pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

nedjelja, 25.12.2016.

PSOLEDICA

Image and video hosting by TinyPic

Psoledica je poledica tako klizava da ni psi ne mogu održavati ravnotežu, kontrolirati hod. Takve su poledice razmjerno rijetke. Najranija zabilježena jest ona starokineska, iz vremena dinastije Xia. Zapisi u kostima, tipični za arhaična sino-bivstvovanja, kazuju kako se i „Žuto more zaledilo, a led zadobio boju stare smokve; Žuta se rijeka zaledila, a led poprimio boju Zemljinog šara; Modra se rijeka zaledila, a led pucao pod udarcima korbača, poput porculana pod nogama drumskih razbojnika; poledice po gradovima oduzeše pak svako trenje svačijim đonovima, svačijim jastučićima na šapama, pa i onim pasjima“.
Einhard, službeni biograf Karla Velikog, kazuje kako je zima u godini krunjenja Karla za cara bila takva da su „sokovi u stablima prestali teći, ledena zavjesa spustila se s nebeskog svoda i zatvorila putove na sve četiri strane svijeta, a kruna koju je Leo III. onako neprilično izvukao ispod pluvijala od silne se hladnoće slijepila s carevom lubanjom te je ovaj u sljedećih četrnaest godina nikako nije ni skidao s glave. Potom se zaredale pomrčine Sunca i Mjeseca, na dvoru u Aachenu svake se noći orilo strašno pucketanje iz nepoznata izvora, most na Rajni izgorio je sam od sebe, a jedan od Karlovih lovnih pasa otklizao se tijekom poledične noći, ne mogavši se zaustaviti, otklizao se, bez sumnje, u pravcu Svete zemlje“.
U isto vrijeme, u Panonskoj Hrvatskoj, Ljudevit Posavski skrivao se od franačkih plaćenika po šumama i gorama. Jedna od gora, gora Gvozd, bivajući donekle niska, posluži mu kao zimsko sklonište. Tamo, u šumi, iznikla je i poljska bolnica za ranjenike kojih bijaše mnogo. „Na sam zimski suncostaj spusti se led kakav nitko nikad i nigdje. Sukrvica što tekla je iz slabo previjenih rana skrutnula se u babjagast, zlokoban mraz. Jedan od Ljudevitovih pasa (možda baš onaj koji mu je prekzimus, kao čudom, doklizao s nepoznatog mjesta iz pravca sjevera) ne odoli nego poliza taj ružoled: jezik mu se zalijepi i nitko mu ga ne mogaše odlijepiti pa je na Gvozdovoj gori ostavio svoje pasje kosti.“
Tisuću i nešto godina poslije već ostarjeli konj bana Jelačića pozirao je kiparu Fernkornu. Bana više nije bilo; tajanstvena bolest odnijela ga je daleko od Hrvatske i njegova časnog banstva, uzašao je, Jelačić, bez sumnje, sve do vojne granice ovoga i onoga svijeta. A ovdje, na ovome svijetu, ostao je, dakle, Jelačićev konj, ako je to uopće bio Jelačićev konj, onaj koji ga je nosio u Mađarsku 1848. godine, jer raspolagao je pokojni ban cijelom ergelom plemenitih životinja, a povijest zbog tko zna kojih privatnih joj razloga (učiteljica života? ne, nego korumpirana zaštitarka, priglupa a prepredena, što tavori na granicama svjetova!) nije zabilježila koji od konja je zapravo pohodio Mađarima.
„Nicht bewegen!“, obrati se Fernkorn pozirajućem konju, ali bilo je kasno: kljusoid se, naime, naglo pomaknuo; svjetlost stara svega osam minuta načela ga iz suprotnog ugla – Fernkorn tad, smeten užasom, shvati da su mu umjesto konja podmetnuli običnog psa, izgladnjelog bernardinca s konjskom glavom!
Cijeli mu se prizor još i dodatno obizario, kad se to, očito nekauzalno pseto diglo u zrak i otplutalo iz ateljea kroz jedan od otvorenih prozora; meko se spustilo na leden-granit (jer bijaše to zimska sezona) kojim glavni grad u ta davna doba bijaše popločen. Fernkorn nahrupi na prozor i ugleda svoju model-životinju kako kliže duž jedne od gornjogradskih uličica Agrama. I sad, i opet smeten užasom, Fernkorn shvati da to nije ni konj ni pas nego hidrogenični balon, jedna od novotarija toga doba koja mu se, kao i sve druge, već stigla zgaditi.
Učas se Fernkorn razočara suradnjom lokalnih vlasti pa odluči i konja i bana napraviti po sjećanju – sjećanju na nedoživljeno, a ono, kako je dobro poznato, zna biti kudikamo pouzdanije od sjećanja na tzv. prošlu stvarnost. I tim svojim nadasve pouzdanim sjećanjem prizove on odozgo, s vojne granice Neba i Zemlje, i Jelačića i konja mu i cijelu regimentu: pikirali su prema Zemlji, nošeni suštom žestinom, baš kao i '48, koja bijaše teškom godinom.
Jipi ajoooooo
Jipi ajeeeeeee

25.12.2016. u 14:32 • 18 KomentaraPrint#^

petak, 16.12.2016.

PRETPOSLJEDNJI DORUČAK

Image and video hosting by TinyPic

„Ja bih“, reče Lola Lumbago, „ja bih nešto jušno.“
„Nešto jušno za doručak?“, začudi se Karamela Čezepik. „Za doručak se nikad ne jede žlicom!“
„Točno tako!“, složi se Karpentul Gaimudio. „Ovo nam je možda i posljednji doručak, stoga bi svakako trebalo pojesti nešto čvrsto i hranljivo, da nas osnaži, a ne da se razlijemo poput suznog proljeva pred pravim licem stvarnosti!“
„A ja baš zato“, reče Lola, „želim pojesti nešto žlicom! To je, kažu, ipak najzdravije, bez obzira radi li se o doručku, ručku ili večeri.“
„Varate se“, reče Kuzmina Angstaloš, „ovo nije naš posljednji doručak, nego pretposljednji. Upravo je stigla obavijest iz središnjice. Da nije posljednji, ali da kraj stiže ubrzo. Dakle, koliko ja znam čitati između redova, ovo će nam biti pretposljednji.“
„A onda…“, usablasti se Karamela.
„…kud koji…“, nadoveže se Lola.
„…mili moji…“ zapoentira Karpentul.
„…jojo-joji!“, zapečati stvar Kuzimna.
***
„Možda krafnu s punjenjem od slanine?“, sjeti se Karamela.
„Kombinacija slatkog, slanog i masnog ne dolazi u obzir“, usprotivi se Kuzmina. „Toliko bi nam teško pala na želudac, ta krafna, da ne bi bili u stanju pojesti posljednji doručak! Tako da bi nam ovaj pretposljednji zapravo ispao posljednji, što bi dovelo do nemjerljivih, upravo neizglednih posljedica!“
„Uh!“, zapomogne Karpentul. „Upravo je stigla obavijest iz Središnjice da će nam ovo sad zapravo biti posljednji, a ne pretposljednji doručak. Došlo je do greške u sustavu koja je upravo ispravljena!“
„Lažeš!“, poviče Kuzmina. „Ti uopće nemaš izravnu vezu sa Središnjicom, nego želiš pošto-poto pojesti nešto slatko, slano i masno.“
„Priznajem“, prizna Karpentul, „malo sam se zaletio.“
„Malo si se puno zaletio“, reče Lola. „Ja bih nešto jednostavno i prosto: krvavice s kiselim kupusom.“
„Otkad su krvavice jednostavne, a kupus prost i obrnuto?“, upita Kuzmina, razložno. „No, svejedno – upravo javljaju iz Središnjice da se svi doručci odlažu do daljnjega!“
Odjednom, ono „daljnje“ naglo se približi našoj četvorci i oni se zagledaju u to, izbliza.
„A ovo…“, reče Karamela
„…nije ono…“, nadoveže se Lola.
„…što su nam govorili…“ zapoentira Karpentul.
„…joji-joji!“, zapečati stvar Kuzmina.

16.12.2016. u 16:54 • 24 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 05.12.2016.

NOĆ UOČI STRUČNOG ISPITA

Image and video hosting by TinyPic

Užigačica je stigla puni sat nakon poziva. Njezina iznošena pregača, prst debela, masna stakla njezinih naočala, crno ispod njezinih noktiju, nagomilano u toj mjeri da joj se s prstiju cijedilo nešto poput strojnog ulja…
„Pa gdje ste vi?“, pitao je Romero Inglez. „Sutra imam stručni ispit, moram početi s učenjem!“
„Strpljenja, mister“, reče užigačica. „Svi vi u zgradi sjetite se paliti svjetla u ovo doba dana-noći, ne stignem svugdje u isto vrijeme.“
„Nisam ja za vas nikakav mister. I nisam ja kriv što je zakon takav. Jer mogu ja i sam svjetla paliti. Velikog li umijeća – samo pritisneš sklopku!“
„A probaj ako ti se robija“, reče užigačica.
Romero odvede užigačicu u radnu sobu i pokaže na stolnu lampu. Ona stručno i polagano, prljavim nokturdama i izraubanim jagodicama prstiju, pritisne sklopku: iz lampe se pomoli utješna žuta svjetlost.
„Evo, prijane! Uči sad cijelu milu noć!“
I učio je, Romero, učio je do pol noći – sutradan ujutro imao je stručni, već je jedanput pao, nije si smio dopustiti da padne još jednom – učio je do pola sata iza ponoći, kad mu se odjednom primokrilo. Nije volio mokriti po mraku, uvijek bi mlazom promašio školjku. A kad bi se odlučio pišati sjedeći – i opet bi promašio cijelu školjku, ovoga put cijelim tijelom, promašio pa se zavaljao tim istim tijelom po zeleno popločanom kupaoničkom podu.
Nema druge negoli i opet zvati užigačicu. Ovoga puta došla je ona druga, prvoj je završila smjena. Stigla je relativno brzo i nije govorila ništa, pričalo se da ona i ne priča ništa, da je nijema, govorilo se da ne govori naški, šuškalo se da ima šum u uhu i da ni ne čuje bog zna koliko…
Romero joj pokaže prstom na sklopku kraj kupaonskih vrata. Ova druga užigačica raspolagala je najsuvremenijom opremom: digitalnim toplomjerom, radio-probirštiftom, gumenim zalijepkom i uzdužnom diridondom. Moderna vremena, pomisli Romero: zapanjujuć je razvoj tehnologije kojemu, evo, svjedočimo. Trebalo joj je, užigačici, valjda petnaest minuta da svu tu aparaturu posloži i upali jebeno svjetlo. Tlak mokraće u Romerovu mjehuru za to je vrijeme rastao progresivno. Nije ni čekao da nijema užigačica izađe iz stana, ujurio je u kupaonu i s užitkom se ispišao (sačuvavši ipak prisebnost – dobro je pazio da mlazom ne promaši školjku).
A za pola sata opet mu se pišalo! (Da je znao, pomislio je, ostavio bi upaljeno svjetlo u kupaoni, pola sata, to i nije neki trošak.) Opet zvati užigačicu, bilo mu je nekako neugodno, uvijek se na sastancima stanara negativno govorilo o onima koji „zovu užigačicu svakih deset minuta“ i tako, u konačnici, poskupljuju pričuvu.
Odluči riskirati i sam upaliti svjetlo. Pokušao je oponašati, bez dubljeg razumijevanja, tehniku paljenja prve užigačice – aparaturom one druge, naravno, nije raspolagao. Prst mu je ležao na sklopki minutama i kad se ova konačno prevalila – kurcšlus! Kratki spoj. Iz sklopke je iskočio sablasni sijev, ugasila se u radnoj sobi stolna lampa, a istog je momenta i cijela zgrada izgubila struju.
Scenarij poznat: strka po hodnicima, lupanje vratima, lociranje inicijalnog kvara, dolazak prve užigačice, druge užigačice, predstavnika Centrale, ekipe majstora, pa još nekih sumnjivih ljudi koji su vrtjeli glavama i govorili „c-c-c-c-c“. Svatko od njih imao je što reći Romeru – čak je i nijema užigačica najednom progovorila! Na kraju mu je, očekivano, podnesen i račun. I to ne astronomski nego astronautički – tako kažu kad je iznos toliko visok da čovjeku preostaje jedino bijeg u svemir!
***
A drugi dan je za divno čudo stigao na stručni ispit, ali krive struke! Nikad kraja nevoljama, pomisli Romero izašavši na ulice rodnoga mu grada. I najednom, iz čista, mira, počne taj isti Romero širom i duž istih tih ulica – po pločnicima, haustorima i s olinjalih fasada – nasumično skupljati hrabrost da nastavi… da nastavi, što ono?

05.12.2016. u 13:34 • 18 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se