pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

srijeda, 03.05.2017.

PATULJCI NA PUTELJCIMA

Image and video hosting by TinyPic

Magla je bila gusta kao tjestenina sa sirom. Mogla se rezati motornom pilom. Nije se vidio ni Trst pred nosom (naime, tijekom tog elverijalnog prosinca stanovništvu sjeverozapadne Hrvatske danima je pred očima titrala fatamorgana obližnjeg grada Trsta, poprišta davnih šopinga).
***
Kiša je padala kao iz kablograma. Prolaznici su se držali pokislo; jedna je prolaznica bila sva u jednoj vodi. Nije ni čudo: tih je godina natalitet u Hrvatskoj iznenada buknuo (ne zbog silnih napora još silnijih vlada i demografskih proklamacija nacionalističkih kreacionista koji su se, tih istih godina, stvarali niotkuda) i zavladala je nestašica dječjih kolica. Akcijom udruge „Bebe u šetnji“ građanstvo je masovno doniralo kišobrane kako bi ih volonteri (jer i njih se, tih istih, istih godina, stvaralo hrpimice, pa su, prepuni dobre volje, navalili volontirati i volontirati – već su bili i prepunili čašu strpljenja sebičnijem dijelu građanstva) prenamijenili u kišobran-kolica za tisuće novih beba.
***
Bura rasipa bofore kao pas ureu. U nastojanju da izbjegnu one najjače refule, prolaznici se okreću kako vjetar puše; neki od njih odmaraju kosti naslonivši se na buru.
„Konačno nešto na što se čovjek može osloniti“, reče prolaznica Katja Kutomjer.
„Ja sam se“, odgovori prolaznik Kenet Krajput, „jednoć pokušao osloniti na jugo – nije isto, definitivno nije isto.“
„Gdje bi to moglo biti isto!“, reče prolaznica Katja Kutomjer, pa htjedne reći još nešto, ali nije dospjela, jer je, bivajući prolaznicom, nastavila prolaziti te je na posljetku doista i prošla.
***
Snijeg: bijele koke s neba pale, cijelo selo zajebale! Djeca su krenula iz starih šupa vaditi stare sanjke i podmazivati ih mladom, onogodišnjom slaninom. Kokoši su očajavale po dvorištima ne nalazeći ni ono poslovično, ćoravo zrno. Hladnoća je prodirala do kostiju; neke ključne kosti zadrhtaše kao prut na vodi. Stariji su sjedili kraj ognjišta i pućkali lule dok im nisu dosadile; zatim su ih, te novotarske lule od kukuruzovine, rezignirano bacali u vatru.
Snježni pokrivač zadržao se jedva tri dana. Zajužilo je i bijeli se omotač začas istanjio. Ukazalo se mokro tlo prekriveno govnima najrazličitijih organizama: snijeg ih je, ta govna, konzervirao na tri dana i sada je sveopći smrad životnih prerađevina krenuo niz glavnu ulicu. Iz rupa u razmekšanom tlu nagrnuli su patuljci, sol zemlje. Išli su od vrata do vrata i tražili šećer! Događalo se to svake godine. Svi su se, kao i svake godine, čudili tome tri dana. Čim je čuđenje prestalo, patuljci su se vratili u podzemlje (upravo na vrijeme, jer su se rupe u tlu već naveliko stezale i tvrdnule). Izgledali su komično onako ogrezli u govna do pojasa, kosa bijelih od šećera u prahu što ga namoliše po kućama.
Bio sam tada još prilično mali, ali jasno se sjećam kako je posljednji od njih provirio iz svoje rupe, mahnuo čovječanstvu i potonuo ispod razine tla – dolje ispod, gdje se patuljci kote na tisuće, jašu pripitomljene krtice i bore se s gujavicama za svaki komadić zemlje.
Ja sam na to samo odmahnuo, zazvao svojeg svitca zaštitnika, glasno se useknuo u gnojnicu, zakovrnuo očima u unutrašnjost bića i, nagledavši se svega i svačega, iz skoka zajahao… ali djed je davno prodao konje, tako da sam zajahao u prazno.

03.05.2017. u 17:27 • 21 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se