pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

nedjelja, 27.11.2016.

DIZANO TIJESTO



„Bolje je nego što je bilo“, reče Miramar Buninski, nadglednik dizanog tijesta u jednoj zagrebačkoj pekari.
Bio je vrlo ugledan nadglednik, Miramar Buninski, toliko ugledan da jedva da je i dolazio na posao, odnosno, kako su govorili njegovi podređeni, dolazio je na posao kad mu se digne – tijesto, naime. Osim što je nadgledao dizana tijesta sebi podređenih pekara, Buninski je, u jednom mat-crvenom loncu, držao poveliku gužvu sporodizajućeg tijesta nepredvidivih temporalnih značajki – dizalo se kad bi mu se dizalo, to tijesto, nije u tome bilo nikakve pravilnosti, nepredvidivost (tom tijestu) bijaše posvemašnjom značajkom.
Nadređeni pak Buninskoga, a bilo je i takvih, smatrali su ga šminkerom, šmekerom i pozerom, držali da mu se posao sveo na zabušavanje i nenadahnuto glumatanje, i samo ih je ugovor sa Sindikatom sporodizajućih nadglednika priječio da mu uruče svečani otkaz. Ipak, treba priznati, Buninskome to njegovo famozno tijesto, koliko god nepredvidivo u svome dizanju bilo, nije niti jednom uspjelo odići poklopac i izaći iz lonca, kako se to često događalo mnogim stručnjacima istoga faha.
Buninski bijaše brižno oženjen. Imao je dvoje djece i divovsku pudlicu. Stan u novogradnji s balkonom, garažom i pogledom na park-šumu. Živio je životom živoga bića nadasve nadarenog za taj isti život, živio je život dišući pravilno, iz ošita, crpeći energiju svemira iz solarnog mu pleksusa i unutarnjeg uha. Za ručkom, očekivano, tjesteninu nije želio ni taknuti. Dizanu, spuštanu, lisnatu ili pupnatu, njemu je bilo svejedno. „Tjestenina kaputt!“, govorio je, i to je bilo manje više sve što je govorio u vrijeme ručka. Ni inače nije bio bogznakako govorljiv. Osim već spomenutog „tjestenina kaputt!“, znao je tu i tamo promrmljati nešto tipa „mršprčkmčrkc“ ili pak „ojojojojojojojojo“, nagađajući i sam o značenju tih misterioznih duhovnih izljeva.
Na poslu je govorio isto tako rijetko. Najčešće ga se moglo čuti kako, više sam sebi nego ikome drugom, zaneseno gledajući u onaj svoj lonac dizanog tijesta, moglo ga se čuti, premda jedva, naoštro načuljenih uha, čulo ga se više, čak i bezbroj puta, Miramara Buninskog, čulo ga se kako govori:
„Bolje je nego što je bilo.“
Ali nije bilo bolje. Premda – ili upravo zato što je dane i noći provodio u izležavanju i razmišljanju o prijetećem ili pak utješnom (nije se mogao odlučiti) ništavilu u temelju svega postojećeg, Buninski je nalazio sve manje vremena za odlazak u pekaru i nadgledanje dizanog tijesta te je i sam bivao sve svjesnijim da se bliži ono neizbježno: tren kada će dizano tijesto ostati bez nadzora, odići poklopac, pobjeći iz lonca i nanijeti sramotu prve klase svojemu indisponiranom nadgledniku.
I bližio se taj tren, bližio i bližio, toliko se dugo bližio da ga se Buninski već i prestao bojati i sve mu se češće umjesto osjećaja jeze i strepnje javljao – negdje na potezu ošit-solarni pleksus-unutarnje uho – topao androgini glas koji mu je, izvan svih uzusa, poručivao:
„Mršprčkmčrkch!“
„H?“, pitao je Buninski.

27.11.2016. u 14:25 • 18 KomentaraPrint#^

četvrtak, 17.11.2016.

NA DOMJENKU

Image and video hosting by TinyPic

„Možete me zvati Stanislav. Moja druga imena su nebitna“, reče čovjek koji se, kako vidimo, upravo bio predstavio kao Stanislav.
Domaćica je ostala u čudu. Njezina haljina od muslina neprirodno se navorala, dok su gosti šutjeli pa se jedan po jedan (ali i u parovima, bračnim, ali i u onima na brzu ruku sklepanima tijekom te iste večeri) stali povlačiti u svoje odaje za noćne boravke. Domaćica naskoro ostade sama s rečenim Stanislavom, izuzmemo li njezinog paža Akima, njezinu stilistkinju Junu i njezinu kujicu Lajku.
„A Vi ste u srodstvu s…?“, upita oprezno domaćica jedinog preostalog gosta.
„Nemam srodnika“, rekao je Stanislav ocjedito.
Bilo je krajnje upadljivo kako je iz fraze „nemam živih srodnika“, izbacio pridjevak „živih“, kao da želi reći kako srodnika nikada nije ni imao, kako ih nije imao od rođenja te da, shodno tome, uopće nije ni rođen. Zanimljivo bi bilo, pomisli domaćica, da mi taj misteriozni Stanislav pokaže pupak, taj neoborivi dokaz nečijeg rođenja, ali nije ga se usudila pitati. Namjesto toga, reče:
„Večer je čarobna. Ali gdje su svi odjednom nestali?“
„Bojim se“, reče Stanislav, „da se radi o jednoj od mojih moći. Čim se pojavim, ljudi osjete prijetnju i, pod izgovorom ovim ili onim, nestanu u vidu glistinog kolutića.“
„Tako…“, zbuni se domaćica, ali odluči biti hrabra: „A koje su ostale Vaše moći, ako smijem pitati?“
„Moć zapažanja. Na primjer: zapažam da ste Vi domaćica ovoga domjenka, ali pitam se gdje je domaćin?“
Uto domaćin, koji je cijelo to vrijeme stajao u dovratku te se bojom odijela prosto stopio sa saneno-mrkom nijansom jelove štukature, domaćin taj prozbori:
„Evo i domaćina, alias mene. Osobita mi je čast upoznati se s…?“
„Možete me zvati Stanislav. Moja druga imena su nebitna.“
„Pa koliko…“, začne domaćin repliku, kad se dogode događaji:
Domaćičinu pažu Akimu razveže se jezik i on, jadan, započne spontan i izrazito nemelodičan govor na temu jedne od velikih svjetskih zavjera.
Stilistkinja Juna zijevne od čistog užasa i proguta nešto posve sitno a jako spiritualno, nešto što se našlo sred domjenka jer je sudba baš tu odlučila udariti jednim od svojih osamnaest tisuća repova.
Ista ta sudba-sludba htjela je da kujica Lajka uslijed slijeda gore opisanih iznenađenja zalaje u skladu sa svojim imenom, da zalaje nasitno, ali se i to sitnolajanije pokazalo kobnim. Zbog poprilične i opće lajavosti kujici je, naime, lajanje bilo najstrože zabranjeno te je nakon ovakvog ispada – koji se vanjskom promatraču može učiniti beznačajnim – jednostavno morala biti kažnjena. Iza zastora se pojavio njezin osobni dreser, preuzeo od domaćice Lajkinu lajnu i objavio:
„Osuđujem te, o kujice Lajka, da doživotno lutaš bespućima svemira!“
I uzme Lajku u naručaj, naglim je pokretom izbaci prema gore… i nestane Lajke, uzalud su prisutni očekivali njezin pad, ne, nikada nije pala natrag na Zemlju nego je… ali to je dobro poznata priča.
Nakon tog događaja, atmosfera na domjenku pomalo je splasnula, tim više što je jedini preostali gost, rečeni Stanislav, netragom nestao.
„Možda je to jedna od njegovih mnogobrojnih moći!“, reče domaćica. „To da iznenada nestane“, doda.
„A možda nam se rečeni gospodin samo prividio“, odvrati domaćin.
„Ili se skrio iza zastora“, posumnja stilistkinja i odastre najbliži zastor; iza nije bilo nikoga.
„A možda je“, reče paž pa zapjeva iznebuha jednu, tada vrlo popularnu uspavanku za odrasle; potom momentalno zaspi.
„Vau-vau“, rekla je Lajka s ruba vanjskog svemira, na što je njezin osobni dreser načisto

17.11.2016. u 17:08 • 20 KomentaraPrint#^

utorak, 08.11.2016.

PILIĆJA ZADNJA ČETVRT

Image and video hosting by TinyPic

„Zašto je pile prešlo cestu?“, pitao je komandir pograničnog voda.
„Da prijeđe na drugu stranu“, odgovorila je dežurna snajperistica, nanišanila i pucala ambicioznom piletu pod noge – u momentu se taj žuti i obli valjušak ponovno našao na svojoj strani ceste.
Bilo je to pred sam kraj Velikog pilećeg rata. Pilad, koja su još prekjesenas pod okupacijom držala veliki dio ovoga našeg prelijepog, labirintskog, glavnog i jako, jako važnog grada, sada se, prema odredbama posljednjeg, kolovoškog primirja, našla stiješnjena u prljavim uličicama četvrti Jug. Ta je četvrt, zloglasna još i prije rata, za tu priliku bila posve ispražnjena od ljudi. Pilići, nagurani po derutnim zgradama, žive ondje u rubnim uvjetima, bez osnovne infrastrukture, uz minimum hrane (paketi galonitarne pomoći iz izdajničkog inozemstva: kukuruzna krupica, kokošji napoj i gole žarulje – posve nepotrebno, jer je dovod električne energije za četvrt Jug prekinut već prvoga dana primirja), a posve bez psihološke pomoći, bez nade i bez smisla.
Iz četvrti Jug danomice se može čuti očajničko pijukanje tih, donedavno zločinačkih, vječno mladih, slaboletećih ptica; pijukanje se može čuti posvuda i prividno odsvakud, pijukanje koje izluđuje stanovnike glavnoga grada koji, uslijed pijukanja, ne mogu zaboraviti ratne užase proteklih godina:
- nekome je četa pilića upala u ured, usred bijelog a radnoga dana, i manijakalnim kljucanjem uništila važne dokumente
- nekom drugom je usamljeni pilić-diverzant iz mini-strojnice pucao na kućnog ljubimca sred idile glavnogradskog parka
- a nekome su pak upali u stan i vještim kljunićima, praćeni neizbježnim, izluđujućim pijukanjem, povadili ribice iz akvarija pa ih, sadistički uživajući, gledali kako se dave po tepisima i parketima
Ljudski ljubimci, očito, bijahu glavnom metom pilićjeg zločinačkog bijesa. Je li riječ o pukoj zavisti ili pokušaju da se riješe statusa životinja uzgajanih za klanje, ostaje da se utvrdi. Kada bi se tijekom napornih mirovnih pregovora došlo do te teme, pilići bi se pravili mutavi. Sve što se moglo čuti s njihove strane glasilo je:
„Piju-piju-piju-piju-piju-piju-piju-piju-piju-piju-piju-piju-piju-piju-piju“, i tako unedogled.
Ali sada, zbijeni u pilićju zadnju četvrt, više nisu tako oholi. Možda su zadovoljni svojim novodobivenim statusom. Nisu više životinje za klanje, već žive na komadiću vlastite slobode – istina, u groznim, upravo logorskim uvjetima, okruženi našom vojskom sa svih strana. Ali, mladi su, ti pilići, vječno su mladi, i pred njima je isto tako vječna budućnost – budućnost koja, doduše, nikada neće početi, ali zato nikada neće ni završiti.
„Još jedno!“, reče komandir motreći na cestu, ali na vrijeme shvati zabunu: „Ne pucaj, to je Kaunda!“
Kaunda je osoba zadužena za određivanje spola u pilića. Predstavnici pilićjih pobunjenika ultimativno su zatražili usluge jednog takvog stručnjaka/kinje; naumili su se, pilići naime, razmnožavati! Čak i u takvim uvjetima – pa kud puklo.
Kad se Kaunda našao/la s ove strane grudobrana, iz niza džepova trijumfalno je izvadila/o tucet pilića. Po prvi put nakon mnogo tjedana pijukanje se čulo i s ove strane.
„Prebjezi, ha?“, reče komandir. „Dakle, počelo je!“
Tako se čovječanstvo našlo pred još jednom velebnom pobjedom.

08.11.2016. u 16:41 • 20 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< studeni, 2016 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (4)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (3)
Srpanj 2015 (1)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (4)
Rujan 2014 (4)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (4)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (3)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (4)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (4)

Opis bloga

Uvod u ništa

Linkovi

[Blog.hr
Blog servis

NF
Trill
Catma
defton
skaska
stroke
sewen
onakojatrcisvukovima
caricavrta
zazen
ponoćna strina
Big Blue
divanskitnje
Tinčica
nemo
teuta
odmak
wall
Dejmon
Zona Z.
milord
Virtuela
chablis
ludlud
čovjek vadičep
xiola
heroine
pooka
milizcza
topsecret
marla
vadimastok
srdelica
Derza
Dakini
ajajfekt
Bookmarkerica
markiz
NEMANJA
igra
Kolibra
Antonovich
neverin
Bugenvilija
Uranova pikula
hopey
nihonkichigai
sfermentacija
Doktor Jatogen
dove
Schoko
aquaria
marchelina
profesor
Koraljka
guargamelwskij
primakka
Volupta
smiling cricket

Izjave

„Blejanje, Watsone, neusiljeno blejanje!“ (Sherlock Holmes)

Image and video hosting by TinyPic

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se