pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

četvrtak, 16.03.2017.

IZBOR ORUŽJA

Image and video hosting by TinyPic

„Odi spat!“, rekao je Elemen Guraby.
Konrad Davai, koga je Guraby upravo uputio na spavanje, nije imao izbora: morao je tog hirovitog gospodičića izazvati na dvoboj. Takvi su, naime, tada bili običaji. Uvreda je bila teška i mogla se sanirati isključivo putem civiliziranog, strogo kontroliranog i administrativno reguliranog okršaja dvije sukobljene osobe.
Procedura koja je neminovno prethodila svakom dvoboju bila je iznimno dugotrajna i komplicirana, u nekim bi se slučajevima protegnula na razdoblje duže od desetljeća. Nije bila rijetkost ni to da netko od sudionika umre prije negoli mu zakučasta dvobojna administracija omogući da ljagu sa svoga obraza spere krvlju počinitelja uvrede – ili pak vlastitom. Ponekad bi se suparnici čak i izmirili, ne zato što bi odjednom postali miroljubivima ili, ne daj Bože, oprostili jedan drugom, već im se naprosto nije dalo trpjeti tu pustu birokratsku gnjavažu.
Dakako, najmučniji je bio protokol izbora oružja. Potencijalni su se duelisti morali dvaput mjesečno javljati nadležnom uredu ne bi li Javni oružar utvrdio koje oružje najbolje odgovara naravi i povodu dvoboja, a svakako i ambijentu u kojem će se isti održati.
„Hoćete mač?“, upita Oružar Konrada Davaija.
„Ne“, odgovori ovaj.
„Odite, onda, spavati!“, odgovori Oružar namjerno provocirajući Davaija, znajući da ga taj ne smije izazvati na dvoboj, kao ni, uostalom, niti jednog Javnog oružara u okrugu.
„Hoćete zupčaste kastanjete? Nekako pašu uz brijestove na tom proplanku koji ste Vi i Vaš suparnik izabrali za poprište te slavne bitke!“
„Rekao sam već: hoću zolju.“
„E, to ne može. Vaš protivnik nije prošao osnovnu vojnu obuku. Bili biste u velikoj prednosti. A mi smo ovdje da duelistima osiguramo podjednake šanse. Hoćete…? Vrijeme je isteklo, vidimo se za dva tjedna. Razmislite malo do tada.“
Razmišljao ili ne razmišljao, isto mi je, mislio je Konrad Davai. Ne ovisi to niti o meni niti o Gurabyju. Mrcvarit će nas dok im ne bude dosta. Treba se naoružati strpljenjem (kad smo već kod izbora oružja).
I bio je u pravu, Konrad Davai. Strpio se. Nakon svega tri godine i osam mjeseci stigao je i taj dan, dan velikog dvoboja, dan u osvit kojega će konačno sprati ljagu sa svoga obraza, osvjetlati čast svojega imena, i onda konačno izaći među ljude bez osjećaja da ga svi potajice pogledavaju i šapuću: to je taj, da, to je taj.
Ili će pak poginuti.
Noć uoči dvoboja čistio je svoje koplje. Oružje koliko nespretno, toliko i ubojito. Nije to bio njegov prvi izbor, ali poslužit će svrsi, smatrao je. Čistio ga je cijelu noć. Nije mu padalo na pamet da pokuša spavati ne bi li na dvoboj izašao svjež i odmoren. Umor je, mislio je, najbolji saveznik u takvim situacijama, umor i posvemašnji očaj. Kao i mentalna neusklađenost s vremenom i prostorom. Ono kad te odjeća grebe, kaplje znoja škakljaju, cipele žuljaju, zanoktice bole poput otrovnih krijesnica, zaključio je nakon serije dubokih promišljaja.
I u takvom je raspoloženju oko pola pet ujutro zabunom otišao spavati! Uzalud je njegov sekundant zvonio, lupao i urlao; san nesuđenog duelista bio je tvrd i bezbrižan. Niti je znao zašto je otišao spavati niti je…
A njegov protivnik, Elemen Guraby, isprva je bio zadovoljan kad se Davai nije pojavio na mjestu dvoboja u zakazanom terminu, a bio je još i zadovoljniji kad je čuo za taj nečuveni gaf s odlaskom na spavanje. Ta on je, mislio je Guraby, učinio upravo onako kako sam mu rekao i zbog čega me je i izazvao na dvoboj. Rekao sam mu 'odi spat!', i on je otišao spavati!
No, nakon što je razmislio još malo, Gurabyjevo je zadovoljstvo stalo kopnjeti. Kad Davai shvati da je zabunom otišavši na spavanje zapravo poslušao Gurabyjev uvredljivi naputak, bit će još ozlojeđeniji nego ranije – i opet će ga izazvati na dvoboj. Tako nešto zapravo i ne sliči regularnom povodu za dvoboj, ali dok nadležna tijela to ustanove proći još godina, dvije, možda i tri! Nikada se neću iskobeljati iz tog sranja, mislio je Guraby, moj život se sada, upravo sada, upliće u ljepljivo klupko silnih i besmislenih kučina, život taj moj, ionako nezavidan, bit će time sveden na trice, potrošen, ugažen, omalovažen, opervažen užasom i… i zaspao bogami i Guraby.

16.03.2017. u 19:03 • 16 KomentaraPrint#^

četvrtak, 02.03.2017.

KRTIČINO POSLOVANJE

Image and video hosting by TinyPic

„Jedna od krtica“, reče Kenet Bolivari, „čak je i zapjevala.“
„E, u to ne vjerujem“, zasmudi sumnjom ozračje Leoba But. „Opće je poznato da su krtice tijekom silnih evolucijskih procesa izgubile ne samo očinji vid nego i glasnice. To je i logično: što bi one, tamo pod zemljom, uopće imale razglasiti?“
„Kao prvo i prvo“, nadoveže se Pirenej Baloni, „nije istina da su krtice slijedom evolucije izgubile očinji vid – izgubile su ga neposredno nakon Prvog svjetskog rata slijedom jedne, nedovoljno pomno razmotrene, odredbe Versajskog ugovora. Kao drugo i drugo, nije istina da su ga izgubile, očinji vid. Radi se tek o bijednom pokušaju stvaranja urbane underground legende. A, kao treće i treće, ima li netko čačkalicu? Jedan mi je komadić krtičje plećke zapeo između umnjaka i štucnjaka, a zna se u kojoj su mjeri umnjaci (ali i štucnjaci) podložni lakom, karijernom kvarenju i desničarskom krvarenju.“
(Jer i povodom razgovoru o krticama bijaše to što je društvo u restoranu naručilo krtičju platu; te su mile podzemne životinjice tih godina naprasno postale bizarnim gastronomskim hitom, štono krikom kulinarske mode.)
„Krtičje oči“, zareplicira Skandina Bolanoff, „tek su rudiment nekadašnjih očiju evolucijskih predaka krtice. Nitko ne zna vide li one išta kroza njih. I ako vide, što vide. A i za glasnice stvar je krajnje nesigurna. Jedan talpidolog s jednog slabije poznatog njujorškog sveučilišta uspio je, navodno, snimiti primjerak divovske malezijske krtice kako drži govor na aktualnu političku temu sred srijede Central Parka. No, drugi su stručnjaci odbili potvrditi njegov nalaz, s obzirom da se istog tog dana dogodilo nešto drugo, o čemu su izvijestile sve svjetske agencije. Bilo kako bilo, aaaaj!“, zaustavi se u govorenju Skandina Bolanoff, jer su joj naprasno otpale trepavice s oba oka – inače, česta i posve bezopasna nuspojava konzumiranja krticovine.
Trepne u prazno, Skandina Bolanoff, pa ode na toalet sanirati kapke.
„U jednom malo poznatom selu blizu Ottawe“, oglasi se Jaglay Balansero, „bilo je groblje kojim su zavladale krtice. Čitao sam to u jednom starom broju Ottawa Suna. Krtice su s vremenom evoluirale da, kopajući, prenose duše pokojnika iz groba u grob! Na kraju su ih sve odnijele u grob jedne izuzetno krupne osobe te tamo poradile na oblikovanju sveopćeg svjetskoga uma. U toj ih je plemenitoj raboti prekinuo Bog koji je, kao i inače svakih petnaest-dvadeset godina, pozvao duše umrlih k sebi kako bi se na njih podbočio tijekom poslijepodnevnog drijemeža, te je potom…“
Uto se pojavi konobar s desertom. Bio je to puding od krtičjih njušaka s preljevom od akvamarinskog kaolina! Kad se nauživalo deserta, društvo otpočine nekih dva'es pet sekundi. Najednom odmoren, Kenet Bolivari reče:
„Zapjevala, da, ali ispod glasa…“

02.03.2017. u 16:08 • 18 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se