pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

ponedjeljak, 31.10.2016.

NEČOVJEČNA RIBICA

Image and video hosting by TinyPic

„Ponekad mi se čini“, reče Urmela Kereks na ulazu u špilju, „da me nitko ne voli, a ponekad (mi se pak čini) da me nitko nikad nije ni volio. Očito je da imam bipolarni poremećaj.“
„A kako se osjećaš između dva 'ponekada'?“, upita Ruks Bagelli,već jednom nogom kročivši u istu tu špilju.
„Između dva 'ponekada'? Kako-kad. Pokatkad kao da mi nitko ništa ne može, a katkadimice kao da mi se ništa ne da. I tako prolazi život“, zaključi Urmela Kereks pa i ona kroči nogom u špilju.
A u špilji se spotakne o jedan ne naročito velik stalagmit i padne u tok podzemne vode. Ruks Bagelli pritekne joj u pomoć, ali udari glavom u jedan osobito ispušteni stalaktit, odbije se u prostor, te se naprasno omota oko obližnjeg stalagnata. Urmela Kereks pokuša se izvući iz podzemnog vodentoka, ali bilo je kasno: doplivala joj je čovječja ribica i odgrizla ušnu resicu.
(Upravo je u toj špilji živjela endemska podvrsta te nečovječne životinje koja se, za razliku od srodnica joj diljem špiljskoga svijeta, hranila isključivo ušnim resicama.) Ipak, Urmella nekako ispliva i bez ušne resice, posve promočena a i stresena opisanim događajem, opruži se po podu pećine. Padne u depresijsku fazu svojega bipolarnog poremećaja, zatuli praćena stotinama jeka:
„Što sam ja Bogu skrivila?! Nitko me nikada nije volio!“
Uto se Ruks Bagelli povrati od susreta sa stalaktitom i stalagnatom, priđe Urmelli Kereks i pokuša joj dati umjetno disanje – no zaboravio je da su mu za takav jedan postupak nužna umjetna pluća kojima nije raspolagao. No, ipak je postigao to da se Urmella zbljuvala, istina narijetko, po nekom neimenovanom špiljskom ukrasu te se prešaltala iz depresijske u maničnu fazu poremećaja:
„Auuuuuu! Zašto me nitko, ama baš nitko ne voli?“
„Ja te volim, srećo, pokaži dozvolu!“, reče službenik Ministarstva koji se pojavio odnekuda, najvjerojatnije iznebuha.
Za obilazak rečene špilje, naime, bila je potrebna dozvola Ministarstva okoliša i mikropivarstva, dozvola koju je rečeno Ministarstvo bez okolišanja izdavalo u roku od pišljivih šest mjeseci. Urmella i Ruks dočekali su je, dozvolu, preko dobro podmazane veze, za svega četiri i pol mjeseca, pa su sada imali što pokazati tom debelokožnom službeniku.
„Dozvole su, recimo, u redu“, rekao im je. „Ali Vi, gospo, niste dobru stvar napravili. Dovoljno je neposredno prije puta, u miru kućnoga doma, odrezati škarama ušnu resicu, staviti je u čašicu jogurta s malo mljevenoga leda, pa je po dolasku na odredište ponuditi našem cijenjenom Endemu. A ne se cijela umakati! A sad Vi, gospodine.“
„Što ja?“, upita Ruks Bagelli, ali bilo je kasno.
Službenik Ministarstva izvježbanim je kretnjama iz unutarnjeg džepa svoje teško promočive jakne izvukao škare, samo da bi nečuvenom lakoćom odsjekao ušnu resicu a la Bagelli i bacio je na obalu špiljskog vodotoka. Čovječja ribica istog je momenta izvirila iz vode, prednjim nogama stupila na tle pećine, slijepim očima detektirala resicu, šćapila je svojim bljedunjavim raljama i smazala začas, progutala u tiličas.
„Tako“, reče službenik. „Sada možete ići.“
„Ali nismo razgledali špilju!“, pobuni se Ruks, bolnoga uha.
„Razgledali malo sutra, znam ja što to znači u suvremenom žargonu. Već sam imao ovakvih slučajeva, i moram Vam reći da je prema Zakonu o zaštiti okoliša prakticiranje seksa strogo zabranjeno u svim špiljama i jamama na području RH!“
„Pa zar…“
„Naravno da ne! Osim toga, Vaša dozvola je upravo istekla!
Urmella i Ruks počeše proučavati svoje dozvolice, kad se najednom ona ista čovječja ribica raščovječi u potpunosti. Izađe cijelim tijelom na tle pećine, ugrabi službenika raljimice i odnese ga u zavičajni joj podzemni vodotok - i učas i začas, ne časeći ni časa. Službenik je zadnjim snagama uspio doviknuti koprcajući se sred ralja pomahnitale špiljske zvijeri:
„Ovo nije humano! Hitno javite Ministarstvu da se promijenila evolucijska paradigma!“
***
I pokušali su, Urmella i Ruks, javiti Ministarstvu o svemu gore izdogađanome, ali, avaj, nisu uspjeli: zaglavili su u jednoj od zabačenijih kancelarija rečenoga Ministarstva, a zatim i u jednoj lokalnih mikropivovara, gdje su se zapili još lokalnijeg mikropiva koje je, kako to obično biva, bilo jače i od najlokalnijih mikro – takoreći nanorakija.

31.10.2016. u 16:44 • 17 KomentaraPrint#^

petak, 21.10.2016.

SITUACIJA

Image and video hosting by TinyPic

Nije bila gužva u hipermarketu, ne uopće. Tek što su Baturinskijevi ušli i počeli se probijati kroz odjel kozmetike i kupaonskih sredstava, na razglasu se začulo:
„Svim zaposlenicima! Imamo situaciju: kod 112 na odjelu bijele tehnike. Ponavljam: kod 112 na odjelu bijele tehnike.“
Naravno, nije to bilo ni prvi ni zadnji put da se tako nešto zaorilo uzduhom hipermarketa, ovog ili onog. I, još naravnije, nije bilo prvi put da se svekoliki kupac zapitao što li im znače ti tajni kódovi, te skoro pa neizbrojive situacije, ti pusti brojevi od 1 do 999 po svim mogućim zakutcima veledućana: je li riječ o nečem banalnom, u stilu buba-rusa u bubnju vešmašine ili pak o ozbiljnoj, polukriminalnoj situaciji tipa kupca koji je izgubio pamćenje ili možda čak nasilne akcije usmjerene protiv djelatnika hipermarketa.
Nije, dakle, bilo prvi put da su Baturinskijevi sred šopinga začuli takvu obavijest, već su bili debelo naviknuti ne obazirati se na takve razglasne objave. Ali ovoga puta jedno od njih, a bila je to Vidette Baturinski, odluči promijeniti paradigmu.
„Kenete“, reče Vidette, „ajmo na bijelu tehniku vidjeti što se zbiva.“
„Što ti je? Zar ne vidiš da sam se udubio u proces biranja nožića za brijanje? Osim toga, to je tajna - to što se zbiva na bijeloj tehnici. Inače ne bi rekli kod 112 nego bi konkretnu situaciju opisali u deset riječi.“
„Zar te nimalo ne zanima?“
„Ne. Zapravo me zanima, ali šoping je suviše ozbiljna životna stavka da bih ga sad samo tako išao prekidati. Idi sama i vidi pa ćeš mi ispričati, može? A ja ću do tada završiti s biranjem ovih jebenih nožića! Užasno mi idu na živce, a i brijanje općenito.“
I ode Vidette u svoje malo istraživanje ne bi li proniknula u model stvarnosnosti tog famoznog koda 112. Vratila se nakon dvadeset minuta. Kenet je još uvijek izabirao nožiće za brijanje. Kad je ugledao Vidette, lice mu se rasvijetlilo.
„Ljubavi“, reče, „znaš što sam odlučio? Neću se više brijati! Pustit ću bradu, kao Karl Marx. Ali bez ideološki pregnantnih bakenbarda! Što kažeš?“
Vidette nije rekla ništa. Šutjela je ublijedo. Tek tad je Kenet primijetio da mu je supružnica u kompletnom šoku.
„Što je bilo?“, pitao je. „Kod 112?“
Vidette jedva klimne glavom za potvrdu.
„Pa o čemu se radi?“
Vidette zasuzi. Doimala se kao da je prošla program totalnog ispiranja mozga popraćen induciranom sekundarnom traumom.
„Ab… Ab…“, zaustila je, ali nije izrekla ništa suvislo.
Uto se pojavi hipermarketarski zaštitar i odvede ih oboje u kancelariju. Nosio je plavo-žutu uniformu i šapku napetu poput cerade, koja mu je jedva pokrivala ogromnu glavurdu. Posjeo je Vidette i Keneta na sklopive vrtne stolice, dok je sam sjeo s druge strane još sklopivijeg, elipsoidnog a neobično ukusnog stola od trešnjeva drveta.
„Mislim…“, započne Kenet, ali policajac ga prekine lakim uzdizanjem podlaktice lijeve ruke (da, lijeve: na taj je način umanjio važnost prisutne klijentele, rečenih supružnika Baturinski, kao i važnost njihova slučaja, štono riječ situacije), izvadi blokić išpartan crtama i linijama, malu tesarsku olovku i papirnati metar.
Potom počne premjeravati sve i svašta po sobi. Pristigavši u tom svom premjeravanju do supružnika Baturinski, skine šapku. Ukaže se golema, kvrgava glava u svom punom sjaju; kao da ju je htio pokazati prije negoli je pristupio arhaičnoj, poprilično lombrozovskoj zadaći uzimanja mjera obližnjim lubanjama, Videttinoj i Kenetovoj. Zapisavši mjere, zaštitar promrmlja skoro za sebe:
„Ide.“
Spremi zatim svoje rekvizite pa ih, ponovno kroz hipermarket, uvede u jednu od pokrajnjih prostorija. U prostoriji je vladao skoro potpuni mrak. Kroz sav taj mrak zaštitar priopći supružnicima:
„Ja samo radim svoj posao.“
I tad pritisne sklopku. Svjetlost se razlila prostorijom. Šok na Videttinom licu stao se još i razgovjetnije razaznavati, dok je Kenet u istom tom momentu definitivno odlučio pustiti bradu. Do poda, bude li vremena i mogućnosti.

21.10.2016. u 16:39 • 18 KomentaraPrint#^

srijeda, 12.10.2016.

HUMBABA U ŠTOKU

Image and video hosting by TinyPic

Komunikologija je mlada znanost; stoga još uvijek nije posve jasno što komunikacija zapravo jest. I kada se uopće događa. Opći je dojam da se gola egzistencija zasniva na krajnje dugotrajnim razdobljima šutnje, omeđenosti, izdvojenosti evo ovoga ovdje ja od ostalih prisutnih ili neprisutnih, realnih ili navodnih jaova.
Ili se spremam obratiti nekome ili sam se tom nekome upravo obratio. Ili sam pak posve sam, u izolaciji razmišljam, možda i o nečemu. U tom me razmišljanju, o nečemu, prekine jedva dozreo crveni mrav:
„Aurklhmkn hgkg!“, reče.
Nisam mu odgovorio. Nije mi se, siromah, pismeno najavio. Tako mu i treba.
Nastavio sam s razmišljanjem, praktički promišljanjem ovom mog, ovog našeg projadništva što ga, u nedostatku mašte, i stvarnošću nazivamo. Krajičkom oka, tamo negdje pri obzoru, ugledam napadno urešenog kukca. Bila je to kraljevska bogomoljka. Mimikrirala se kao zelen-list i napadno buljila u mene bez riječi. Iznenada se u sobi (e da, ta moja ne-komunikacija često se događa po sobama) pojavi mini-tornado i usisa tu religioznu životinjicu. Raspline se ona gore pri stropu, zanemari se i ode direktno u zrakoprazje. Točno tako joj i treba, pomislio sam, pa i sam krenuo razmišljati o religioznim aspektima nečega, bilo čega.
***
Pokušaji komunikacije znaju se odnositi i na izmišljene pojavnosti. Recimo, čudovište Humbaba iz epa Gilgameš pojavi se na vratima kupaonice (e da, i po kupaonicama, naravno) i reče:
„Sar-maa'-ni +u-um-mu-ra i-na-tu-ni!“
Potom kroči iz kupaone ne bi li se dohvatilo sobe, ali se zaglavi u štoku od vrata, zaglavi se pa ni makac. (Sudbina je to istovjetna sudbinama brojnih čudovišta iz legendi, eno, puni su ih štokovi!) I otpadne mi iz komunikacijskog kruga i Humbaba.
Zašutjeh ponovno, ali nije prošlo ni deset minuta kad mi na um padne pomisao: a da razgovaram s ovim, varavim a bjelasavim, komadićem svijesti što je u sobu uletio kroz prozor? („U ovim mračnim sobama gdje provodim teške dane, vrtim se tamo-amo da pronađem prozore“, pjevao je Cavafis, a ja sam taj jebeni prozor, evo, pronašao!)
„Urgh!“, rekoh tom komadiću svijesti za uvod, ali uto me tjeskoba šćapi za šiju i počne me daviti.
I dok sam se ja tjeskobe oslobodio, komadić svijesti izletio je kroz prozor, van dometa mojega uma. Uslijed gigantske borbe, a od siline stresa, sav sam bio oznojio. Krenuo sam da se umijem, kad na vratima kupaonice – Humbaba zaglavljen u štoku!
„Ja…“, zaustih da kažem, ali me Humbaba preduhitrio:
„Jao“, rekao je.

12.10.2016. u 14:35 • 18 KomentaraPrint#^

nedjelja, 02.10.2016.

JASTUČNICA

Image and video hosting by TinyPic

Maleni Milion već je davno boravio na poljanama dubokog sna, kad se stanom prolomio majčin glas:
„O, Bože! Pa ja sam na to posve zaboravila!“
Majka je potom uletjela u Milionovu sobu i izmaknula mu jastuk ispod glave tako naglo da je mališ udario glavom u zaglavlje te zaradio minoran potres mozga – udarac zapravo nije ni osjetio, ali je desetljećima poslije patio od posljedica koje postupno postajahu ključnim sastojcima njegove (inače) ne suviše fascinantne ličnosti.
„Mama!“, povikao je Milion, maleni, prenaglo probuđen iz jednog vrlo perspektivnog sna.
Dok je krmeljao tražeći majčin zagrljaj, majka, nesuđena davateljica istoga, paničnom je brzinom svlačila jastučnicu s djetetova jastuka.
„Kako sam mogla!“, govorila je s ruba plača. „Kako sam samo mogla!“
Milion je ubrzo zaspao ispočetka. Cijelu su mu stvar razjasnili tek kad je navršio osamnaest godina. Čim je otpuhao svjećice s torte, majka ga je posjela kraj sebe i rekla:
„Sine, moram ti nešto reći. Napravila sam jednu tešku pogrešku podižući te. Sve do tvoje sedme godine, do one noći kad sam te onako grubo trgnula iza sna, sve do tada niti jedan jedini put nisam ti promijenila jastučnicu. Na tvom jastuku!“, dodala je i bruknula u plač.
Koju minutu poslije, kad se donekle smirila, nastavila je, premda s ruba plača:
„Ne znam što mi je bilo. Jednostavno sam zaboravila, sedam godina – sedam godina! Nemam što reći u svoju obranu.“
„Je li to bilo onda“, upitao je sad već punoproljetni Milion, „kad sam zaradio onaj potres mozga? I danas osjećam posljedice…“
„Da, ali to je nebitno, taj je potres mozga bio minoran i efemeran. Ali spavati na istoj jastučnici sedam godina – moj Bože!“
„A tati i Meritendi si mijenjala? A sebi?“
„Jesam, i u tome i jest moj grijeh. Samo sam na tebe zaboravila. Stekla sam naviku mijenjati tri jastučnice, i kad si ti rodio, pet godina nakon Meritende, jednostavno sam smetnula s uma da u računicu moram uvrstiti i tu tvoju, četvrtu jastučnicu! I što ja sad da radim?“
„Donesi mi čašu vode, molim te“, reče Milion. „Mislim da mi stiže posljedica.“
„Posljedica? Potresa mozga?“
„Da! Požuri…“
„No, no, sjeti se što je doktor rekao. Da niti jedan potres mozga ne može imati tako dugotrajne posljedice. I da ti sve to, najvjerojatnije, umišljaš.“
„Ništa ja ne umišljam! Hoću vode!“
„Izvoli se smiriti! Zaboga, imaš osamnaest godina!“
„Nisi ni trebala izmicati taj jebeni jastuk! Prljava jastučnica, jaka stvar! Daj vode!“
„E, sad bi bilo dosta“, reče majka. „U kazni si. Oduzimam ti punoljetstvo. Sigurna sam da će se otac složiti, jer ovakvo ponašanje… Imaš sedamnaest godina i jedanaest mjeseci, a ako se stvar ponovi, oduzimat ću ti mjesec po mjesec. I godinu, ako treba. A sad u krpe!“
Bivajući nanovo maloljetnim, Milion nije mogao a da ne posluša majčinu naredbu, barem ne svjesno. Legao je u krevet, „u krpe“, zaspao dubokim snom, ali komadić svijesti, zaražen sad već izgubljenim punoljetstvom, ipak je ostao budan te je stao nešto važno promišljati. Vrlo važno.

02.10.2016. u 16:37 • 20 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se