pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

srijeda, 21.09.2016.

JOŠ JEDAN OBIČAN DAN

Image and video hosting by TinyPic

Jutros me ubola osa. U prst, nije ostavila žalac, vele da to ose ne rade, samo ga pčele ostavljaju za sobom, ostavljaju ga i umiru, ubadaju jednom u životu – kakav patetičan i uzvišen životni cilj, ne? Dogodilo se to na prozoru mojega ureda; sletjela je samo tako, na moj vazda ispruženi kažiprst i ubola me, ne u samoobrani kako se takvi čini obično predstavljaju, nego samo tako, u napadu obijesti tog drugoga biološkog entiteta na ovaj moj vlastiti organizam.
A dok sam bio na drugom od ukupno tri gableca u ured mi je, neznano kako i kada, ušao oveći tekut! Namamio sam ga komadom šunkerice i usmjerio prema Krasilovićkinom uredu, he-he-he.
Treći omen uslijedio je poslijepodne istoga dana, kad sam se vratio s posla. Na prozoru dnevne sobe sjatio se, točnije rečeno srojio roj zelenih muha! Konzultacije s dežurnim entomologom naše mjesne zajednice nisu prošle naročito sjajno: tvrdio je, taj priučeni kukcoznanac, da to znači kako te gadne muhe govnarke imaju leglo u mojem stanu. I da će to leglo biti jako teško otkriti, jer muhe iz njega izlijeću samo kad nitko ne gleda, a lokaciju ne bi odale ni za živu glavu.
„Pa što vi mislite“, rekao sam mu, „da ja držim strvine doma? Muhe su došle izvana, privučene nečim što mi je podmetnuto!“
„Također izvana?“
„Također izvana.“
„Pa ne mora strvina biti na stvari. Te se zelene muhe znaju zaleći po odvodnim cijevima, u podnatrulom parketu, a znaju ih privući i stanovite vrste kaktusa. Imate li sobnoga bilja?“
To me pitanje iznenadilo. Uslijed toga sam se osupnuo. Uzšokirao se, prenuo se, kao iz ružnopatkastog sna. Upanjio se i uprepastio.
„Ja da držim sobno bilje? To je najgori oblik zlostavljanja živih bića uopće!“, rekao sam i posegnuo za entomologovom, očito lažnom diplomom što je visjela na zidu.
Isprva nisam znao što bih s njom, a onda sam je u trenutku inspiracije bacio kroz zatvoreni prozor. Srča vani na travnjaku, srča unutra, u prostoriji mjesne samouprave u kojoj je entomolog ordinirao dva puta na tjedan. Prekršajna prijava, meni, dabome, ni prva ni zadnja, platit ću ili ću odležati, još nisam odlučio, moram se maknuti od ovoga, od svega, idem doma, doma, doma, doma… Kući.
A u kući, imam što vidjeti, najezda bijele janjadi! Tek izleženi janjci mucali su se po parketu i blejali u već poodmakao sumrak.
„Još i to!“, rekoh samome sebi, naglas.
Pozvao sam, dakako, službu za deovizaciju (narodski: istrebljivači ovaca) koji su tekući problem riješili učas, ali ne i trajno.
„Za sada je riješeno“, reče deovizatorica sva zajapurena uslijed radnog procesa. „No, leglo im nismo otkrili. Vjerujemo da je negdje u stanu.“
„Gdje bi se, zaboga, u stanu od 35 kvadrata moglo naći mjesto za leglo ovaca?!“, pitao sam.
„Oh, vi i ne znate kako su to lukave životinje“, reče deavizatorica pa mi uruči račun.
„Može bez računa?“, pitao sam i tako zaradio još jednu prekršajnu prijavu.

21.09.2016. u 17:28 • 22 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 12.09.2016.

ČIPČOLEPČE

Image and video hosting by TinyPic

„A mene su“, reče Zujavac Blatarić, „roditelji vezali za stol tzv. hranidbenim lancem ne bi li me natjerali da pojedem zalogaj više!“
„Nije to ništa“, nadoveže se Urma Gurman. „Moji nisu znali da mliječni zubi trebaju ispasti pa su, kad sam tamo negdje oko moje šest godine počela krezubaviti, podigli strašnu dževu i poslali me na seriju pretraga. Neke od njih, pretraga, još uvijek nisu obavljene. Sutra, primjerice, rano ujutro idem na kalibraciju srednjeg uha!“
„Ništa to nije“, poreplicira Gaetan Tups. „Moji su znali da mliječni zubi ispadaju, ali nisu mogli prihvatiti da će se to dogoditi i meni, njihovom jedinom djetetu! Kako bi koji ispao, tamo negdje oko moje pete godine, oni ga ne bi uzeli za potrebe zubić vile nego bi mi ga nasilu gurali natrag u desni. Srećom je došla socijalna služba, oduzela me roditeljima, poslala u dom koji je od mene napravio ljudinu kakva sam sada!“
„Ab… ab…“, započne Girlanda Brcko, kad se odjednom promijeni paradigma.
Zapravo, sve je ostalo isto, samo što se na jezičnom obzoru pojavila nova riječ – čipčolepče – koja se nije odnosila ni na što.
„Ab… ab…“, nastavi Girlanda, ali pomisao na čipčolepče, na tu novu-novcatu riječ koja je odjednom svima pala na pamet, pomisao ta nije joj dala da nastavi.
Pala je na pamet, ta riječ, jednako tako i Zujavcu Blatariću, Umi Gurman te Gaetanu Tupsu. Pala je na pamet cjelokupnom čovječanstvu, čak i pripadnicima onih jezičnih korpusa koje slovni sklop „čipčolepče“ uopće nije asocirao na čipku i plećate ploče. Nitko nije mogao ništa reći niti poduzeti mimo čipčolepčeta na pameti.
I nije se dalo, čipčolepče, s pameti.
Primijetio je to i Bog, razmotrio situaciju i došao do zaključka da je ta neobična čipčolepče-paradigma tek prolazna pojava, nešto poput mliječnih zuba u sisavaca. No, kad se nakon eona i eona pokazalo da nije riječ o prolaznoj pojavi, da je čipčolepče došlo ovdje da ostane, Bog se prikloni tome i reče:
„Neka bude Čipčolepče!“
I bi Čipčolepče. I potraje eonima i eonima, život na Zemlji prošao je u tom čudovišno dugom međuvremenu kroz stotine i tisuće evolucijskih ciklusa, ledena doba su se smjenjivala kao na tekućoj traci, Zemljini polovi lutali amo-tamo, a Sunce variralo u svojoj aktivnosti poput neodlučnog političara u potrazi za Reformom sviju reformi – sve dok Girlanda Brcko nije došla k sebi, svladala tu čipkasko-pločasto-plećkasto-duhovnu infekciju i rekla:
„Ab… ab… A mene su roditelji rutinirano tapšali po ramenu kako bi me ohrabrili prilikom mojih redovitih susreta sa životnim iskušenjima. Pritom su pazili da ta tapšanja ravnomjerno rasporede na oba ramena, ali ih je, jednog odvratnog poslijepodneva, nešto zbunilo u računu, jedna tapšaj previše pao je na lijevo rame i došlo je do posvemašnjeg urušavanja mojega psihičkog sustava.“
Nešto ih je zbunilo u računu?“, pozaprepastiše se Zujavac Blatarić, Uma Gurman i Gaetan Tups. „Da to nije bilo ono nešto?“
„Ma nije, ispričavam se, krivo sam rekla: nešto ih je zbunilo u računu, bilo što a ne nešto, pogotovo ne ono nešto.“
„To je nešto drugo.“

12.09.2016. u 16:43 • 20 KomentaraPrint#^

nedjelja, 04.09.2016.

GRANICE MORA

Image and video hosting by TinyPic

Čim sam dobila vijest o nasukavanju kitova, požurila sam na plažu. Tamo sam zatekla već okupljeno mnoštvo, što kitova, što ljudi. Ljudi su okružili čak 19 golemih sisavaca (bijahu to, što se taksonomske raspodjele tiče, kraljevske zelenousne ulješure) nasukanih na ovo naše ošljunčano žalo; žalostan prizor još žalosnijeg događaja za koji nisam bila posve sigurna na koji ga način pojme sami kitovi, jer za ljude se znalo: mješavina senzacionalizma i usiljenog sažaljenja.
Probila sam se kroz mnoštvo i prišla prvome kitu. Bio je dugačak dobrih 15, dok mu je izležajna visina iznosila oko 3,5 metra. Gledao me dok sam mu prilazila, gledao me mirno kao da se upravo odmara nakon obilatog ručka, kao da mu se ništa izvanrednoga nije dogodilo. Disanje mu je bilo polagano i ravnomjerno. Unijela sam mu se o desno oko i obratila mu se na jeziku kitova (koji sam pak naučila prošle godine na onoj poludnevnoj edukaciji u Centru – sad mi je ta moja sklonost seminarčenju i usavršavanju dobro poslužila). Ali kit, taj morski, a sada i kopneni div, kit nije odgovorio ništa.
Dok sam prilazila sljedećem primjerku, također u stanju posvemašnje nasukanosti, cipele su mi upadale duboko u sitni, fino zaobljeni, neobično rahli šljunak po kojem naša plaža i jest poznata. Bila je to ženka, ali po razmjerima čak i veća od nevoljnog joj sudruga koji me nije razumio. I njoj sam se zagledala u oko i obratila joj se na način svojstven vrsti. Ni ona nije reagirala. Osjetila sam potrebu objasniti zbivanja okupljenome mnoštvu:
„Ova ovdje plemenita i inteligentna bića na moment su pobrkala granice kopna i mora. To im se događa s vremena na vrijeme. Točan se razlog ne zna: niz oceanologa tvrdi kako je na stvari greška u sustavu eholokacije, dok drugi tvrde kako je riječ o masovnom samoubojstvu, krajnjem ishodu kolektivne depresije! Ja sam, kao što znate, vaša sumještanka i završila sam tečaj nužnoga sporazumijevanja u ovakvim situacijama. To što prve dvije ulješure nisu reagirale na moje pokušaje posve je normalno: u prosjeku odreagira tek svaki peti kit, a razlog tako slaboj učestalosti je nepoznat!“
No, nije mi odreagirao ni peti kit. Ni šesti ni sedmi – tek onaj predzadnji, osamnaesti, odrasli mužjak deformirane kralježnice, jedva sedam metara dug. Lijepo sam se s njim napričala. Kad smo završili, dan je već počeo tamnjeti. Zajedno s okupljenim narodom krenula sam u Gradsku vijećnicu i ukratko prepričala što mi je rekao taj mali, kljasti ulješurić:
„Rekao je da se nisu nasukali slučajno na našu plažu. Da je ona već milenijima omiljena destinacija njihove vrste. Jer, kao što mi imamo običaj u određeno doba godina ići 'na more', tako kitovi – kao naši, u najmanju ruku jednako inteligentni parnjaci – imaju običaj ići 'na kopno'! A to što se ovako gadno nasuču, što se ne mogu vratiti u more i što se na kraju baš i ne provedu sjajno tako nasukani, tja, greške se događaju, što ćete. I mi ljudi imamo turističke agencije koje varaju svoje korisnike i za velike pare ih odvedu u neku nedođiju bez sadržaja, zar ne?“
Jedan od građana okupljenih u Vijećnici upita:
„Oprostite, koliko je trajala to vaše osposobljavanje za razgovor s kitovima? Pola dana?“
„Ipak koji sat više. A sad pođimo ponovno do kitova poželjeti im laku noć. Oni su ipak naši gosti.“

04.09.2016. u 13:38 • 24 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se