pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

srijeda, 24.05.2017.

TVOR

Image and video hosting by TinyPic

Iguar Lemeško sjedio je sam na klupi u parku, sjedio i uživao u penziji. Mnogo toga ležalo mu je na pameti, sjedilo posred duše – ali nigdje nikoga za popričati, nijednog uha na vidiku da ga sasluša, da u nj Iguar istrese te svoje uležane i usjedjele misli.
A onda, jednog prekrasnog krasnoproljetnog, naveliko ispeludiziranog dana, na njegovu klupu, tik do njega, sjeo je netko drugi. Bila je to Erma Urm-Balak, također u penziji, premda je radila honorarno, a uz to pomagala i kćerinoj obitelji pa nije imala previše vremena za posijela po klupama. Ali eto, tog je dana baš sjela, baš na klupu, baš u tom parku.

Zatvor otvorenog tipa
„Početkom devedesetih“, obratio joj se Iguar bez uvoda i nepotrebnih bontonalija, „ostao sam Elektri dužan dva'es osam apoena. Nisam to uspio prebiti, a kamate su narasle do neba. Morao sam na mjesec dana u zatvor. No, imajući u vidu minimalnost duga, sud mi je dosudio da kaznu odležim u zatvoru otvorenog tipa na Trbarevici. Ja sam prije mislio da se takvi zatvori od normalnih razlikuju samo po tome što 'korisnici' mogu ići u šetnju dvaput dnevno ili tako nešto, ali ne, draga moja, ne. Zatvor otvorenog tipa je – raj na Zemlji. Istina, šetnja jest dvaput na dan, ali može potrajati više dana, tjedana pa i mjeseci. Zatvorski krug je ogroman i u njemu nema što nema; od kioska s novinama i štandova s hrenovkama, do disko-klubova, čitavih trgovačkih centara, koncertnih i sportskih dvorana te restorana i teretana. Samo se prijaviš dežurnom stražaru i možeš ići gdje hoćeš i ostati koliko hoćeš. A ne plaćaš ništa – sve o državnom trošku.
A poželiš li posjetiti neku lokaciju izvan zatvorskog kruga, samo trebaš napisati molbu, a i ona je gola formalnost. Čak i ako odabereš neko pusto inozemstvo – Bora-Boru, Tuvu ili Potose – i tu će ti izaći u susret. Sve, kako već rekoh, o državnom trošku. Ja sam u svojih mjesec dana izdržavanja kazne bio u Frankfurtu (istina, na Odri), posjetio Dublin, Kuala Lumpur, dva put letio na Havaje, a našao sam vremena i da obiđem Čučerje! Takvi su uvjeti u zatvoru otvorenog tipa, tako to ide, tako se zbiva, nitko tu ništa ne može, svatko se mora pomiriti sa svim, sa svačim, sa svakim.“

Otvor zatvorenog tipa
„A ja sam“ odgovorila je Erma Urm-Balak, „cijelog života radila kao obična poslovna žena u svijetu visokih financija. Jednom nam je došao predstavnik jedne svjetske financijske ustanove koji je imao krajnje neobičnu značajku: nije imao tjelesnih otvora! Osim jednog, ali nije imao pojma gdje mu se taj nalazi. A tog dana, kad nam je došao, dogodila se tom predstavniku potreba za vršenjem velike nužde. A otvora nigdje! I dok smo ga uspjeli naći i dok se on, da prostite, posr'o, svjetske su burze zabilježile ozbiljan pad. Pad čega? Nemam pojma, pa to je bilo davno, tako davno!“

Pritvor
Uto do klupe na kojoj su sjedili Erma Urm-Balak i Iguar Lemeško doskakuće vrabac i reče:
„Ablablablablablabla. A“

24.05.2017. u 21:21 • 12 KomentaraPrint#^

utorak, 16.05.2017.

XYQW

Image and video hosting by TinyPic

U kafiću „Bez veze“, sjedili su do kasno u noć i razgovarali, oni, sugovornici.
„Ja“, reče Lua Xipčec, „ipak preferiram pse kao kućne ljubimce. Sve su ljubavi dobre, ali ljubav jednog psa totalno je bezuvjetna. Kad sam tužna, pas to odmah osjeti i ne pita ni zašto, ni kako, ni tko je svemu kriv, nego suosjeća i pruža utjehu. I ni do čega mu nije stalo nego do gospodara, pa ma kakav taj bio ili bila. Sve je u stanju učiniti – i žrtvovati život ako treba, kao što su mnogi psi u povijesti i napravili!“
„Zanimljivo“, reče Hrna Neyčinović. „A kako ti se zove pas. Je li kujica ili…?“
„Koji pas? Nemam ja psa. Nikada ga nisam ni imala. Ja ih cijenim u teoriji, ali praksa je, kako to obično biva, po svemu drukčija. Poslovna sam osoba, radim od jutra do večeri – ponekad i do kasno u noć – živim sama i tog jadnog hipotetičnog psa jednostavno nema tko izvoditi u šetnju! A kad sam bila mala, roditelji mi nisu htjeli nabaviti psa, jer da sam maloljetna, neodgovorna, slabokrvna i što sve ne.“
„Ja sam pak mačji tip“, reče Kevendiš Ylčex. „Mačke nikoga ne fermaju, samo postoje, opstoje i figuriraju kao takve bez većeg napora. Imaju vlastitu osobnost, sebi svojstvene emocije, ne kopiraju ljude da bi im se smilile. Kao da kažu: mi nismo doista tvoji kućni ljubimci, mi smo ovdje slučajno, u prolazu, mogle bismo isto tako biti na ulici ili u džungli. Nitko smo i ništa, a i ti si nitko i ništa, ne računaj na nas.“
„Sve to kažu?“, upita Ypsila Xić. „Ali, koliko je meni poznato, Kevendiše, ti uopće nemaš mačku nego, naprotiv, psa – pravoga rasnog psa!“
„Tako je. To je diverzija sudbine. Naličje htjenja. Još ga, silom slučajnosti, najviše i izvodim u šetnju pa mi je to nezgrapno ulizičko stvorenje privrženo skroz na skroz. A ja bih radije imao ofucanu mačku punu nametnika koja će me prezirati, onako po mačji, negoli tu pseću gvalju bezuvjetne ljubavi!“
„Ma što ti zapravo hoćeš?“, upita Yoy Quiqeq. „Nek' ti bude ljubav psa i budi sretan! Što bi radio da, kao ja, imaš mrava za kućnog ljubimca?“
„Mrava!?“ začudiše se sugovornici.
„Da, imam mrava za ljubimca! Ne mravlju farmu kakvu je moguće nabaviti svako malo u svakom malo boljem trgovačkom centru – nego upravo mrava, jednog jedinog mrava! Zove se Mrvun i jako pati za matičnim mravinjakom. Sto puta sam ga vraćao, ali džabe – uslijed hrane kojom ga nuđah izmijenila mu se biokemijska signalizacija. Mravi rodnoga mravinjaka uopće ga ne prepoznaju! A mravlja ga kraljica, kod koje sam se osobno založio za Mrvuna, smatra nakupinom izmeta. Zbog svega toga, Mrvun je neobično tužan mrav. Jede minimalno, u šetnjama ne uživa, a s ukućanima komunicira samo o najnužnijem: o pitanju današnjeg ručka, računima za vodu i struju, promjeni posteljine, kao i o nadirućem valu historijskog revizionizma koji potresa našu zemlju!“
Uto u prostor kafića „Bez veze“ nahrupi veliki broj XY osoba. Zauzmu slobodna mjesta pa počnu s vlastitim pričama – tako da se gore započeto pričanje o kućnim ljubimcima izgubilo u sveopćem žamoru.

16.05.2017. u 15:14 • 16 KomentaraPrint#^

utorak, 09.05.2017.

PAZIKUĆA

Image and video hosting by TinyPic

„Pazi, kuća!“, viknuo je pazikuća, ali bilo je kasno.
Nisam gledala ispred sebe (bila sam tada još malo dijete, gledala sam, kao i toliko puta do tada, u ono iza mene) i bubnula sam lijevom stranom lica u vanjsku fasadu kuće koja se istog momenta stala kruniti (kao i moje lice, uostalom – proces krunjenja, fucanja i opće redundancije istoga traje dan-danas) – i to je to, moje vrlo rano sjećanje na pazikuću. Nastavio je, bit će, paziti na kuću i dalje, tijekom mojega pustolovnog djetinjstva, melankolične adolescencije i alkaloidne mladosti. Pred kraj – mladosti, čega drugog – ipak sam odlučila napustiti slabo plaćen posao u zagrebačkom predstavništvu Alkaloida i upisati fakultet (strojarstvo, FER ili fonetiku bez fonologije, nisam s tim još bila načistu; nikada to nisam ni istjerala na čistac); tek tada sam postala i doslovno svjesna pazikućina permanentnog prisuća oko kuće, ponekad i u kući.
Dogodilo se to, naime, u doba Sedme konvergencije, kad su patuljci nakon skoro sto godina boravka u podzemlju ponovno izašli na svjetlo dana, odnosno u tamu noći, jer je prvi izlazak zabilježen sred srijede novembarskih ida, oko tri u noći, kad svijetom vladaše teška kasnojesenja mrakača. Nije više bilo među ljudskim življem nikoga da ih se sjeća, patuljaka, ali znali smo za njih iz priča naših starih kojima su to isto pak pričali njihovi stari – dok su moderni mediji informiranja debelo zakazali: iz nekih otajstvenih razloga fenomen periodičnih izlazaka svekolikog patuljaštva na površinu Zemlje apsolutno ih nije zanimao! Zadnji put, tamo 1912. godine, narod patuljaka išao je od kuće do kuće tražeći šećera u prahu. Pošast je trajala tri dana. Kad su se mališi, uglavnom dobrovoljno, vratili u krilo tete im Gee, zavladala je nestašica šećera na koju se nastavio Veliki rat, španjolska gripa i raznorazne druge katastrofe 20. stoljeća.
No ovoga puta (sto godina poslije) patuljci nisu tražili šećer. Nisu tražili ništa. Sami su uzimali. Svojim su spretnim alatkama dubili rupe u zidovima, ulazili u kuće ne obazirući se na stanare i vodili tamo svoje vlastite živote, pune apsurda – kakvi su i naši, uostalom! Uzimali su hranu iz frižidera, oblačili svjež, još nepeglan veš, nesputano kvarili kućanske aparate. I kod mene u kući ih se nakotilo, iako ih je pazikuća svakodnevno pometao – u kući i oko kuće. Čak je u tu svrhu kupio novu metlu tvrdeći da će ona, unatoč znatnom trošku, mesti bolje. Ali narod taj omalen bijaše upravo vilenjački uporan. Na metenje su odgovarali rudimentarnim mrmljanjem i opetovanim vraćanjem na početnu poziciju. Pazikuća ih je nastojao zaplašiti uzvicima tipa „pazi, kuća!“, a još ih je i vrijeđao na mitologijskog osnovi – učinak bijaše u jednakoj mjeri nikakav.
Ovoga puta su (kroz rupe kroz koje su i došli) pohitali natrag u njedra zemaljska nakon punih devet dana, noseći sa sobom nesumnjivo goleme količine namirnica i svježeg veša. Meni su konkretno ostavili samo jedne gaće koje su, nepažljivim rukovanjem, raskidali u froncle. Ali i takve sam morala nositi skoro mjesec dana dok se tržište donjega veša nije stabiliziralo.
Postupno su se, dakle, stvari vratile na staro.
A pazikuća? Boreći se protiv patuljastih vragova doživio je neku vrstu živčanog sloma. Dobio je na psihijatriji neku potvrdu pa hoće od države isposlovati penziju. Makar i malu, svaka bi mu lipa puno značila. Obećala sam da ću pomoći. Otišla sam mu kupiti biljege za jednu od nebrojenih potvrda koje je morao priložiti.
Mogla sam i misliti: za biljege je bio red odavde donde.

09.05.2017. u 16:56 • 18 KomentaraPrint#^

srijeda, 03.05.2017.

PATULJCI NA PUTELJCIMA

Image and video hosting by TinyPic

Magla je bila gusta kao tjestenina sa sirom. Mogla se rezati motornom pilom. Nije se vidio ni Trst pred nosom (naime, tijekom tog elverijalnog prosinca stanovništvu sjeverozapadne Hrvatske danima je pred očima titrala fatamorgana obližnjeg grada Trsta, poprišta davnih šopinga).
***
Kiša je padala kao iz kablograma. Prolaznici su se držali pokislo; jedna je prolaznica bila sva u jednoj vodi. Nije ni čudo: tih je godina natalitet u Hrvatskoj iznenada buknuo (ne zbog silnih napora još silnijih vlada i demografskih proklamacija nacionalističkih kreacionista koji su se, tih istih godina, stvarali niotkuda) i zavladala je nestašica dječjih kolica. Akcijom udruge „Bebe u šetnji“ građanstvo je masovno doniralo kišobrane kako bi ih volonteri (jer i njih se, tih istih, istih godina, stvaralo hrpimice, pa su, prepuni dobre volje, navalili volontirati i volontirati – već su bili i prepunili čašu strpljenja sebičnijem dijelu građanstva) prenamijenili u kišobran-kolica za tisuće novih beba.
***
Bura rasipa bofore kao pas ureu. U nastojanju da izbjegnu one najjače refule, prolaznici se okreću kako vjetar puše; neki od njih odmaraju kosti naslonivši se na buru.
„Konačno nešto na što se čovjek može osloniti“, reče prolaznica Katja Kutomjer.
„Ja sam se“, odgovori prolaznik Kenet Krajput, „jednoć pokušao osloniti na jugo – nije isto, definitivno nije isto.“
„Gdje bi to moglo biti isto!“, reče prolaznica Katja Kutomjer, pa htjedne reći još nešto, ali nije dospjela, jer je, bivajući prolaznicom, nastavila prolaziti te je na posljetku doista i prošla.
***
Snijeg: bijele koke s neba pale, cijelo selo zajebale! Djeca su krenula iz starih šupa vaditi stare sanjke i podmazivati ih mladom, onogodišnjom slaninom. Kokoši su očajavale po dvorištima ne nalazeći ni ono poslovično, ćoravo zrno. Hladnoća je prodirala do kostiju; neke ključne kosti zadrhtaše kao prut na vodi. Stariji su sjedili kraj ognjišta i pućkali lule dok im nisu dosadile; zatim su ih, te novotarske lule od kukuruzovine, rezignirano bacali u vatru.
Snježni pokrivač zadržao se jedva tri dana. Zajužilo je i bijeli se omotač začas istanjio. Ukazalo se mokro tlo prekriveno govnima najrazličitijih organizama: snijeg ih je, ta govna, konzervirao na tri dana i sada je sveopći smrad životnih prerađevina krenuo niz glavnu ulicu. Iz rupa u razmekšanom tlu nagrnuli su patuljci, sol zemlje. Išli su od vrata do vrata i tražili šećer! Događalo se to svake godine. Svi su se, kao i svake godine, čudili tome tri dana. Čim je čuđenje prestalo, patuljci su se vratili u podzemlje (upravo na vrijeme, jer su se rupe u tlu već naveliko stezale i tvrdnule). Izgledali su komično onako ogrezli u govna do pojasa, kosa bijelih od šećera u prahu što ga namoliše po kućama.
Bio sam tada još prilično mali, ali jasno se sjećam kako je posljednji od njih provirio iz svoje rupe, mahnuo čovječanstvu i potonuo ispod razine tla – dolje ispod, gdje se patuljci kote na tisuće, jašu pripitomljene krtice i bore se s gujavicama za svaki komadić zemlje.
Ja sam na to samo odmahnuo, zazvao svojeg svitca zaštitnika, glasno se useknuo u gnojnicu, zakovrnuo očima u unutrašnjost bića i, nagledavši se svega i svačega, iz skoka zajahao… ali djed je davno prodao konje, tako da sam zajahao u prazno.

03.05.2017. u 17:27 • 21 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

< svibanj, 2017  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (4)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (3)
Srpanj 2015 (1)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (4)
Rujan 2014 (4)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (4)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (3)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (4)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (4)

Opis bloga

Uvod u ništa

Linkovi

[Blog.hr
Blog servis

NF
Trill
Catma
defton
skaska
stroke
sewen
onakojatrcisvukovima
caricavrta
zazen
ponoćna strina
Big Blue
divanskitnje
Tinčica
nemo
teuta
odmak
wall
Dejmon
Zona Z.
milord
Virtuela
chablis
ludlud
čovjek vadičep
xiola
heroine
pooka
milizcza
topsecret
marla
vadimastok
srdelica
Derza
Dakini
ajajfekt
Bookmarkerica
markiz
NEMANJA
igra
Kolibra
Antonovich
neverin
Bugenvilija
Uranova pikula
hopey
nihonkichigai
sfermentacija
Doktor Jatogen
dove
Schoko
aquaria
marchelina
profesor
Koraljka
guargamelwskij
primakka
Volupta
smiling cricket

Izjave

„Blejanje, Watsone, neusiljeno blejanje!“ (Sherlock Holmes)

Image and video hosting by TinyPic

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se