pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

utorak, 09.05.2017.

PAZIKUĆA

Image and video hosting by TinyPic

„Pazi, kuća!“, viknuo je pazikuća, ali bilo je kasno.
Nisam gledala ispred sebe (bila sam tada još malo dijete, gledala sam, kao i toliko puta do tada, u ono iza mene) i bubnula sam lijevom stranom lica u vanjsku fasadu kuće koja se istog momenta stala kruniti (kao i moje lice, uostalom – proces krunjenja, fucanja i opće redundancije istoga traje dan-danas) – i to je to, moje vrlo rano sjećanje na pazikuću. Nastavio je, bit će, paziti na kuću i dalje, tijekom mojega pustolovnog djetinjstva, melankolične adolescencije i alkaloidne mladosti. Pred kraj – mladosti, čega drugog – ipak sam odlučila napustiti slabo plaćen posao u zagrebačkom predstavništvu Alkaloida i upisati fakultet (strojarstvo, FER ili fonetiku bez fonologije, nisam s tim još bila načistu; nikada to nisam ni istjerala na čistac); tek tada sam postala i doslovno svjesna pazikućina permanentnog prisuća oko kuće, ponekad i u kući.
Dogodilo se to, naime, u doba Sedme konvergencije, kad su patuljci nakon skoro sto godina boravka u podzemlju ponovno izašli na svjetlo dana, odnosno u tamu noći, jer je prvi izlazak zabilježen sred srijede novembarskih ida, oko tri u noći, kad svijetom vladaše teška kasnojesenja mrakača. Nije više bilo među ljudskim življem nikoga da ih se sjeća, patuljaka, ali znali smo za njih iz priča naših starih kojima su to isto pak pričali njihovi stari – dok su moderni mediji informiranja debelo zakazali: iz nekih otajstvenih razloga fenomen periodičnih izlazaka svekolikog patuljaštva na površinu Zemlje apsolutno ih nije zanimao! Zadnji put, tamo 1912. godine, narod patuljaka išao je od kuće do kuće tražeći šećera u prahu. Pošast je trajala tri dana. Kad su se mališi, uglavnom dobrovoljno, vratili u krilo tete im Gee, zavladala je nestašica šećera na koju se nastavio Veliki rat, španjolska gripa i raznorazne druge katastrofe 20. stoljeća.
No ovoga puta (sto godina poslije) patuljci nisu tražili šećer. Nisu tražili ništa. Sami su uzimali. Svojim su spretnim alatkama dubili rupe u zidovima, ulazili u kuće ne obazirući se na stanare i vodili tamo svoje vlastite živote, pune apsurda – kakvi su i naši, uostalom! Uzimali su hranu iz frižidera, oblačili svjež, još nepeglan veš, nesputano kvarili kućanske aparate. I kod mene u kući ih se nakotilo, iako ih je pazikuća svakodnevno pometao – u kući i oko kuće. Čak je u tu svrhu kupio novu metlu tvrdeći da će ona, unatoč znatnom trošku, mesti bolje. Ali narod taj omalen bijaše upravo vilenjački uporan. Na metenje su odgovarali rudimentarnim mrmljanjem i opetovanim vraćanjem na početnu poziciju. Pazikuća ih je nastojao zaplašiti uzvicima tipa „pazi, kuća!“, a još ih je i vrijeđao na mitologijskog osnovi – učinak bijaše u jednakoj mjeri nikakav.
Ovoga puta su (kroz rupe kroz koje su i došli) pohitali natrag u njedra zemaljska nakon punih devet dana, noseći sa sobom nesumnjivo goleme količine namirnica i svježeg veša. Meni su konkretno ostavili samo jedne gaće koje su, nepažljivim rukovanjem, raskidali u froncle. Ali i takve sam morala nositi skoro mjesec dana dok se tržište donjega veša nije stabiliziralo.
Postupno su se, dakle, stvari vratile na staro.
A pazikuća? Boreći se protiv patuljastih vragova doživio je neku vrstu živčanog sloma. Dobio je na psihijatriji neku potvrdu pa hoće od države isposlovati penziju. Makar i malu, svaka bi mu lipa puno značila. Obećala sam da ću pomoći. Otišla sam mu kupiti biljege za jednu od nebrojenih potvrda koje je morao priložiti.
Mogla sam i misliti: za biljege je bio red odavde donde.

09.05.2017. u 16:56 • 18 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se