorila u običnu listopadnu šumu s planinarskim stazama i žigosanim drvećem. I već su, tim istim stazama, nadirali veseli planinari sa štapovima za hodanje, tirolskim šeširićima i busenastim gojzericama. Da stvar bude gora, pjevali su i strijeljali pitomi okoliš značajnim pogledima, sve značajnijim i značajnijim i značajnijim i

28.12.2017. u 09:14 • 20 KomentaraPrint#^

srijeda, 20.12.2017.

ZEMLJA USNULIH PASA

prema ideji Marekojajesretna

Image and video hosting by TinyPic

„'Kao pas', reče on, 'i činilo se da će ga stid nadživjeti.“ (Franz Kafka)

„Vau-vau!“, reče pas i zaspi.
Bio je to već šesnaesti pas koji je tog poslijepodneva naprasno zaspao u Parku mladenaca. Ernesto Bochivare, lokalni lugar, djelatnik Gradskog zelenila, tri puta je zvao hitnu pomoć za pse, a hitni se pomagači nisu odazvali niti jedanput!
„Pustite ih neka spavaju“ govorila je dežurna veterinarka na telefonu hitne službe. „Već će se oni probuditi.“
Ali nikako da se probude. Popodne se dužilo, sunce je skoro pa nepovratno tonulo zapadu, a travnjak čuvenoga Parka mladenaca punio se usnulim i bez sumnje krajnje njegovanim primjercima pasje vrste, primjercima sviju pasmina: od šnaucera do Šarplaninca, od čivave do radnog brigadnog psa iz daleke Ulponezije. Očajne vlasnice i vlasnici kružili su oko usnulih ljubimaca i – što bi drugo – očajavali. Zvali su i oni, dakako, hitnu pomoć za pse, zvali su je uzalud jer odgovor dežurne veterinarke vazda je bio isti. A psovlastela se džabe ljutila, plakala, vikala i psovala, premda bijaše upozorena o tome da se razgovori snimaju.
Da stvar bude gora, dok se čekalo na opće buđenje kujica i pasa, hitna pomoć za druge životinjske vrste pristizala je često i nesputano. Tako je oko pola šest stigla ekipa za reanimaciju mrava: jedan se rusi šumski mrav počeo gušiti jer mu je zastao zalogajčić divlje pšenice u malenome grlu, a Heimlichov se zahvat u izvedbi već spomenutog mladenačkog lugara Ernesta Bochivare pokazano iznimno neučinkovitim. Ekipa je uspješno potjerala zalogajčić niz probavni park dotičnoga rusonje od mrava i odnijela ga natrag u mravinjak (poklonivši se usput mravljoj kraljici, kako i dolikuje).
Već predvečer, u sedam i petnaest, hitna je pomoć u Park mladenaca stigla ponovo, ovoga puta s ekipom specijaliziranom za pomoć jednoj bakteriji tuberkuloze koju je neovlašteno naganjao podivljali antibiotik u prahu. Ekipa je začas spasila sirotu bakterijicu, čak ni ne koristeći pun fundus svojih oružanih zaliha, na razočaranje brojne publike koja je očekivala vidjeti, ako ništa drugo, barem top kalibra 20 mm.
A psi su spavali i dalje. Noć je pala, tmasta i nekandirana. Ernesto Bochivare već je počeo rastjerivati očajne psonadobudlije strahujući od bezuzročnih incidenata (kakvi su noću uobičajeni), kad je stigao specijalni gradonačelničin kiper u pratnji, a koga drugog nego gradonačelnice! Izgleda da je netko od povukao veze u gradskom poglavarstvu… i ostalo je povijest.
„Dragi sugrađani i sugrađanke!“, rekla je gradonačelnica dok su djelatnici Gradskog zelenila (a dok je Ernesto Bochivare, pak, donekle zadivljeno stajao sa strane) tovarili usnule pse u spomenuti kiper. „Vašim ćemo ljubimcima, dok se ne probude, pružiti najbolji mogući smještaj u novootvorenom hotelu za pse prikladnoga naziva: Zemlja usnulih pasa! Posjete su svakog četvrtka od 18 do 19 sati! Ne trebate mi zahvaljivati. Ne pitajte što Grad može učiniti za Vas, nego se pitajte ima li života u svemiru ili kaj!? Toliko.“
***
Nakon što je pun kiper napustio poprište te apokaliptične i posvemašnje kinosomnije, vlasnici i vlasnice pasa još su dugo stajali i raspravljali o onome što se dogodilo. Jer mnoge su stvari ostale nejasne. Gradonačelnica je bila neobično štura. Gradske službe odbile su odgovarati na daljnje upite, a preostali Ernesto Bochivare – na njegovu veliku, što radost što žalost – više nije predstavljao relevantan izvor informacija.
Da stvar bude gora, nitko od prisutnih nije znao gdje se ta prokleta Zemlja usnulih pasa nalazi – Google tu zemlju poznavao nije, a gradske službe… no to smo već rekli.
Da stvar bude još gora, bio je petak, i do četvrtka, dana predviđenog za posjete, trebalo je čekati nepunih šest dana!
Da stvar bude najgora, nakon srijede uopće nije uslijedio četvrtak, nego neki posve novi dan – posrijedak (1) ! I bilo je pitanje hoće li četvrtaka uopće više i biti.
Gradske službe… ali to smo već rekli.


(1) Postojanje posrijedka, u izvorniku „zeepsday“, prvi je zapazio Gordon R. Dickson u SF priči istoga naslova iz 1956. godine. (Prijevod na hrvatski: Sirius, broj 59, 1981.)

20.12.2017. u 17:35 • 22 KomentaraPrint#^

četvrtak, 14.12.2017.

ZEMLJA ŠEĆERNE VATE

za Lastavicu

Image and video hosting by TinyPic

„Prožima ovaj, stiže i do onog svijeta“ (Vatapi Ganapatim)

„Nema više cirkusa!“, reče Amazonka Rionegrovac i okrhne zubnu caklinu o molekulu prhkoga čvarka što joj je nesretno zaostala u usnoj šupljini. „Oni su sada samo semi-fantastična uspomena moje pustopašne mladosti. A i bolje da ih nema: ipak se sve to, manje-više, svodilo na maltretiranje životinja te višesatne boravke u zagušljivim šatrama sačinjenima od, bez sumnje, ekološki neprihvatljivih materijala. Čak su i cirkus buha zabranili, jer dresura im, kao, skraćuje životni vijek. Stres! I klaunovanje je zabranjeno – preveliki udio klaunstva u ukupnom stanovništvu razvilo je u istome klaunofobiju, tu nekad mitsku neurozu kojoj smo se grohotom smijali. Osim toga, i sama je Svjetska organizacija klaunova ustvrdila (u jednom od svojih proglasa) da je klaunovanje oblik psihičkog zlostavljanja same klaunovske osobe, koja uslijed specifičnosti svojega, kako se nekad smatralo, plemenitog zanimanja nije kadra na primjeren način zauzeti prikladnu društvenu nišu.“
„Nema više ni luna-parkova!“ zavapi Danubije Savić, dok mu je, pod utjecajem Zemljine gravitacije iz lijevog gornjeg kutnjaka ispadala stara, olovna plomba. „Po zapuštenim perivojima mojega djetinjstva, pod hrpama nikad odnošenog smeća (natrulih, masnih kartona, pohrđalih, vrtoglavih vijaka i prljavo-brašnasto-bijele šute) drijemaju dubokim snom moja sjećanja na vrtuljke, elektrodrome, flipere, automate te, naravno, na šećernu vatu! Prodavala se po cijeni zlata i bijaše glavnim razlogom iznimne popularnosti lunaparkovnih staništa među svekolikom lokalnom djecom. Jer odrasli to nisu jeli. Govorilo se da je šećerna svila štetna za one stvari, da tko je jede neće moći imati djece. Neki moji prijatelji proširili su pak glas da konzumenti te kobne poslastice neće moći imati ne samo djece, nego ni psa, ni mačku, niti ikojega kućnog ljubimca, ikada. No, čim bi se luna-park, zajedno sa stričekom (u 2 od 5 slučajeva u pitanju pak bijaše teta) šećer-vatašem, pojavio u našem mjestu, zaboravljali smo na te prijeteće (i bez sumnje istinite) informacije i prepuštali se topećoj slasti koja je prožimala omaleni nam organizam.“
„Da, sjećam se toga, roar“, reče uz tzv. roarni tik Volga Irgisovna, slomivši usput gornju dvojku neoprezno izgovarajući sporni glas „r“. „Dolazili su i odlazili, ti lunaparkovi, svake godine, u proljeće. I onda, jednog proljeća, jednostavno nisu došli. Zabranjeni su i oni, i to iz nepoznatih razloga. I nikad više šećerne paučine!“
„Zapravo se“, reče Temza Nekinger, dok joj je implant ulazio u proces ubrzane deplantacije, „do te rudimentarne poslastice još uvijek može doći. Vidjela sam po katalozima brojnih veledućana da reklamiraju kućne mašinerije za proizvodnju šećerne vate, koju je, inače, posve slučajno izumio zubar Wilman Antonovich u drugoj polovici 20. stoljeća: vadio je zub jednoj svojoj staroj mušteriji i, kad ga je konačno izvadio, iz zubarske je sisaljke potekao – šećerni pamuk! Danas se isti, to znamo, proizvodi strojno i…“
„… ali se stroj ne može nabaviti u bilo kojem veledućanu, katalozima usprkos“, reče Jukon Velelosos. „Svi su primjerci povučeni iz prodaje. Stroj za šećernu vunu može se nabaviti – a gdje drugdje nego u Zemlji šećerne vate!“
„Onda nam nema druge“, povikaše svi, bolnijeh zubi i krvavih desni. „Idemo ravno do najbližeg graničnog prijelaza – eno je, Zemlja šećerne vate na vidiku!“

14.12.2017. u 15:22 • 20 KomentaraPrint#^

četvrtak, 07.12.2017.

ZEMLJA KRUMPIRA

na uljudnu molbu koju mi je uputio Dobar, Loš, Štraca

Image and video hosting by TinyPic

„Land of potato and glory, mother of the free“ (međimurska međunarodna pjesma)

„Nema zemlje u kojoj krumpir ne raste, ali samo u Zemlji krumpira taj nedolični gomolj raste iznad zemlje!“, reče najutjecajnije božanstvo cjelokupne povijesti.
„Pa to je općepoznata stvar“, reče um tisućljeća. „U Zemlji krumpira krumpir je nacionalni simbol (imaju ga na grbu, imaju ga na zastavi, imaju ga ugraviranog – baš svi građani – na unutarnjima stranama kapaka). Nagovorili su ga (pi-arovskim ucjenama, kao i najnovijim metodama genetičkog pregovaranja) da, jadan, raste malo i iznad zemlje, odnosno tla. To ne znači da u Zemlji krumpira sav krumpir raste iznad tla; radi se tek o malom broju oglednih, evolucijski bezvrijednih primjeraka koji se hoće, kako to već obično biva, malo ulizati strukturama, ne bi li im ove…“
„…ne bi li im ove, što?“, upita osoba stoljeća. „Ništa! Ne postoji način na koji biste krumpiru mogli uzvratiti uslugu. Što biste mu mogli obećati, da ga nećete guliti, da ga nećete pržiti, kuhati, čipsirati? Za sve to prosječnog krumpira nije nimalo briga. Zato smatram nemogućim gore opisanu konstrukciju: ne rastu u Zemlji krumpira nad (tom istom) zemljom nekakvi posebno ljigavi, ulizivački krumpiri. Oni su naprosto započeli s promjenom evolucijske paradigme: za par milijuna godina svi će krumpiri – ne samo oni uzemljeni u Zemlji krumpira – rasti iznad zemlje!“
„Ne samo da će rasti iznad zemlje“, reče humanitarac godine, „nego će poletjeti i do osam metara u zrak! Posljednje projekcije, osmišljene na temelju predzadnjih otkrića s područja genetike, pokazuju kako će u sljedećih 25 000 godina zrakom poletjeti krumpir, blitva, nosorog, kokoš i kroasan!“
„Ali kroasan nije vrsta! Ni biljna ni životinjska“, reče zaposlenica mjeseca.
„Nije sada“, odgovori junak dana, „ali za 25 00 godina, tko zna…“
„Vratimo se krumpiru u Zemlji krumpira – nemamo više puno vremena“, reče građanin tjedna. „Dakle: krumpir u Zemlji krumpira uopće nije jestiv. Koristi se, naime, kao pomada za humanoidne tvorevine koje neki nazivaju gljivama!“
„Gljive, istina, ne pripadaju ni biljnom ni životinjskom svijetu, ali se ni pod razno za njih ne može reći da su humanoidne. One nemaju ništa ljudsko u sebi, na sebi, kao ni po sebi. Istina, jednom sam vidjela jednog čovjeka – nekog poštara za nepotpisana pisma – koji je jako sličio gljivi!“, reče rolani model sata.
„Da, ali to nije isto, jer nisi vidjela gljivu koja sliči čovjeku!“, prokomentira tvorba minute.
„No, pa da. A u Zemlji krumpira postoji legenda o Klementini Užas, užasno brzoj trkačici koja se utrkivala s vrećom krumpira, s tim da je vreća krumpira imala početnu prednost od dva metra. I pobijedila je vreća krumpira, premda je bila užasno spora, i to zato što je Klementina Užas, ne bi li odmaklu vreću sustigla, prije nego što je prešla spomenuta dva metra morala prijeći jedan metar; prije nego je prešla taj jedan metar morala prijeći pola metra, a prije toga 25 cm, 12,5 cm, 6,25 cm – i tako u nedogled sve do najmanje moguće dužine koja, dakako, ne postoji, jer prostor se može dijeliti beskonačno. Kao i, uostalom, …“, reče entitet sekunde tvorevini milisekunde, časovitoj čežnji mikrosekunde, auri nanonesekunde, kao i – ali više nije bilo vremena da se prišije, ičemu.

07.12.2017. u 16:00 • 21 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se