pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

nedjelja, 22.01.2017.

ŠiŠmiŠ

Image and video hosting by TinyPic

za Benedikta Karpova, Elviru Spiridon i Wan Xin Gugu

„Ovaj je stvarno poludio!“, reče Trajnaninanena Berg, lokalna opstetričarka.
„Kako znaš da je mužjak?“, upita je njezin pomoćnik, Rogan Baluksija.
„Pogledaj mu pod lijevo krilo. Vidiš kako mu se cjevkaju uzdužne nugatocile.“
„Gle, stvarno!“
„Stvarno ili ne – ovaj naš Šišmišije ni da bekne. A gospođa Hurčev čeka! Jako je nestrpljiva. Muž tek što nije došao po nju.“
„Neće li muž napraviti skandal u slučaju da mu ne mognemo priopćiti spol čeda?“
„Neće. On je razuman čovjek. Ali ona ne u tolikoj mjeri! Zato, Šišmišije, govori! Muško ili žensko?“
Šišmiš ni da bekne. Trajnaninanena imala ga je već šest mjeseci. Nijedanput nije pogriješio u određivanju spola buduće bebe. Samo ga je trebalo prisloniti glavimice na goli trudnički trbuh, zatim odvesti u lila komoru gdje bi on, nahranjen specijalnim kolačićima dunda Trude, proskviknuo nešto kao: sin! Ili pak: kći!
Ali sad je šutio kao da se zavjetovao. A gospođa Hurčev – zna se – čeka.
„A kako on, taj naš časni šišmiš“, upita Rogan Baluksija, „zna je li čedo muško ili žensko?“
„Kao da me to zanima!“, odgovori Trajnaninanena. „Ma mislim, pričala je meni jedna zoologinja iz Uzdarevaca, proljetos na Glazum-zornici, da šišmiši kao proizvode neke zvukove ispod razine čujnosti, pa da onda u glavi hvataju odjeke od predmeta ispred njih i slažu si sliku. Ali ništa ti ja to ne vjerujem – pa kako bi mogao napraviti sliku tako preciznu da se muški organčić vidi?“
„Kako – nikako!“, odgovori Rogan Baluksija. „Ako mene pitate, to je čista čarolija. I drugih objašnjenja ja niti trebam niti tražim.“
„Tako i treba – ne trebati, ne tražiti. A ti, Šišmišije – kazuj!“
Uto se začulo kucanje na vratima.
„K vragu! Pa lijepo na vratima piše: ne kucati!“
„Sigurno je došao Hurčevičkin muž! Pa da, ljudi žure, danas svi nekud žure…“, orazgovori se Rogan Baluksija.
Ali nije bio muž nego svak.
„Gospodin Hurčev se zadržao.“; objasnio je taj preuzetni svak, dok je gospođa Hurčev iz pozadine gledala ispod oka, a preko golemog trudničkog trbuha. „Kod Hip-polja je došlo do najezde tumuljica. Morao je čovjek odmah reagirati ili…“
„Bilo kako bilo“, stane se pravdati Trajnaninanena. „Rezultata još nemamo. Ovaj gospodin, navodni letač, sisavac i spolni prorok, šuti kao Miss Antarktike za 2003!“
„Dopustite da ja pokušam“, reče svak pa zaprijeti šišmišu stisnutom šakom.
Šišmiš se prepadne i reče:
„Hau!“
„Sad ste sve upropastili“, uspaniči se Trajnaninanena s namjerom da stvori odstupnicu pred poslovnim neuspjehom koji se mogao nanjušiti u zagušljivom uzdušju lila komore.
„Ne bih rekao“, odgovori svak pa se obrati već nestrpljivoj gospođi Hurčev:
„Duba, znaš što je rekao? Da će beba biti 'hau'!“
„Hau? Nije ni to kraj svijeta. Majstorice, što sam dužna?“
„Ne znam bih li ovo naplatila“, reče Trajnaninanena. „Rezultat je krajnje netipičan.“
„Kako je, tako je. Uzmite ovo, nek' vam se nađe“, reče gospođa Hurčev, jedva se jedvice podigne s čekaoničke klupe pa uvali nešto sitno i migoljavo Trajnaninaneni u ruku.
Potom se u društvu svaka uputi napolje.
Tja, pomisli, Trajnaninanena, lako je tako spol prorokovati. Tako nešto izvesti doista može svak'! A u zatvorenoj šaci čvrsto je držala svoju plaću, 'ono' što joj je skoro na silu uručila gospođa Hurčev. Nije to bio novac, ne nikako, novac je primala samo iznimno, a i malotko je bio spreman plaćati novcem za njezine usluge – kao i, uostalom, za bilo čije i bilo kakve usluge u ta nesmartna vremena. Stezala je to 'ono' šaci, pazeći da ga ne ošteti, jer već je naveliko predmnijevala o čemu se radi. Ali nije bila posve sigurna. Skupi hrabrost, podigne šaku u visinu očiju i naglo je otvori. Bila je u pravu: bio je podorganski buldožnik tonusa razmočene okarine.

22.01.2017. u 16:35 • 15 KomentaraPrint#^

srijeda, 11.01.2017.

NE NA SLJEME

Image and video hosting by TinyPic

Na Savskom nasipu izvadih mobitel i svrnuh pogled na pedometar: prijeđenih 14 222 koraka, odnosno12,2 kilometara tog dana. Mnogima bi to bilo dosta, za taj dan, ali ne i meni. Tvrdi sam, uvjereni pješak. Nema ulice, livade, olinjalog prigradskog prašumarka ili pak divljeg smetlišta što ga, na području Zagreba, nisam osobno obišao, pješice.
Jučer sam krenuo od doma, u Dugavama, i krenuo na istok. Dugavskim vijencima i zavijutcima (uz stalnu mogućnost da zalutam ili se prepustim nekom od oblika neformalnog penzionerskog druženja kakvih je pun Novi Zagreb) stigao sam u selo Jakuševac, a onda skrenuo s puta pa preko Kamenarke stigao do brisanog prostora sajma. Brisanog, jer bio je utorak, a sajam se održava subotom i srijedom. Preda mnom se kočio umjetni brijeg gradskoga smetlišta visok dobrih dvjesto metara. Prvo sam se htio popeti na taj brijeg, ali pošto su me čuvari zaustavili odučio sam ga obići. Da ne duljim, zapeo sam na mjestu gdje se smetlište dotiče ranžirnog kolodvora i jedva sam stigao kući. Prešao sam punih osamnaest kilometara, tog dana!
U subotu sam pak krenuo rečenim Savskim nasipom i završio u Rugvici, gdje sam počašćen od strane mještana lokalnim specijalitetima o kojima ne bih naširoko. Vratio sam se tek sljedećeg dana; noć je bila mirna, mjesec pun, moj putni jastuk svjež i neistanjen. Doma su podigli dževu, alarmirana je policija, ali na kraju se sve završilo dogovorom, kompromisom i svečanim obećanjem da ću tijekom svojih ludošestvija biti stalno dostupan na mobitelu.
Znam se ja zaletjeti i do Savice, Črnomerca i Centra, zaći duboko među medvedničke pedimente. Na Sljeme, naravno, nikada nisam išao. Ta se planinetina nadvija nad mojim rodnim gradom poput prokletstva. Jednostavno je previsoka, prešumovita i premračna da bi predstavljala iole prihvatljivu destinaciju pješaku obiteljskog backgrounda kakav sam ja. Koliki su se samo izgubili na njezinim labirintskim obroncima – ali se o tome, tko bi ga znao zašto, malo priča! Ozbiljan grad, što Zagreb bez sumnje jest, ipak zaslužuje neku pitomiju uzvišicu, neko gostoljubivije izletište, prilagođeno zahtjevima modernog čovjeka (kakav sam ja). Zato, nikad na Sljeme.
Svjestan sam pritom da Sljeme, unatoč gore navedenim push faktorima, predstavlja omiljeno i praktički svakodnevno odredište za desetine tisuća mojih sugrađana. Put pješice na Sljeme predstavlja – i ljeti i zimi – igrariju za umirovljenički živalj i predškolsku djecu, usjedjele menadžere i svakonedjeljno radništvo iz propalih tvornica i sa burze rada. Kao i kojekakve druge kreature ogrezle u nezdrav život, ne? Put pješice do Sljemena svatko od njih svladava s lakoćom – evo, i moji doma, koje inače ne možeš natjerati da pješice odu do dućana, prošle su subote otpješačili do samoga vrha. Naravno, bez mene; nagovarali su me i nagovarali, ali rekao sam jok – to vam je isto kao da se odjednom iz čistog mira građanske svakodnevice odlučite popeti na Himalaju, na sam Mount Everest. A to ne ide samo tako, tumačio sam im: smrznut ćete se, uganuti nogu, ruku, tijelo i um! Nije Sljeme bezopasno samo zato što je blizu… Ali eto, vratili su se čitavi, čak se nisu pretjerano ni umorili. Smijali su se mome antisljemenstvu, kao i tome što se oni sladili provrazrednim grahom na Puntijarki, dok sam ja mrčio sardine i luk!
Dotle to ide… Otišao sam zato u kraću šetnju ne bih li se smirio. Obišao sam tri kruga oko Dugava – t to moje naselje ionako ide u krug. S vremena na vrijeme bih se odvažio i pogledao na sjever, u pravcu zloglasnog Sljemena. Jao, pomislio sam, što je ovo Zagrebu trebalo? Beograd ima Avalu (511m), Beč Bečku šumu (893m), Budimpešta brdo Pilis (756m), a samo Zagreb ovu čudovišnu, nestvarno prostranu, mitski visoku gromadu na koju se praktički nemoguće popeti! Praktički, velim – teorija u kojoj evo živimo, teorija je nešto drugo.
I zato: ne na Sljeme. Nena Sljeme. Ne nasljeme. Nenasljeme. Nnsljm. Eaee.

11.01.2017. u 09:51 • 20 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 02.01.2017.

ZABRANE

Image and video hosting by TinyPic

„Supruga je uzela odvjetnika“, reče osoba A, „i iz čistog mira, bez pravog povoda, isposlovala zabranu prilaza – i njoj i djetetu! Tako da sam u nemogućnosti da vidim kako mi sin odrasta i da sudjelujem u njegovu odgoju.“
„Strašno, to se i meni jednom dogodilo.“, reče osoba B. „Uz to, jučer mi je liječnica, zamislite, zabranila da jedem svinjsku mast! Nije mi zabranila da koljem svinje iz razloga veganske argumentacije – što je mogla, nazočila je, naime, Konferenciji u Reimsu i zaslužila svoju licencu. Okomila se baš na moj puteni odnos s tom obilnom jestvinom svilenkaste teksture i zagasito-dijamantnog sjaja. Zašto? Ne znam i nije me briga. Tako da sada jedem mrčeći svaki zalogaj, kao kakva isposnica – a to, osobe moje, jednostavno nije to.“
„No dobro, osobo B“, reče osoba C, „ti sad na životnu tragediju osobe A ideš replicirati nekakvim svinjošestvijama. Meni je, primjerice, čitav tim liječnika strogo zabranio da se nerviram, jer da mi se tako narušava stabilnost organizmu, pa ne radim paniku oko toga. Jednostavno sam prestala posjećivati rečeni tim liječnika; sad ih posjećujem jednog po jednog, odnosno jednu po jednu – ima ih za svaki dan u tjednu, a još ih još i ostane. Pri pojedinačnim posjetima bajno to liječništvo nije tako rezolutno, da ne kažem bezobrazno, nego kad nastupaju u skupini, to im snagu daje, i oni se, premda visoko obrazovani, povode za psihologijom gomile… Ali ja se ne žalim. Uz put, i meni je jedno, istina kraće vrijeme bio zabranjen pristup mojim najbližima pa se – kao i toliko puta do sada – ne žalim, nikome i nikada!“
„Samo malo“, uzbuni se osoba D, „sad i ti, osobo C, pod egidom kritike tužaljke osobe B, a pod zastavom navodne pomirenosti s vlastitom situacijom, iznosiš pred nas totalne gluposti i posvemašnje kretenizme, zanemarujući posve ozbiljnu, krajnje stresnu i nadasve tužnu situaciju kojoj se našla osoba A. Situaciju koja me, uostalom, podsjeća na događaj iz ranoga djetinjstva. Jednom smo se, mi dječica, igrali na travnjaku ispred zgrade – k'o lutkama, k'o špekulama, k'o žitkim blatom – kad se pojavila osoba neobičnog značaja i još neobičnije stature – nazovimo je osoba Y. Ne znam zašto se ustremila ravno k meni, rečena osoba Y, nadvila se nad mene i dreknula: 'Ti – budi ovdje!' Bio sam tada još mlad i impresibilan te sam stoga, neometan zdravim razumom, ostao na tom istom mjestu na kojem se cijeli gore opisani događaj dogodio. (A to i jest razlog zašto nisam zasnovao vlastitu obitelj i zbog čega nemam adekvatnih iskustava vezanih za tematiku zabrane pristupa.)“
„Na istom mjestu, na istom mjestu“, upita osoba A: „Koliko si dugo zapravo ostao na tom istom mjestu?“
„Bojim se da sam još uvijek na njemu. Ovo je to mjesto.“
„A zato se mi uvijek sastajemo ovdje i ti svaki put dođeš prvi!“
***
Kasnije, istoga dana, osoba, A, osoba B,osoba C i osoba D odluče zajedničkim snagama prekršiti sve svoje zabrane.
Osoba A presretne suprugu i sina na povratku kući; suprugu pristojno pozdravi, a sina odgoji. Osoba B kupi kemijski mini-laboratorij i tajnosti usintetizira umjetnu svinjsku mast. Osoba C pronađe oslonac vlastitom organizmu u vidu jednog drugog organizma (da, to bješe ljubav) te se opet počne nesputano nervirati prkoseći liječničkom timu.
A osoba D nije uspjela. Istina, imala je najbolju namjeru pomaknuti se s davno joj zadanog mjesta, ali je u zadnji čas došla do zaključka da joj je tamo, odnosno ovdje, na tom, odnosno onom mjestu prilično dobro, da tamo, odnosno ondje, ima sasvim dovoljno mjesta, da zašto bi se ona bez veze micala i radi nekakvih kula u mraku tražila hljeba preko pregače.

02.01.2017. u 09:24 • 19 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se