pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

srijeda, 25.10.2017.

ZEMLJA ČUDA

Image and video hosting by TinyPic

Stranka pobjeđuje na izborima i drži se na vlasti duže od trideset godina. Kako joj to uspijeva, nikome nije jasno, čak ni glasačima Stranke. Stranački kadrovi nisu posebno kvalitetni, naprotiv: riječ je o jedva-obrazovanim poluinteligentima koji manirama podsjećaju na niže primate, govor pak kojih je teško razlikovati od zaumnog mumljanja, a kad još tim znakovitim značajkicama dodamo agresivnost i kleptomanske navike, čovjeku dođe da zaurla (u nadolazeću noć) i hej i ehej i ihaj i hokahej!
Nesposobnost u vođenju gospodarske politike priznaju neimenovani, pa i oni imenovani izvori iz samih vrhova Stranke. Stoga Stranka svoj gospodarski program zasniva na autoritarnoj propagandi ogoljenoj od svakog smisla, a uz to garniranoj najbezočnijim lažima otkako je svemira i eona.
Ni vanjskopolitički kadrovi nisu im bolji: malo-malo pa zaprepaste neku od bjelosvjetskih prijestolnica krajnje rudimentarnim i apsolutno nediplomatskim ponašanjem. Tako je prije dvije godine u lijepom plavom Parizu naš pomoćnik (naše) veleposlanice – za vrijeme jednog od ambasadorskih balova – stao na nogu pomoćniku veleposlanice jedne velike svjetske sile. Skandal je bio neminovan i neizmjeran.
Da ne govorimo o ministrici vanjskih poslova koja je – ima tome dobrih deset godina – zatečena kako usred prevažnog skupa u zgradi UN-a u New Yorku kopa nos uvijek rado viđenom predstavniku nevladinog sektora! Čitav je slučaj okarakteriziran kao izuzetno alarmantan i pod egidom seksualnog napada proslijeđen međunarodnim tijelima.
A što se kleptomanskih sklonosti naše Stranke tiče, primjera je doslovno bezbroj: Parlamentarni zastupnik V. D. pitao je prilikom jednog zasjedanja u jesen 2009. godina jednu članicu Odbora za održivi razvoj:
„Možete li mi posuditi papirnatu maramicu?“ – i nikada ju nije vratio.
„Papirnate maramice se ne vraćaju!“, branio se pred novinarima, a prisutni su uslijed svekolike gluposti i totalne bezočnosti izrečenoga rezignirano polijegali po podu. Čitava stvar je završila na sudu, ali su nakon pustih šesnaest godina sudovanja – kako to već obično i biva – sve nepravomoćne presude poništene jednim potezom pera!
Lokalna pak dužnosnica I. R. hladnokrvno je ukrala žvakaću gumu u trgovini i donirala je u humanitarne svrhe. Pred mjesnim je Odborom za kradljivu gumarabiku ponosito tvrdila da snimak nadzorne kamere ne predstavlja dokaz, jer je isti napravljen „u noći prelaska na ljetno računanje vremena, upravo tijekom onog izbrisanog sata koji se, samim tim, nije niti dogodio“.
Gradonačelnica P.-a, a to je stvarno notoran primjer, u gradu svojega načelnikovanja povećala je prirez na šećer, i to na konto „čudovišta koje već desetljećima terorizira grad i može ga se primiriti jedino ogromnom količinom šećera u prahu isporučenom na istočnom ulazu u grad, svakoga dana rano u zoru, u pola šest ujutro.“ Inspekcija, koja se blagoizvoljela odazvati na pritužbe nakon svega šest godina i osam mjeseci od pojave gore navedenog šećerno-prašnog nameta, utvrdila je kako je gradonačelničino čudovište ni manje ni više nego odeblji primjerak crvenoga kuhinjskog mrava! A kad je inspektorica, glasno grohotajući, pokušala zgaziti tog crvenog mališu, isti joj je naprasno odgrizao nogu! Tako da se pokazalo da je gradonačelnica bila u pravu, da rečeno čudovište, koliko god bilo minijaturno, jest opasno te da je prirez na šećer itekako opravdan.
Tako je to, tako idu stvari u Zemlji čuda (koja graniči sa Zemljom srama).

25.10.2017. u 17:54 • 22 KomentaraPrint#^

utorak, 10.10.2017.

RIBANE JABUKE

Image and video hosting by TinyPic

Rijeka Leta, rijeka zaborava, teče pokraj našeg sela; na lijevoj joj obali Oktogonalna šuma, na desnoj Naprasita ledina. Kako tko u selu zaima neugodno iskustvo, priđe rijeci, propere se u plićaku – malo lice, malo noge, malo ispod pazuha – i iskustvo nestane negdje u eteru, nošeno jakim zračnim strujama vrelog flogistona.
A jednom je jedna osoba iz sela – bilo je to strašno – zaimala vrlo neugodno iskustvo, prišla rijeci, popila je naiskap, zaboravila na sva svoja iskustva – ugodna, neugodna i ona bljedunjava – i postala bog/inja na par godina, jer u tih par godina korito rijeke Lete ostalo je suho, seljani nisu mogli njezinom svetom vodom ispirati svoja iskustva – neugodna, ugodna ili kakva god - a osoba iz sela, bog/inja ta, raširila se na vrh brda Buc, sjeverno od Pilić-jarka, seljani su joj prinosili hranidbene žrtve i molili je da pusti rijeku da potekne. I nakon par godina ona i potekne, sama od sebe, bez pomoći osobe-bog/inje, koja samim tim poteknućem i prestaje biti bog/injom – da stvar bude gora, istog joj se trenutka vrate sva iskustva, ugodna, neugodna i ikakva – i ona postaje nesretnija no ikad, prepuna neisperivih iskustava, jer rijeka Leta ne ispire iskustva bivših bog/inja, to joj je kao neki princip, je li, ili pak slučajni nusprodukt gore opisanih da li zbivanja?
***
Rijeku Letu seljani koriste i za igru ribanih jabuka. Igru najčešće vodi neoženjen mladić. Na glavi mu šešir od muslina, na nogama kaljače od cica. Košulja mu toliko bijela da posramljuje snjegove. Samtaste hlače u fronclama, čarape od miholjske paučine. Seoski kovač za tu priliku napravi novi ribež. Uglanca ga tako da mu se svaka zraka sunca odbija do neba. Poklanja ribež mladiću; mladić rado uzima poklon; tegleći ga (jer radi se veleribežu od dobrih 30 kila), prilazi kaci od grckovine. Od jabuka bira dvije: najcrveniju i najzeleniju. Začas ih na veleribežu oriba – oripci meko padaju na dno kace, kaca je još uvijek pretežno prazna, no mladić ne prestaje s ribanjem: oriba u kacu prvo svoje nokte, zatim prste, podlaktice i nadlaktice. Potom riba noge: nokti, prsti, stopala, potkoljenice, natkoljenice. Na red zatim stiže glava: kosa, tjeme, lubanja, njezin sadržaj te sretno, do samog kraja nasmiješeno lice. I onda torzo. Treba ponekad i pola dana da se ribanje zgotovi – prsni koš ponekad zapne pa je potrebna intervencija cijelog sela.
Kad završi s ribanjem, mladić ode ka obali Lete i cijeli se umoči. I vode Lete obnove mu tijelo u potpunosti, i on još iste večeri đipa na seoskom prelu, sijelu i kirbaju. Oripci iz kace idu, dakako, u štrudle, gdje bi drugdje?
***
A ima i, malo dalje, južno od sela, još jedna rijeka. Zove se Stiks. Tko u nju pogledom… ah, ništa, ništa. Tko njezinom vodom… no, nije važno. Tko zapliva virom… ma koga to još uopće zanima? Uglavnom, ima južno od sela još jedna rijeka. Rijeka Stiks se zove.

10.10.2017. u 16:15 • 19 KomentaraPrint#^

utorak, 03.10.2017.

ZVRJI, BRUJI, ZVEČI, CVRČI

„Rattigan Glumphoboo“ (Virginia Woolf)

Image and video hosting by TinyPic

Trebalo im je svega dva'es i pet godina braka da izmisle svoj tajni, intimni jezik. Mnogi ga bračni parovi imaju. Neki ga stvore nakon pet, neki nakon petnaest, a neki – kao naši protagonisti bračni Eteluja i Golemar – nakon cijelih dvadeset i pet.
Jezik ljubavi koji razumiju samo posvećenici. I -ice. Garancija bračne sreće. Štit od vanjskog svijeta, dokaz dubinskog razumijevanja. I što sve ne. Jao parovima koji ga ne uspiju razviti, jer nije u pitanju samo lingvistička nego i emocionalno-empatijska manjkavost.
Tako da su Eteluja i Golemar bili sretni što imaju ekskluzivan ljubavni te brakovodilački jezik za razmjenjivanje poruka, porukica, nježnosti, tepovanja i inih džentlnalija.
„Hojdabar balintorata vaskanac“, reče jednog jutra Eteluja, dok je Golemar kuhao kavu; gledao ju je (kavu) kako kipi, ne mogavši uslijed specifičnog mu opsesivno-kompulzivnog poremećaja skinuti džezvu s vatre.
„Alibat! Vuliis!“, odgovori Golemar gledajući i dalje, i to s jedva prikrivenim uživanjem, kako zapjenjena crna tekućina nadire preko savršeno čiste površine šporeta.
I kava je iskipjela, šporet se zaprljao, a prljavština se ubrzo i skorila. Ali sve to nije bilo važno, jer imali su Eteluja i Golemar svoj vlastiti jezik kojim su se sporazu…
A zapravo i nisu. Jer nad njihovom se bračnom srećom nadnosio taman, neobično plačljiv oblak; podrivale su je (istu tu bračnu sreću), sa svih strana osim gornje, gujavice sprdnje; nosili su je amo-tamo kužni, kružni i tjeskobni vjetrovi.
Oni sami – Eteluja i Golemar naime –uopće nisu razumijevali taj svoj tajni jezik! A, bogami, nisu se uspijevali sjetiti jesu li ga ikada i bili u stanju razumjeti. Ili su se ispočetka – mladi, nujni i željni obola – tek pravili da ga razumiju ne bi li si objačali ljubavnu strast i opći privržaj. Ili im je pak, pomišljahu Eteluja i Golemar u trenutcima pojačanog nuja, tajni jezik bio posve razumljiv do dana današnjeg, do dana tijekom kojega je, očito, došlo do druge babilonske jezične pometnje. Prva, povodom izgradnje Kule babilonske, podrobno je opisana u Knjizi postanka, dok ovoj drugoj povod i nije bio potreban, s obzirom da se svijet, to je valjda svima jasno, ionako približio svom konačnom stanju.
Da, zaključiše, Eteluja i Golemar, o jezičnoj je pometnji riječ, sporadičnoj i donekle neprolaznoj pojavi. Treba samo čekati. I – čekati.
Jedino ako… Jer ako je pometnja na stvari, pomela bi vajda sve jezike, tajne, kao i javne. Upita zato Eteluja Golemara, na javnom i službenom hrvatskom jeziku:
„Imaš mi razmijeniti sto kuna?“
„Što?“, odgovori Golemar. „Zašto tako šuškaš dok govoriš, ništa te ne razumijem!“
„Kažem: sto kuna!“
„Zezaš me, draga? Izmišljaš neki novi tajni jezik?
„Odgovori mi normalnim jezikom kad te lijepo pitam!“
„Koji joj je to jezik?“, pomislio je Golemar.
„Koji mu je to jezik?“, pomisli Eteluja.
To je jezik groda njoga.

03.10.2017. u 17:02 • 17 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se