pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

petak, 21.04.2017.

MORNARSKE MAJICE

Image and video hosting by TinyPic

„Mornarske majice!?“, začudi se Vidette Rudier Baturinska. „Pa one su izašle iz mode prije dobrih trideset godina!“
„Za mene je to bilo“, odgovori njezin muž, Kenet Baturinski, „loših trideset godina. Presretan sam što sam ih našao na starim zalihama.“
„Da, ali dvadeset komada?“
„Dvadeset komada – dvadeset komada! Što bi ti, devetnaest?“
„Da je četrnaest, bilo bi mi mrvicu lakše. A ovako… imam osjećaj da ćeš nas napustiti. Da ćeš otići na more, otisnuti se na pučinu na nekom brodu norveške trgovačke flote i da će sve otići k vragu. Razumiješ?“
„Nemaj straha, umiri se, draga. Nikad ne bih napustio tebe i malenog Otmara samo zato da postanem članom posade tamo nekog broda norveške trgovačke flote. Naprotiv – maštam o tome da se ukrcam na neko, bilo kakvo plovilo singapurske trgovačke flote! Jer Singapurlije su – zna se – pomorci bez straha i mane, uvijek spremni na šalicu ruma i zov pustolovine.“
„Briga mene jesu li na stvari Norvežlije ili Singapurlije! Neću da odlaziš od nas u nepoznato. Osim toga, zadnji put ti je Lučka kapetanija preporučila da se do daljnjega ne udaljavaš od obale. Sjećaš se? Bilo je to onda kad smo u Ičićima unajmili pedalinu i kad si ti…
„Znam, znam, kad sam ja nehotice ubio smećkastu njorku, a to se u pomorskim krugovima, kao, smatra užasno lošim predznakom. Čudi me da ti, Vidette, padaš na takve praznovjerice!“
„Ali zbog toga smo imali problema!“
„Osim toga, to je bio nesretan slučaj, ja nisam tu jadnu njorku ubio namjerno!“
„Ali gađao si je natikačom, vidjela sam to! A Otmar je pretrpio traumu.“
„Gađao sam tu pticu natikačom, jesam, ali to je bio rezultat moje nestašne zaigranosti, nisam je nikako imao namjeru ubiti. A Otmar nije pretrpio traumu. Smijao se kao blesav.“
„Smijao se od posljedica šoka! Zaboga, pa on je i sad malo dijete, a tada je bio još i manje, upamti to.“
„No dobro. Ali zaboravila si da sam ja podnio žalbu na odluku Lučke kapetanije i dobio pozitivno mišljenje Pomorske komisije!“
„Pomorska komisija ne znači ništa! To je samo mišljenje. Cijeli mi taj incident ni nakon dvije godine ne izlazi iz glave. I sad me ove mornarske majice još i više podsjećaju na to. Zato hoću da ih – baciš.“
„Da ih bacim? Pa jesi li ti normalna? Znaš li koliko sam ih platio?“
„Onda da ih – spališ.“
„…? Koja je razlika?“
„Ili da ih doniraš HRM. Znaš, sprema se ponovno uvođenje obveznog vojnog roka.“
„Ali time će svi moji snovi…“
„Moji su već odavno otišli k vragu. Sad je tvoj red.“
„Hm…“
„HRM!“

21.04.2017. u 23:17 • 11 KomentaraPrint#^

srijeda, 12.04.2017.

PROIZVODNJA

Image and video hosting by TinyPic

Radila je u proizvodnji, Ersta Bulim, uzgajala je, rezala, brusila i prodavala veletrgovcima vlastite nokte – i ručne i nožne, oba su tipa dobro prolazila na tržištima srednje i jugoistočne Europe. Bila je to moda, glavna moda, zadnjih godinu-dvije. Zašto su ljudi kupovali tolike količine tuđih mrtvih noktiju i u kakve su ih svrhe koristili, to nitko nije uspijevao prokljuviti. A malo tko je i pokušavao – stvar je išla, novac se vrtio i nije bilo potrebe postavljati suvišna pitanja.
Proizvodnjom se bavio i Magdan Kurator, proizvodnjom ljudskog, točnije muškog mlijeka. Fenomenom muške laktacije ovladao je još u djetinjstvu, a već kao srednjoškolac najozbiljnije je zakonkurirao sindikatu lokalnih dojilja. Čak je, jednom prilikom u Narodnom kazalištu, u predstavi „Romeo i Julija“ nekakvog Šekspira, odigrao ulogu Julijine ne samo dojilje, nego i njezine, u nerazrješivim peripetijama zabranjene ljubavi, uvijek pribrane savjetnice.
Malen Pirgo Barbutke, pak, proizvodio je istinu. „Istina je ljepota“, govorio je, citirajući romantičarskog pjesnika Johna Keatsa, „a ljepota je istina.“ Ali istina je i Pravda!“, dodavao je, ne tako često, a od propasti Sovjetskog Saveza sve rjeđe i rjeđe. Tako da se njegov posao sastojao od svakodnevnog uljepšavanja stvarnosti, lakiranja gadosti koje, isto tako svakodnevno, počinjahu političari, gospodarstvenici, državni službenici, nezaposleni, penzioneri, djeca – svi, svi, svi, doslovno svi, jer to je život, gadost od strane svakoga prema svakome, uključujući ne samo sve ljude svijeta nego i životinje i biljke i neživu tvar koja samo čeka (o, kako čeka!) da se priključi prljavoj rijeci života i počini toliko željenu gadost, pa onda i drugu, gadost za gadošću za gadošću za gadošću…
Kad god bi, recimo, neki pokvareni političar zavirio u lisnicu poštenog građanina, Barbutke bi mjesto događaja ogradio krep papirom i zasuo šljokicama, te angažirao ekipu putujućih slastičara da radoznalim prolaznicima dijele kremšnite – sve kako se nitko ne bi zgražao zbog političarsko-lisničarske gadosti koja je, ovoga puta neuspješno, pokušala ogaditi lice mjesta. I bilo je to lijepo – a ljepota je istina.
A istina je pravda: jednom je Barbutke ogadio vlastito si biće; u nastupu bijesa samoga sebe je stao vrijeđati na nacionalnoj osnovi. Kad ga je napad bijesa prošao, htio je, na samome sebi, dakako, primijeniti tehniku uljepšavanja gadosti i pretvaranja iste u istinu. Ali, k'o za vraga, krep papir stalno se kidao, šljokice se uslijed nepovoljnih atmosferskih uvjeta zamutile, a kremšnite ispadale zaražene salmonelom. Uz to, neočekivano i neplanirano, započeo je smak svijeta!
Barbutke nije znao kud bi. U zadnji čas na pamet mu padne spasonosna ideja: u blizini je bio otvoren posve nov, blistav mliječni restoran. Uputi se tamo kao u kakvo utočište, udobno se smjesti, prouči mlijekovnik i naruči frape od noktiju. Nožnih!

12.04.2017. u 15:31 • 18 KomentaraPrint#^

nedjelja, 02.04.2017.

HOĆU IĆI U IČIĆI

Image and video hosting by TinyPic

„Gdje ćemo na kupanje?“, pitala je punica.
„Možemo bilo gdje“, odgovori bratična. „Možemo u Crikvenicu, Uvalu Scott…“
„Ja hoću ići u Ičići!“, objavi sestrić.
„U Ičići?“, upita prateta. „Zašto u Ičići? Opatija je bliže.“
„Osim toga, ne kaže se 'hoću ići u Ičići', nego 'hoću ići u Ičiće'“, poispravi jedna od osoba s rodoslovnog stabla, tamo pri dnu, kod korijena.
„To ovisi o tome“, zapolemizira šurjak, „je li govornik Ičićanin ili nije Ičićanin!“
„Premda se zapravo ne kaže“, uključi se u razgovor kumasta prakuzina, „ne kaže se Ičićanin nego Ičićilja, odnosno Ičićlijka, a u nekim idiomima Ičićeo i Ičićećica!“
„Gluposti!“, ogrubi razgovor netko tko uopće nije pripadao rodu, a sestrić obnovi svoj zahtjev od maloprije:
„Hoću ići u Ičići!!“
„Dobro, kad si navalio“,složi se vodo-dojilja u trećem koljenu.
„Ajd više da krenemo“, progura stvar žetveni jetrvan.
„Može“, rekoše mnogi.
„Hoćemo ići?“
„Oćmo ić?“
„Ćmić?“
„Ćmićičići?“
„E pa ne može“, objavi rodovska starka, neka obijesna veleprabaka.
„Ne može?“
„Ne može!“
„E pa kad časna starka kaže…“
„Hoću ići u Ičići!!!“, pojača svoj imperativ sestrić.
Drugi se pak pobojaše sukoba pa stadoše gladiti situaciju.
„Zašto bi se, uostalom, baš danas išli kupati?“, upita krsni bunardžija.
„Tako je, vrijeme i nije neko!“
„I zašto bi se, uostalom“, ponastoji probiti tabu snaha od šebojike, „uvijek morali ići kupati svi skupa?“
„Kako zašto?“, rekoše brojni glasovi. „Ta jedan smo rod!“
„Tako je: Gens una sumus!“
„Ili svi ili nitko…“
„Hoću ići u Ičići!!!!“, prodere se još jedared sestrić.
„Ajde onda!“, presudi starka. „Idi i ne vraćaj se.“
I tako je sestrić izbačen iz roda. A kad je stigao na željeno mjesto, doživio je još jedno razočaranje: on je zapravo cijelo vrijeme brkao Ičiće s obližnjim Sankt Petersburgom i grdno se razočarao kad nije uspio pronaći Ermitaž.

02.04.2017. u 16:20 • 19 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se