pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

utorak, 27.06.2017.

NOVI LIST

Image and video hosting by TinyPic

„Prestala je kiša“, reče Lilia. „Krenimo u šetnju.“
„Nije prestala kiša“, odgovori Runo okrećući novi list. „Jedna kap, vele mi na DMHZ-u, upravo je krenula s jedne od vanjskih sfera. Proći će neko vrijeme dok ne stigne do tla, ali ne, kiša nije prestala.“
„Možda“, domisli se Lilia, „stignemo obaviti šetnju prije negoli ta, sad još daleka kap dosegne tlo. To bi onda bila šetnja između dvije kiše, a ne šetnja po kiši!“
„Ne bih rekao“, ipak reče Runo još jednom okrenuvši novi list. „Kiša je kiša. Nitko tu ništa ne može.“
„A tko kaže“, dodomisli se Lilia, „da će rečena kap doista doseći ovo tu naše tlo? Možda ode negdje drugdje, možda ostane lebdjeti u u zrakoprazju?“
„Tko kaže?“, retorički se osvrne Runo, navlaži kažiprst slinom pa okrene novi list. „Gravitacija kaže! Najmoćnija sila u svemiru. Sve što leti mora i da padne. Da nema gravitacije, ništa ne bi bilo ovako kako jest. Krajem dvadesetih u Heidelbergu u gradskom su se parku susreli Albert Einstein i Martin Heidegger, obojica pod žestokim utjecajem gravitacije {u Njemačkoj tih godina, uoči primicanja nacističke katastrofe, pripadnici intelektualne elite (kao i pripadnice iste, poput Hannahe Arendt i Agnes Pockels) upravo su se opijali gravitacijom – što Zemljinom, što Mjesečevom, što Sunčevom; neizmjerno su, ti ljudi, uživali u plimnim valovima što im rečena svemirska tijela pokretahu u tjelesnim sokovima}. Tog dana, nešto ranije, Einsteinu je, naime, pala olovka na linoleumski pod njegove Relativističke sinergijske komore. Heidegger je kasnije, posve slučajno, pronašao tu olovku, ali je i njemu pala – u procijep između bitka i vremena, odakle je nitko nije mogao izvaditi! Tako da je bila izgubljena zauvijek, ta olovka. Takva je bila moć gravitacije u to vrijeme, a ni danas nije za zanemariti. Zato, nema šetnje dok je kiša u fazi padanja. A jest, posve sigurno jest!“
„Ha!“, nasmije posprdno Lilia.“A ja sam upravo primila vijest iz Instituta za migraciju vode da kiša uopće ne pada zbog gravitacije nego zbog tlaka zraka! To je najnovije otkriće i ne vidim kako ćeš ga opovrgnuti!“
Ali, Runo pronađe odnekud snage i opovrgne, doslovno obori Institutovo otkriće. (Uz put, dakako, okrene novi list.)
„Zašto si to učinio?“, naljuti se Lilia. „I čemu ta prepirka oko kiše? Htjela sam u šetnju s tobom zato što te volim!“
„Voliš me? Otkad?“
„A ima tome… možda i puna godina dana!“
„Zašto to nisi odmah rekla? Krenimo, dakle, u tu ljubavnu šetnju odmah!“
„Stop!“, poviče Lilia. „Upravo su javili iz Instituta. Javili su – da te ne volim!“
„Ne voliš me? Ah, dovraga i sve, a taman sam se… A zapravo mi je laknulo. Ljubav zna biti itekako naporna.“
„I meni je laknulo.“
„Meni je više.“
„Ne nije“
„Sad je svejedno: odlučio sam iz stuboka promijeniti svoj život.“
„Okrenut ćeš novi list?“
„Okrenut ću novi list.“
I okrene ga, ali ovoga puta, ispod lista…

27.06.2017. u 17:41 • 23 KomentaraPrint#^

četvrtak, 15.06.2017.

KAVA

Image and video hosting by TinyPic

„Tko je za kavu?“, pitao je predstavnik središnjice.
Svi su bili za kavu. Uglavnom su svi, svuda i uvijek bili za kavu. Predstavnik se našao u nedoumici. Kako da pripremi i isporuči sedam milijardi i par stotina milijuna kava?
To je nemoguće, pomislio je, a onda se dosjetio: od tih sedam milijardi barem dvije milijarde su djeca, a ona ne smiju piti kavu. Opće je poznati da djeci koja piju kavu može narasti rep. U predstavnikovu rodnome gradiću, zapravo selu blizu New Yorka, postojala je ustanova specijalizirana za prihvat upravo takve djece – dobro se sjećao višedjelne zgradurine žućkastih fasada okružene visokom, gatalin-zelenom živicom, te čestih a uzaludnih intervencija medicinskih, vatrogasnih i drugih službi kad bi se tim sirotim kavopijnim mališanima nepovratno zamrsili njihovi dugi (svakoga dana sve duži) repovi.
Dakle, dumao je predstavnik središnjice, ako od sedam milijardi ljudskih bića odbijemo dvije milijarde, ostaje, dakako, pet milijardi kava za pripremiti i isporučiti, što je daleko lakša, kudikamo ostvarivija zadaća – ostvarivija, da, ali ipak neostvariva s obzirom da je i pet milijardi golema, pregolema brojka. A što je s osobama kojima kava šteti, pomislio je. Kava, poznato je, nije sama po sebi štetna, ali je kontraindicirana stanovitim, sekundarno induciranim stanjima organizma: čiru na želucu, prenadražaju crijeva, različitim psihičkim poremećajima itd. Jednoj prijateljici predstavnikove sestre, primjerice, lijek za čir prenadražio je crijeva, što ju je u toj mjeri razljutilo da je razvila čitav niz – manjih i većih – psihičkih poremećaja! Predstavnik središnjice nakratko je konzultirao statistički godišnjak i utvrdio da od rečenih stanja i poremećaja pati čak tri milijarde ljudi! Postupio bi krajnje neetično kada bi i takvima išao nuditi kavu.
Time je broj kava spao na podnošljive dvije milijarde. Ali, i te pišljive dvije milijarde kava, kako se pokazalo, bilo je nemoguće pripremiti i isporučiti unutar razumnog roka. Zato se predstavnik središnjice odlučio na lukavstvo: ispričao je čovječanstvu legendu o postanku kave. Jedan se pastir, rekao je, na visovima Etiopije, tamo negdje u 18. ili 19. stoljeću, odlučio okrijepiti od svakodnevne brige oko životinja kakvim osvježavajućim napitkom. Ali, na svijetu nije postojao napitak koji bi njega, umornog pastira, mogao okrijepiti. (A ispijao je, tijekom brojnih pokušaja okrepe, na litre voćnih sokova, biljnih uvaraka i mliječnih fermenata.) Zato je napustio svoje stado, sišao do obližnjeg grada i u prvoj krčmi naručio chaovu (praizvornik na omotskom jeziku na temelju kojega je nastala naša riječ za kavu: kava). Nitko u krčmi nije znao što chaova jest pa su pastira temeljito ismijali – što osoblje, što gosti. Nije se tome čudio, jer samu je riječ chaova taj pastir hrabro izmislio u nadi da će postati zarazna i da će na vrhuncu zaraze netko već smisliti napitak istoga imena. Zato je nakon tri godine ponovno sišao s planine u grad i u krčmi zatražio chaovu. No, ni toga puta nije postigao uspjeh. Riječ chaova, očito, nije postala zarazna, nije se proširila među lokalnim življem. Pokušao je ponovno pet godina poslije: rezultat bijaše jednak. Tako da napitak zvan kava nikada nije otkriven, izumljen ili spravljen – kako god hoćete. Zato vam, dovršio je svoje obraćanje čovječanstvu predstavnik središnjice, ne mogu poslužiti kave koje ste naručili.

15.06.2017. u 14:18 • 16 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 05.06.2017.

BRODSKI LIJEČNIK

 photo Battleship_Ablaze_NGM-v31-p360_zpsh35teo66.jpg

„Brdski liječnik!?“, začudi se posestrima koja ga je odgojila. „Kakva je to specijalizacija?“
„Nije brdski nego brodski!“, odgovori Natanijel, posestrimin gojenac. „Nikad ne bih ni u snu pomislio upuštati se u brdsko liječništvo. Cijeloga života skakati s brda na brdo i na područjima bez mobitelskog signala dovikivati se s gorštacima – hvala, ne.“
„Zar misliš da je brodsko liječništvo išta bolje?“, upita neka osoba koja je cijelo vrijeme tvrdila da je, tijekom djetinjstva (Natanijelovog, ne osobinog), više puta podojila Natanijela ljudskim mlijekom. „Šalju te s broda na brod, s katamarana na barku ribarsku, s tankera na gusarski brod – nije ni to šala, Natane.“
„A s druge strane“, reče krsna mu kuma koja je u međuvremenu prešla na budizam pa je i čin Natanijelova krštenja naprasno postao nevažećim, „tko kaže da je brdsko liječništvo takav bauk? Jedna moja prijateljica godinama je radila kao brdska liječnica u pobrđu Urgundije (pobrđe nadmorska visina kojega, istina, niti na jednom mjestu ne prelazi 36 centimetara!) i uvijek je bila zadovoljna svojom karijerom. Tek tu i tamo zna napomenuti kako joj smeta što je, htjela-ne htjela, poprimila brđanske manire i kako joj je silno jodlanje uništilo glasnice.“
„Kakav vražji gusarski brod!?“, vrati se Natanijel na gornju repliku osobe koja ga je, navodno, tijekom djetinjstva barem jednom podojila. „Ne postoje gusarski brodovi, to su legende, bajke za malu djecu! Ja bih radio na kruzeru i vidio pola svijeta (drugu bih polovicu ostavio da se paca u umaku od misterije; posve spoznat svijet malen je, dosadan i uopće nikakav). Ili na velejahti kakvog bogatuna – to bi bio život!“
„Moš' mislit' života – služiti kojekakvim kriminalcima i parajlijama.“, reče mu bivša djevojka koja mu je, ostavivši ga, slomila srce i razorila um (zato je valjda i htio postati brodskim liječnikom – da pobjegne od svega toga). „Moj je djed bio brdski liječnik u partizanima! To je bila plemenita misija, liječiti žrtve fašizma, pomagati u borbi za pravednu stvar.“
„Sad će se“, sardonično će Natanijel, „sigurno javiti netko čija baka bijaše ortopetkinjom u mađarskoj ratnoj mornarici, a praujak psihijatar Crvenog baruna! No pa ljudi, shvatite već jednom: ja želim biti brodski, ne brdski liječnik!“
„A tko ti brani?“, dometne jedan daljnji rođak koji mu je jednom sredio nešto oko čega se nezavisni i objektivni promatrači nisu mogli usuglasiti što zapravo jest! „Punoljetan si, radi što hoćeš. Kad sam ja bio tvojih godina, bio sam… bio sam dvostruko stariji!“
„Kako to?“
„Lijepo. Ti sad imaš 23 godine, a ja 46. Dvostruko sam stariji!“
„Jesi, rođače, ali nisi mojih godina!“
„Što ti znaš, balavac jedan!“, naljuti se rođak, kad se začuo zvuk brodske sirene.
„Moram ići. Došli su po mene“, reče Natanijel i ode.
Ali nisu došli po njega. I nije to bila brodska sirena nego slana kiša – dvije pojave koje je nevježama kakav je Natanijel vrlo lako pobrkati!

05.06.2017. u 13:27 • 16 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se