pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

ponedjeljak, 20.11.2017.

ZEMLJA X

Image and video hosting by TinyPic

„It will be an easy ride“ (Jim Morrison)

„U Zemlji X sve je isto kao kod nas, osim jedne male povijesne začkoljice. U njihovoj povijesti stari Rimljani smrtnu kaznu nisu vršili na (nama) normalnom, vodoravno-okomitom križu, nego na, pogađate, križu u obliku slova X, s kosim gredama. Možete misliti koje su povijesno-društvene posljedice sadržane u toj maloj, naizgled nebitnoj, doista začkoljičkoj razlici“, reče Manuelfan Gio pa ubaci u prvu.
„A ja sam čula da je Zemlja X metodički paralelna sa Zemljom Y! Priznajem da ne znam što znači, ali tako sam čula“, odvrati Ackbra J. B'ham i ubaci u drugu.
„Nisi u pravu. U Zemlji X (a znam to jer sam putovao tamo službeno x puta) žive Ikšani –Narod smaka svijeta, narod čije su navade usporedive s onima starih Azteka. Ikšani, naime, žive u zadrugama te, shodno tome, većinu vremena provode u velikim zadružnim dvoranama. Nekoliko puta na dan uznemiri ih sonorni glas s razglasa, glas koji najavljuje, pogađate, smak svijeta. Zanimljivost je u tome da su uzroci smaka (koje glas redovito navodi) uvijek drukčiji: nekad je to udar asteroida, a katkad epidemija crne kuge. Jednom je čak najavljeno tzv. sunovratno žmirkajuće sunce, a mnogo puta je rečeno kako mravlja kraljica upravo rađa carskim rezom (pa bi bilo uputno, ako ništa, skloniti se u stranu)“, reče Emer Sonfitip i ubaci u treću.
„Zemlja X da je paralelna sa Zemljom Y? Notorna glupost! Nije paralelna ni sa čim (jer bi se u protivnom s tim ičim mogla susresti tek u beskonačnosti – a to je, kao što znamo, tehnički nemoguće) nego je okomita na metavitičastu zagradu, lijevi oslonac svemira. A to je velika stvar, da se svemir ima na što osloniti i da se na vlastiti oslonac oslanja posredstvom Zemlje X. Na tu su činjenicu Ikšani vrlo ponosni, na njoj grade svoj nacionalni identitet te povremeno (zbog te iste činjenice) vode bijesne ratove. Znam to, jer sam u Zemlju X često putovala službeno (ta putovanja nisu, kao Sonfitipova, plod proste mašte i gnjevne taštine); polovicu radnog vremena, naime, radim kao trgovkinja oružjem i mogu reći da sam Ikšanima prodavala praktički sve: od polovnih američkih bombardera do najnovijeg modela švicarskog vojnog noža!“, zaključi Duala Kini pa ubaci u četvrtu.
„Ma prodavala si sjeckani kupus, a ne oružje! Opće je poznato da su Ikšani krajnje miroljubiv narod, toliko miroljubiv da kod njih reći za nekoga kako 'ne bi ni mrava zgazio' ima doslovno značenje. Jednom davno, ima tome nekoliko mjeseci, jedan je Ikšanin – uostalom, posve slučajno – doista i zgazio mrava. Momentalno je osuđen na smrtnu kaznu, ali kazna nije izvršena, jer Ikšani su – kako znamo – jako, jako miroljubiv narod“, izjavi Nela Sonpique i ubaci u petu.
„A dok se mi ovdje bavimo manje-više imaginarnom Zemljom X, naša vlastita domovina grca u problemima nezabilježenima u njezinoj polimilenijalnoj povijesti!“, objavi Mariolan Dret i zakoči – ali zakočio je prekasno, vozilo je probilo rampu; družina je naglo i ilegalno ušla u Zemlju ravnopravnosti.

20.11.2017. u 18:09 • 11 KomentaraPrint#^

nedjelja, 12.11.2017.

ZEMLJA ZELJA

Image and video hosting by TinyPic

na prohtjev prophete nemota

„U Zemlji zelja“, reče Mag Nuscar, „sve smrdi po kiselom zelju. Nitko ga doista ne kiseli, nego takvo, kiselo, raste iz tla – ne treba ni govoriti da tlo u Zemlji zelja ima neobično visoku kiselost te da u njemu niti ne uspijeva ništa osim zelja.“
„Koliko sam ja čuo“, nadoveže se Vlad Y Mirk Ramnik, „jednako dobro uspijevaju krastavci, paprika i – kiselica! Limun pak ne, limun prohtijeva drugu vrstu kiselosti, neki nebeski, nikako ne zemaljski pH – pa makar to bio pH Zemlje zelja!“
„Da, nebo je kiselo na sasvim druge načine“, reče Vissia Nand. „Kad čovjek liže limun i osjeti senzaciju Velikog Neba na svom malom nepcu, napravi, kao što znamo, grimasu za pamćenje!“
„Grimase Velikog neba… tko ih nije radio i po deset puta na dan u svoje vrijeme!“, reče Garikas Paâr. „Moje pak vrijeme prošlo je davnih dana – tamo negdje pri dnu '83 – i trajalo je jedva dva'es i šest sekundi. Al' uspio sam u tom temporalnom segmentiću načiniti ni manje ni više nego 26 000 grimasa!“
„Velikog Neba?“
„Velikog Neba!“
„Svaka čast!“
***
„Malo ljudi zna da je Zemlja zelja – Sveta Zemlja“, reče Ji'ph Anhou. „Sve što raste iz zemlje u Zemlji zelja posvećeno je, sve što hoda, puže i trza se po Zemlji zelja – sveto je. A nebo u Zemlji zelja – tzv. Veliko Nebo – dvostruko je sveto, što je jedini takav slučaj u svijetu!“
„O, pa znam ja to“, oglasi se Olga P. Riud. „Zemlja ta sveta je da svetija ne može biti. I svi ljudi koji hodaju (tom Svetom Zemljom zelja) totalni su i posvemašnji proroci. Pogleda te takav jedan u oči – i sve zna. Pogledaš jednog takvog u oči – i sve znaš!“
„Nitko nije prorok u Zemlji zelja!“ opovrgne gore izrečeno Čibur Daniz. „Ima ih koji se tako predstavljaju pa napadno bulje ljudima u oči (ali i drugamo, ali i drugamo!), ali ne, nitko nije prorok u Zemlji zelja – i nitko nije prorok niti u jednoj zemlji zemaljskoj.“
„Ma kakva Zemlja zelja, vratimo se stvarnosti“, reče Bengt Ekerot. „Tko je za partiju šaha? Dat ću mu topa fore!“
Začudo, svi prisutni pristali su na taj bizaran prijedlog. I svi su izgubili – dok je Sunce tonulo ka horizontu, vjetar raznosio meku paučinu traljavim uzdušjem, a sumračak nalijegao na sneno-žućkaste travke razasute po obilato proćelavljenom krajoliku – u roku od petnaest minuta.
„He-he“, reče Bengt Ekerot. „Upali ste u pripremljenu varijantu!“
„A ja mislim da si varao“, reče Mag Nuscar, pa u kosi podsmješljiva šahovskog pobjednika pronađe šahovsku uš koja mu je šaptala poteze.
(I sijaset gnjida koje bijahu zadužene za sporedne varijante.)

12.11.2017. u 14:35 • 31 KomentaraPrint#^

srijeda, 01.11.2017.

ZEMLJA SRAMA

Image and video hosting by TinyPic

„Bilo mi je užasno neugodno“, reče Hadrijan Ovimem. „Sav sam se zacrvenio. 'Zemljo otvori se', zavapio sam u sebi, da bih odmah zatim propao u Zemlju srama.“
„Hoćeš reći, u zemlju od srama?“, upita Jaklaudija Caribog.
„Ne, doslovno u Zemlju srama. U travnjaku preko kojeg sam prelazio (da, gazio sam travu) nalazio se napušteni mravinjak kroz koji sam skliznuo ne baš glatko. Dolje ispod – kad sam se oporavio od ne baš glatkog sklizanja, kad sam očistio sako od prašine, hlače štofane od suhih travki, a naočale od sasušenih mravljih jajašaca – dolje ispod, primijetio sam, stvari su bile drukčije. Površno gledano, sve je bilo slično kao u našoj zemlji bezočnosti i besramlja (premda je narod sramljanski puštao dlake u nosu da slobodno rastu na van, novinski kiosci bili su im građeni isključivo od svježeg, polutekućeg kaučuka, a fontane su bljuvale lož-ulje poput kakvih primitivnih ala), jedino što su se stanovnici te zemlje svega sramili. Hoda tako neki Sramljanin ili Sramljanka ulicom, napravi korak pa se zasrami što ga je napravila. Ili napravio – spol i rod tu ne igraju nikakvu ulogu. Ista je stvar s treptanjem: trepnu jedva jednom ili dvaput pa se istog trenutka zasrame tako da im otpadne trepavica (ili dvije); zažele potom želju (jer u tom su običaju isti kao i mi) pa se zasrame onoga što su poželjeli – a onda se zasrame zato što su se zasramili! U toj zemlji rumenilo lica posve je normalna stvar. Vidjevši me ovako blijedog (prema njihovim, uostalom, sramnim kriterijima), mnogi od Sramljana htjedoše me odvesti liječniku. I odveli bi me da ih nije bilo – sram.“
„Priglupa, infantilna priča. Rudimentarna igra riječima“, pokritizira naoštro gore izrečenu skasku Anton Ijekleop. „Bolje ti je da pišeš slikovnice nego što nas tu gnjaviš!“
„Antone, smiri živce, čemu takva agresija?“, reče Vespa Zijanri. „Uostalom, slikovnice se ne pišu nego se crtaju!“
„E pa neće biti!“, pronađe konverzacijsku nišu i ubaci se u zvukoplet riječi Ipompeja Polsed-Nidan. Slikovnice se, naime, slikaju. Nikako se ne crtaju, to zaboravite – premda je to vrlo česta greška, jedna od onih koje nam uporno zagađuju prostor javne komunikacije!“
„Da. Kao i krivo korištenje jotacije – kad se, na posve neprikladan i suštinski pogrešan način, slovo z pri nekim deklinacijama pretvara u x, čak i u javnim medijima informiranja! Na primjer: izazov, izazova, izazovu – i onda u akuzativu odjednom i bez razloga ixaxova!“
„Ixaxova?“, zainteresira se Padrim Skogac. „Možda i nije ispravno, ali kao ideja je hvalevrijedno! Uostalom, jezik se mijenja, jezični standardi moraju pratiti govorne navike, inače će nam se jezik arhaizirati. Pa što vi mislite, kako je latinski postao mrtvim jezikom?“
„Hm“, zahmka Neronija Požar. „Tako što je Rim propao, a novodoseljeni narodi nisu govorili latinski? Pa se latinski na kraju povukao, propao u Zemlju srama?“
„Tako je!“, poviče Hadrijan Ovimem, onaj s početka priče.“Upravo su tim jezikom govorili Sramljani kad sam ih onomad posjetio skliznuvši kroz mravinjak. Ni manje ni više nego latinskim. Ali ih je bilo sram to priznati – na latinskom!“
„Dosta tih pustih priča o Zemlji srama“, reče Padrim Skogac. Vratimo se ideji xovane jotacije. Mislim da je treba njegovati i održavati svježom. Za početak, nazdravimo joj – jesu li sve čaše pune? Dakle, nazdravimo za x!“
„Za x!!“, povikaše svi, osim jednog mladog mrava-samca koji se tu, uostalom, našao posve slučajno, i koji je posve nenadano i neutemeljeno ustvrdio svojim piskutavim mravoglasjem:
Ja sam iz Zemlje X!“

01.11.2017. u 07:49 • 23 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se