pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

nedjelja, 27.08.2017.

PLIMA-UREĐAJ

Image and video hosting by TinyPic

„Dolazi plima!“ usklikne netko, a priobalni ekosustav živne u sekundi.
Jutro je bilo prekrasno, poput ulja na svili, tek neznatno ispucale patine. U daljini se čulo rondanje plima-uređaja. Jedan se vrabac s velike visine stuštio u novonastali plićak, svojim malim kljunom iz pijeska iščeprkao poveliku jegulju, pa se vinuo natrag u zrak – iz morskih u zračne struje, životinjica jedna!
Nakon vrapca, isto napraviše kokoš i vepar što su se motali u blizini: kokoš je svojim kljunom (većim, znatno većim od vrapčeva) iz zaplimljenog pijeska iščeprkala morsku zvijezdu, dok je vepar tupim kljovama iskopao poveliku Posejdonovu lastu – dotad nepoznatu morsku vrstu! Nosao je (na tim istim kljovama – s tim da ih je prije nosanja ipak dao malo naoštriti) vepar svoj ulov posvuda po priobalju i sve zainteresirane jedinke upoznavao s vrlo interesantnim značajkama istoga.
A onda je, veprina ta, naočigled sviju smazala morsku novolastu, progutala je sve do želuca i dalje; nešto kasnije se (veprić naš najedeni) spetljao s gore rečenom kokoši: 17 mjeseci kasnije rodio im se – kokopar! A kasnije, mnogo kasnije, netko je usvojio, uhranio pa zaklao i na kraju ispekao tog neutješnog hibrida - i najeo se veprokokošine do brade!
***
„Dolazi plima!“, usklikne netko, a s plimom nadođe i učiteljica plivanja vodeći na uzici ekipu budućih plivača – tzv. neplivača.
„Gospodo neplivači!“, započne ona s teorijskim dijelom obuke. „Imate dvadeset sekundi da proplivate“, dovrši s teorijskim dijelom obuke pa ih primjenom lakopješačke sile sve do zadnjeg pobaca u more.
Neki su proplivali. Drugi nisu. Srećom, plimni je val tek pristizao (premda je plima-uređaj radio punom parom) more je bilo plitko, nitko se nije utopio. Onima koji su proplivali, učiteljica plivanja uruči limene medaljice i pošalje kućama, a ove druge što su zakontinuirali s neplivanjem pospe nekakvim, navodno vilinskim prahom i također ih pošalje kućama.
Plima-uređaj rondao je i dalje. Razina mora rasla je polako, golema masa slane vode žmigala je na suncu i iritirala možebitne oči još možebitnijih promatrača. Na nebu je još bio prisutan bijeli odslik Mjeseca, onog Mjeseca koji se pravio da s cijelom tom plimnom rabotom nema nikakve veze.
Nekolicina (možebitnih) promatrača izležavala se na ligeštulima, u mislima s upravo nadolazećom plimom, kao i s predstojećom osekom. Jedan od promatrača, može biti neki Kenet Karavelić tamne kompleksije, promeškoljio se u ligeštulu i izgubio jednu od svojih ključnih značajki, koja mu je u bitnome određivala karakter i osobnost! Kriknuo je jedva čujno (jer plima-uređaj je i dalje rondao) i isprva nastojao zatajiti svoj gubitak, no onda je ipak odlučio dopustiti da se o istom pročuje: svi uokolo poustajaše sa svojih ligeštula i u sjeni plimnoga vala stadoše po žalu tražiti izgubljenu značajku. Nisu je našli, dakako.
„Pojavit će se oko ručka, kad se plima povuče“, reče Kenetu ligeštul-kolegica, neka Ondrla Ravinski.
„Može biti“, doda Ulea Jansen. „Svašta ljudi pronalaze na plaži za vrijeme oseke.“
„A što ako…?“
„Pojavit će se. Pronaći ćeš je i zalijepiti superlijepkom na mjesto na kojem je bila i prije. Nitko neće primijetiti razliku.“
„Zapravo“, zbuni se Kenet Karavelić, „ona nije bila pričvršćena za tijelo. Više kao da je… lelujala oko mene.“
„A tako – onda me nimalo ne čudi što si je izgubio. Treba paziti.“
„Paziti i b…“, doda Ulea Jansen, ali je Kenet nije čuo, jer je plima-uređaj upravo zarondao jače.

27.08.2017. u 14:46 • 20 KomentaraPrint#^

nedjelja, 20.08.2017.

KAKO SAM IZAŠAO IZ MENOPAUZE

Image and video hosting by TinyPic

Caffe Bar Menopauza jedan je od najposjećenijih u kvartu. Poznajem vlasnicu i muža joj. Ispričala mi je, prvo ona, a par dana kasnije i on, muž, da su se dugo dovijali kako nazvati taj svoj pijaćni prostor (koji su naizgled povoljno unajmili od nekog zaštićenog najmodavca što je stasao sredinom devedesetih). Kod posljednje šanse? American nešto nešto ili čak Big Boss, po trnju, bit će, ne? Sve same gluposti su im padale na pamet sve dok Rajko, muž, nije rekao:
„Znam! Neka se zove Cirkus. Ili Ciklus. Ili čak Kraj ciklusa?
„Slažem se“, odgovori mu supruga, Zdenka. „Neka se zove Menopauza.“
I bi Menopauza.
Doduše, supružnici se još nekoliko narednih godina nisu uspjeli dogovoriti je li riječ o ženskoj ili muškoj menopauzi.
„Muška menopauza je mit!“ tvrdio je Rajko.
„I ženska je!“, branila se Zdenka.
„Otkud sad to?“
„Pitaj mog ginekologa.“
Zdenkin ginekolog bijaše priučenim travarom koji se u dijagnostici, a još više u terapeutici, oslanjao na svu silu alternativnih medicinskih metoda, a dobar je broj njih sam osmislio, da ne kažemo izmislio – kao što se izmišlja sitna laž ne bi li se, na kakvom seoskom sajmu, prodala krupna stoka. Jedna od njegovih osmislica bijaše i ta da je ženska menopauza mit. Ključni mu je argument glasio:
„Mene je moja prabaka…“, ali znamo kamo vode argumenti tog tipa te ćemo stoga s iznošenjem ovoga argumentativnog primjerka prekinuti – sad!
***
Za to vrijeme, Caffe Bar Menopauza poslovao je izuzetno uspješno. Supružnicima je na kraju mjeseca ostajala solidna svota za potrebe časne starosti (koja se približavala još neumitnije od menopauze, s tim da supstrat starosti ne bijaše inficiran niti najmanjom sporom mitologičnosti). Prilikom raspodjele profita, Zdenka, kao nominalna vlasnica, prisvajala si je 0,0000000001% više, što je Rajka izluđivalo u toj mjeri da je imao napade jecanja, ponekad čak i usred bijela dana. Tom prilikom imao me običaj pozvati na piće da raspravimo stvar kao muškarci. I Zdenka me pokatkad zvala na piće – i to kad bi lagano pukla po šavovima od Rajkovih jecaja što su se sa širokih poljana bijeloga dana sad već znali protegnuti do duboko u noć – da raspravimo stvar kao pripadnici iste vrste.
***
Tog dana se po prvi put dogodilo da su me oboje pozvali odjednom, na piće u Menopauzu, na isti dan, u isti sat. Nisam znao kako ću postupiti jednom kada uđem u kafić. Da pristupim prvo njoj, obavim razgovor, pa nakon pola sata prijeđem na njega? Ja bih mogao sjediti za stolom, a njih dvoje neka se mijenjaju – samo, kojim redoslijedom? Uostalom, neka se sami dogovore! Nismo djeca, mogli bi sve troje sjesti zajedno i raspraviti što ima…
No, čim sam ušao u kafić zazvonio mi je mobitel. Supruga, moja.
„Gdje si?“
„Upravo ulazim u Menopauzu.“
„Opet? Pa ti si tamo svaki drugi dan! Čuj, trebao bi doći, imamo problem.“
„Da?“
„Otkrila sam leglo voluharica na tavanu.“
„Opet?“
„Ne. Prošli put su bili puhovi, zare se ne sjećaš?“
„A pr…“
„A pretprošli hidraulični zamorci. I to si zaboravio! Aj' molim te dođi.“
„Ok“, rekao sam, ugasio mobitel pa stao kružiti pogledom po kafiću.
Rajko je stajao za šankom, dok je Zdenka sjedila, sama, u prvom separeu do vrata. Oboje je četvoroma očima zurilo u mene bez riječi. Čekali su da vide kome ću od njih dvoje pristupiti prvoj/prvom. Vidjelo im se na licima izraubanima dugogodišnjom prostom egzistencijom da će im taj moj odabir puno značiti, da će imati možda i presudan utjecaj na daljnji tok struja u koritu zajedničkog života im.
Stoga, jebi ga, nisam imao izbora. Izašao sam iz kafića ne obrativši se ni jednoj ni drugoj polovici supružničkog para. Požurio sam kući, da se s voluharicama borim! (Ili su na stvari možda bile prečkaste lisičice, kao one godine …)

20.08.2017. u 17:38 • 19 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 14.08.2017.

ČAJ OD ČAJA

Image and video hosting by TinyPic

Sjedili smo na terasi jednog od brojnih donjogradskih kafića – bio je sutopao ljetni dan, kraj kolovoza, popodne koje nitko neće pamtiti, ni po čemu i nizašto – sjedili smo, ispijali kapučino za kapučinom, brisali brkove od bijele pjene i odbijali šećeriti napitke te tople svoje (jer tada se govorilo da šećerenje po sebi nije zdravo, sam postupak, ne i šećer kao prehrambeni artikl), uživali u gradskoj vrevi, pogledavali dolje s agore na obližnju prigradsku goru i čudili se – kao i svi drugi tih dana – kako joj je vršak pokriven snijegom, što je, i za ova naša štura i nejasna vremena, predstavljalo krajnje neobičnu klimatsku anomaliju.
Odlučili smo u jednom trenutku naručiti i nekakve rakijetine. I, upravo kad se to realiziralo, baš kad je narudžba sjela, iz Rmblotićeve ulice začula se arhaična buka; iza ugla se pojavio mečkar! Na lancu je vodio pravog medvjeda, mršavog, ofucanog, očito napitog. U lijevoj je ruci – mečkar – držao daire kojima je istresao, posve mehanički i nemuzikalno, preobilno reske i rastresite tonove. Nije to, očito, bio pravi mečkar nego nekakav relikt prošlih vremena koji se naprosto zalomio tamo i tada (kao što se u vremenskom slijedu počesto štogod zalomi, otvori se pa pokulja nešto iz drugih vremena – i treba vremena, možda i ciglih dvije minute, da ta privremena rana vremenita zaraste). Mečkar pusti glas duž i šir donjogradske šetnice:
„Pleši, pleši mečko stara
zaradi mi brdo para.
A mečkar će kantu meda
mečkar stari da ti ne da!“
Da ti ne da!? zaprepastismo smo se svi mi koji smo sjedili na terasi tog donjogradskog kafića. Zgroženi stupnjem zlostavljanja što ga trpi jadna životinja, odlučili smo napustiti istoga momenta i kafić i donji i gornji i cijeli grad, pa nakićeni i svečani krenusmo izvršiti jedno kolektivno samoubojstvo, al' svako za sebe.
***
Iste godine u rujnu sjedili smo na jednom privatnom balkonu i kitili se čajem od kukurijeka. Bio je to uzorno spravljen čaj nad kojim je nam je bilo milo kontemplirati, kao i promišljati petstogodišnjicu neovisnosti domovine u kojoj se zatekosmo. Dolje na ulici sve je bilo u znaku obljetnice: parada vatrogaskinja i mažoretanaca slijedila je iza povorke upravnih pravnika. U špaliru su profesionalno obučeni klicatelji mahali ručno peglanim zastavicama, a na razglasu su puštani klasici domoljubnog mio-melosa.
Uto na vrata pozvoni jedna pokućarka. Naš domaćin pripusti je u stan i izvede na balkon ne bi li nam je pokazao, ne bi li nam ona, pokućarka, pokazala svoje umijeće radi kojega je i pohodila po kućama. Nakon podugačkih priprema otvorila je ta, pomalo misteriozna gospođa svoju priručnu aktovku i obznanila nam svoje umijeće: službovala je, ona naime, kao impresario cirkusa buha! Podijelila nam je potom dalekozore i mi smo na ne pretjerano nakićenoj mini-pozornici mogli promatrati buhe odjevene poput klaunova, trapezista i ekvilibrista kako se diče uzorno naučenim vještinama. Impresario zapjeva:
„Muha, puhola, buha / pekmeza i kruha…“, dok su buhe pjevale tercu jedva čujnim nanosopranima.
Nanosopranima!? zaprepastismo smo se svi mi koji smo sjedili na balkonu. Ali zaprepaštenje nam bijaše slabo; nismo istoga momenta napustili balkon taj privatni, niti smo krenuli izvršiti kolektivno samoubojstvo, svako za sebe. Odlučili smo se ipak na nešto žešće: iskapili smo svako po svoju šalicu kukuriječkog čaja nadušak, pa odmah potom prešli na čaj od čaja, od pravog, čistog čaja. I njega smo do kraja tog dana uspjeli iskapiti, nauznak, nauznak…

14.08.2017. u 16:32 • 16 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se