pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

ponedjeljak, 31.07.2017.

PREDVEČERJE

Image and video hosting by TinyPic

„Nitko me nije vidio“, reče sebi, no glasnim šaptom (reče to, dakle, i skupini eventualnih te obližnjih slušača) Iguar Bazen, netom nakon što je zgazio mrava.
Dogodilo se to u jedno prosječno predvečerje jednog ispodprosječnog, nimalo svjetskog rata. (Regionalne sile još će se jednom poigrati sa sudbinom regionalaca i regionalki – strpljivih i u svojoj biti miroljubivih stanovnika/stanovnica regije, a riječ je o stanovništvu koje tek tu i tamo zna popizditi pa se bezrazložno prihvatiti klanja susjeda, bližnjih, a i inih osoba indikativne viktimologije.)
Takav bijaše i Iguar Bazen. A ipak je zgazio mrava. I to namjerno. Da stvar bude gora, Iguar je bio jedna od onih individua za kakve su ljudi govorili da „ne bi ni mrava zgazili“. Zato ga cijela stvar i jest boljela u toj mjeri. Upotrijebi li netko, nekad, u životu, tu metaforu, Iguar će istu biti prisiljen demantirati. Jer bio je poštenjačina u svojoj biti, metafore je shvaćao doslovno.
„Da barem nije bilo namjere!“, uskliknuo je sebi, ovoga puta u sebi.
Ovako je bilo: vraćao se s tržnice opterećen vrećicama nategnutima skoro do tla od silnih paradajza, tikvica, krastavaca i blitve, kad mu se na trotoaru isprepriječio mat-crni pružni mrav. Prvo mu se samo cerio, taj mirmekološki primjerak svoje vrste, da bi potom – mrav Iguaru – naprosto isplazio jezik poput kakvog formikaidnog Einsteina.
To je bila ta provokacija koju Iguar nije mogao otrpjeti; uzeo je zalet i zgazio tog (u najmanju ruku neopreznog) mrava gumenim potplatom lijeve mu sportske cipele koju je, skupa s desnom, kupio na sniženju u… ali ne govorimo sada o tom. Iguar je, dakle, svjesno i namjerno zgazio mrava. Jest da je to učinio u afektu, ali to mu, opazio je nakon kraće introspekcije, baš i nije bilo neko opravdanje s obzirom na nezavidnu činjenicu da je afekt bio hinjen. (Afekte je naučio hiniti još u drugom srednje, na poticaj profesorice likovne umjetnosti koja ga je… ali ne govorimo sada o tome.)
Slijedeći gore navedene misli, Iguar je, s obzirom na to da je bio izrazito religiozan (premda nije pripadao niti jednoj definiranoj, službujućoj religiji ili crkvi; zapravo nije vjerovao u Boga nego jedino i isključivo u Pakao i Raj, vanvremenske lokacije na koje duše dospijevaju nakon smrti), došao do zaključka da mu je dotad zajamčeni Raj ipak propao, sve zbog tog drskog mrava, hinjenog afekta, gumenog potplata...
„Arghhhhhhhhhhh!“, zavapio je u Nebo.
Ali odgovora nije bilo – kako bi ga i bilo kad u Boga, kako rekosmo, nije vjerovao, samo u Pakao, samo u Raj…
***
Kasnije, istog tog predvečerja, Iguar je na jednom inače trulom domjenku upoznao eminentnu logičarku iz viših krugova. Ponukan nečim neizrecivim, ispričao joj je o mravu, njegovoj zgazidbi, gumenom potplatu, Raju i Paklu.
„Nije to baš tako, dragi Iguare“, rekla je logičarka i nastavila: „Ako je nepobitno utvrđeno da je put u Pakao popločen dobrim namjerama, onda valjda važi i obrnuto: put u Raj popločen je lošim namjerama! Opusti se, ideš u Raj.“
***
Isprva utješen, Iguar se na duže staze ipak nije uspio opustiti.
Prvo i prvo, pomislio je kasnije istog tog predvečerja, logičarkina konkluzija zasniva se na premisi koja jedva da je nešto više od imbecilne narodne poslovice! Imbecilne, zato što su sve narodne poslovice svijeta imbecilne; imbecilne i zato što su imbecilni i svi ti narodi (svijeta) koji ih bez prestanka smišljaju (i koji samo čekaju na znak s Neba pa da ponovno otpočnu s klanjima drugih naroda, ne bi li oteli njihove, tek neznatno drugačije narodne poslovice).
Drugo i drugo, nastavio je misliti Iguar, što ako moj afekt ipak nije bio hinjen? Zadnjih je godina bezbroj i bezbroj puta hinio najrazličitije afekte, tako da je praktički zaboravio kakav okus, miris i Svojstvo kao takvo imade pravi, autentični afekt. U tom slučaju – slučaju nepatvorenog a neprepoznatog afekta – loša namjera gaženja mrava ne bi postojala, i evo Iguara opet na putu u Pakao.
„Tako mi i treba“, pomislio je Iguar, više izvan sebe nego u sebi. „Tako mi i treba kad u svoje temeljno obrazovanja nisam uložio više truda, vremena, prostora… kakvih god uložaka.
***
Odjednom to isto predvečerje naprasno svrši: rat je počeo.

31.07.2017. u 22:13 • 15 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se