pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

ponedjeljak, 31.07.2017.

PREDVEČERJE

Image and video hosting by TinyPic

„Nitko me nije vidio“, reče sebi, no glasnim šaptom (reče to, dakle, i skupini eventualnih te obližnjih slušača) Iguar Bazen, netom nakon što je zgazio mrava.
Dogodilo se to u jedno prosječno predvečerje jednog ispodprosječnog, nimalo svjetskog rata. (Regionalne sile još će se jednom poigrati sa sudbinom regionalaca i regionalki – strpljivih i u svojoj biti miroljubivih stanovnika/stanovnica regije, a riječ je o stanovništvu koje tek tu i tamo zna popizditi pa se bezrazložno prihvatiti klanja susjeda, bližnjih, a i inih osoba indikativne viktimologije.)
Takav bijaše i Iguar Bazen. A ipak je zgazio mrava. I to namjerno. Da stvar bude gora, Iguar je bio jedna od onih individua za kakve su ljudi govorili da „ne bi ni mrava zgazili“. Zato ga cijela stvar i jest boljela u toj mjeri. Upotrijebi li netko, nekad, u životu, tu metaforu, Iguar će istu biti prisiljen demantirati. Jer bio je poštenjačina u svojoj biti, metafore je shvaćao doslovno.
„Da barem nije bilo namjere!“, uskliknuo je sebi, ovoga puta u sebi.
Ovako je bilo: vraćao se s tržnice opterećen vrećicama nategnutima skoro do tla od silnih paradajza, tikvica, krastavaca i blitve, kad mu se na trotoaru isprepriječio mat-crni pružni mrav. Prvo mu se samo cerio, taj mirmekološki primjerak svoje vrste, da bi potom – mrav Iguaru – naprosto isplazio jezik poput kakvog formikaidnog Einsteina.
To je bila ta provokacija koju Iguar nije mogao otrpjeti; uzeo je zalet i zgazio tog (u najmanju ruku neopreznog) mrava gumenim potplatom lijeve mu sportske cipele koju je, skupa s desnom, kupio na sniženju u… ali ne govorimo sada o tom. Iguar je, dakle, svjesno i namjerno zgazio mrava. Jest da je to učinio u afektu, ali to mu, opazio je nakon kraće introspekcije, baš i nije bilo neko opravdanje s obzirom na nezavidnu činjenicu da je afekt bio hinjen. (Afekte je naučio hiniti još u drugom srednje, na poticaj profesorice likovne umjetnosti koja ga je… ali ne govorimo sada o tome.)
Slijedeći gore navedene misli, Iguar je, s obzirom na to da je bio izrazito religiozan (premda nije pripadao niti jednoj definiranoj, službujućoj religiji ili crkvi; zapravo nije vjerovao u Boga nego jedino i isključivo u Pakao i Raj, vanvremenske lokacije na koje duše dospijevaju nakon smrti), došao do zaključka da mu je dotad zajamčeni Raj ipak propao, sve zbog tog drskog mrava, hinjenog afekta, gumenog potplata...
„Arghhhhhhhhhhh!“, zavapio je u Nebo.
Ali odgovora nije bilo – kako bi ga i bilo kad u Boga, kako rekosmo, nije vjerovao, samo u Pakao, samo u Raj…
***
Kasnije, istog tog predvečerja, Iguar je na jednom inače trulom domjenku upoznao eminentnu logičarku iz viših krugova. Ponukan nečim neizrecivim, ispričao joj je o mravu, njegovoj zgazidbi, gumenom potplatu, Raju i Paklu.
„Nije to baš tako, dragi Iguare“, rekla je logičarka i nastavila: „Ako je nepobitno utvrđeno da je put u Pakao popločen dobrim namjerama, onda valjda važi i obrnuto: put u Raj popločen je lošim namjerama! Opusti se, ideš u Raj.“
***
Isprva utješen, Iguar se na duže staze ipak nije uspio opustiti.
Prvo i prvo, pomislio je kasnije istog tog predvečerja, logičarkina konkluzija zasniva se na premisi koja jedva da je nešto više od imbecilne narodne poslovice! Imbecilne, zato što su sve narodne poslovice svijeta imbecilne; imbecilne i zato što su imbecilni i svi ti narodi (svijeta) koji ih bez prestanka smišljaju (i koji samo čekaju na znak s Neba pa da ponovno otpočnu s klanjima drugih naroda, ne bi li oteli njihove, tek neznatno drugačije narodne poslovice).
Drugo i drugo, nastavio je misliti Iguar, što ako moj afekt ipak nije bio hinjen? Zadnjih je godina bezbroj i bezbroj puta hinio najrazličitije afekte, tako da je praktički zaboravio kakav okus, miris i Svojstvo kao takvo imade pravi, autentični afekt. U tom slučaju – slučaju nepatvorenog a neprepoznatog afekta – loša namjera gaženja mrava ne bi postojala, i evo Iguara opet na putu u Pakao.
„Tako mi i treba“, pomislio je Iguar, više izvan sebe nego u sebi. „Tako mi i treba kad u svoje temeljno obrazovanja nisam uložio više truda, vremena, prostora… kakvih god uložaka.
***
Odjednom to isto predvečerje naprasno svrši: rat je počeo.

31.07.2017. u 22:13 • 15 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 17.07.2017.

DOKTORAT

Image and video hosting by TinyPic

Red u pošti bio je od šaltera do vrata. Deset-dvanaest osoba. Stao sam na kraj reda i zamislio se. U poštu sam došao platiti račune. Ranije sam ih plaćao preko internet bankarstva, ali je zadnjih godina internetska veza počela štekati na neki čudan način. Posumnjao sam u mutne poslove i rekao sebi: idi i plati to na šalteru. I evo me, čekam da platim.
Red se jedva micao. Većina klijenata u pošti se našla iz istog razloga kao i ja: da plate račune – većina njih je među masnim, znojnim prstima držala snop crveno-bijelih pravokutnih papira ispisanih bezbrojnim brojkama. Malotko je došao platiti račun-dva. I ja sam bio sam pretovaren vlastitim snopom, samo ga još nisam vadio na zrak, čamio mi je u unutarnjem džepu.
Zrak u pošti bio je klimatiziran, ali je svejedno vladala jedna generalna zagušljivost primjerena takvim prostorima. Zidovi bijahu urešeni slikama iskidanim iz neke foto-monografije. Na jednoj polici – očito već godinama – ležalo je desetak novih a ipak izraubanih knjiga koje nitko nikada nije kupovao.
Jedan šalter konačno se oslobodio i red se pomakao za pola metra. Osoba koja je završila s plaćanjem računa izašla je van, na vlažan i usijani zrak lipnja. Netko drugi, pak, ušao je unutra. Više nisam bio zadnji u redu. Jedna zelena muha govnarka sletjela mi je na rame. Otresao sam je rukom – nije odletjela, srušila se na pod, kao mrtva. I bila je mrtva, što bi je drugo osim smrti moglo navesti na takvu reakciju?
Red se stao pomicati još sporije. Odjednom, sinula mi je ideja. Sjetio sam se da bih mogao doktorirati! Da, rekoh samog sebi nakon kraćeg razmatranja, upravo je to ono što mi treba u sadašnjoj životnoj fazi, jedan sočan, debeo doktorat!
Zamolio sam osobu ispred mene da mi sačuva mjesto u redu i izjurio iz pošte. Uputio sam se do obližnjeg parka, sjeo na klupu ispod drvca hibiskusa i, udišući blagi miris njegova tanka, neugledna debla, doktorirao! Upravo tako, nije trajala dugo obrana doktorata, tamo, u tom parku, pod omalenim hibiskusom,87 tog i tog lipnja.
Vratio sam se u poštu i pokušao zauzeti svoje mjesto u redu. Ali ona žena koju sam zamolio da mi ga čuva pravila se nevješta.
„Niste mi rekli ništa“, rekla je, „samo ste izjurili iz pošte.“
„Ali…“
„A i da jeste, ne bih vam ga čuvala. Ne bi mi dali drugi ljudi u redu, nije to kao nekad.“ „Ali ja sam upravo doktorirao!“
Svi u redu okrenuli su se prema meni, a čak je i osoblje po šalterima stalo dizati glave.
„Da?“, reče muškarac u srednjim pedesetima. „A gdje vam je doktorska diploma?“
„Nemam je još. Očekujem je uskoro na kućnoj adresi.“.
„E, pa kad stigne, vi se vratite na svoje mjesto u redu!“
Pokunjio sam i izašao iz pošte. Vani, na ulici vrućina je dosezala svoj dnevni vrhunac. Koračao sam nevoljnim korakom; nije lako vraćati se kući neplaćenih računa. A i taj doktorat bio mi je prilično sumnjiv – u pet minuta, u parku, pod lipom. Da je bar bila platana, lipa ili breza… Ali hibiskus… Cvijet mu je… al' zato stablo, stabalce, stabliček… a opet, nije ovo vrijeme za tračanje drveća, još bi nam moglo… bi nam se moglo… da… treba i to uzeti u obzir.

17.07.2017. u 14:21 • 22 KomentaraPrint#^

četvrtak, 06.07.2017.

RADNI VILENJACI

Image and video hosting by TinyPic

„U tom fast food restoranu kupiš hranu i dobiješ račun, a na računu piše šifra za zahod“, reče Ljepenka Kupior.
„Znam, to je kao u Mc Donaldsu“, poreplicira Gleduard Putar. „Ukucaš šifru u aparatić, i vrata se sama otvore.“
„Tako sam i ja mislila, ali u ovom je restoranu drukčije. Pojela sam svoj obrok, bio je relativno ukusan, i potražila zahod. Ispostavilo se da se trebam spustiti u podrum. U podrumu – šok. Nikakva klizna samootvarajuća vrata - gledaš direktno u omaleno predvorje iz kojega putovi dalje vode u svega dvije prljave kabine sa slabo održavanim instalacijama, zidovi ispisani prostim natpisima, zahodske školjke nagrđene kamencem, sa stropa kapa neka masna voda, wc-papir smrdi na sirovu celulozu, slavina u lavabou radi na nožni pogon, a vode često i nema!“
„Zar je tako nešto moguće!“
„Itekako je moguće. I to nije sve: nikakvo ukucavanje šifre da bi se vrata (koja, kako rekoh, uopće nisu bila klizna) otvorila. Vrata su već otvorena, širom, vrata su zapravo nepostojeća, istrgnuta iz štokova, a među štokovima stoji oveći gnom i uzima, praktički trga račun sa šifrom iz korisnikove ruke, provjerava datum i naročito bezobraznim pokretom glave daje signal da se može ući u taj odvratni, gore opisani sanitacijski čvor. I nema tu muški-ženski zahod – i muški i ženske idu u obje kabine, kako tko naiđe. A gnom na vratima nije sam, ne, zahod nastanjuje cijela obitelj gnomova! Za stolićem u predvorju sjedi djed-gnom kojemu se koža s lica ovjesila gotovo do (mokrog i kužnog) poda. Žena-gnom pak sjedi sa suprotne strane stolića i hekla preko komada prekjučerašnjeg tijesta za pizzu. Djeca-gnomčad, malena koliko i oveći puhovi, jurcaju amo tamo i dižu groznu larmu. Jedna od kabina ima vrata koja dolje ne dihtaju kako treba pa se najmanji gnomčić zna provući kroz procijep i omesti korisnika u vršenju nužde!“
„Hm“, reče Gleduard Putar zamišljeno. „Sudeći prema tvom opisu, ne radi se tu toliko o gnomovima koliko o radnim vilenjacima. Sve ih se više – u zemljama blagostanja i šest vrsta sira – koristi kao pomoćnu radnu snagu. Plaće ne traže, jedu malo, a priroda je odredila da ne žeđaju, da im organizmi ne trebaju tekućine uopće!“
„Moguće, ali meni su na informacijama, kad sam ih poslije zvala, rekli da su u pitanju gnomovi.“
„Moguće, možda ih u različitim dijelovima svijeta različito nazivaju. A možda i mutiraju, pod utjecajem toksičnih tvari koje im organizmi apsorbiraju tamo dolje. Ili pak tamo gore.“
„Tamo gore?“
„Da. Mnogi od njih, s obzirom na to da rijetko pate od akrofobijskih anomalija, rade na velikim visinama: na vrhovima televizijskih tornjeva i mobitelskih antena, po zapuštenim tavanima poslovnih tornjeva, na podnim konstrukcijama niželetećih komunikacijskih satelita, pri unutarnjim svodovima balona na topli zrak, kao i po tučcima viših tratinčica.“
„Ali tratinčice su iznimno niske, čak i one više!“
„Kako gdje i kako kad, sve treba gledati u kontekstu vremena i prostora.“
„Opet ti sa svojim geo-historizmom!“
„A zašto ne?“
„Pa zato! Zato što…“
„Evo ga na – opet!“

06.07.2017. u 08:14 • 22 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se