pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

četvrtak, 25.08.2016.

DOZVOLA ZA UMIVANJE

Image and video hosting by TinyPic

Jutro. Ernesto se budi. Lagano protezanje, zijevanje, upijanje ranih sunčevih zraka. Sad bi pasala kava, al' prvo u kupaonu. Posegne za nužnim rekvizitima. Posegne još jednom, zatim protrne. Ubrzo i pretrne. Panično je pretraživao etui s karticama, iskaznicama i dozvolama sviju fela. Potom je pretražio sobu: gledao je ispod kreveta, u ladicu s čarapama, među stare novine. Uzalud: nigdje je nije bilo – dozvole za umivanje.
Ernesto je ipak otišao u kupaonu. Popišao se, oprao ruke. Ali, kad se pokušao umiti, umivaonik je stao zavijati kao da je pogođen nečim elementarnim. Na displeju se pojavio naizgled pristojan, a u suštini imperatorni natpis: „Molim Vas, učitajte dozvolu za umivanje!“ Učitavao je on svoju dozvolu svakoga jutra, ponekad i tijekom dana, ako bi mu se lice zamastilo ili oznojilo. Učitavao je, ali nikad se na to nije uspio naviknuti. A sad kad mu je dozvola za umivanje nestala, što će on sada?
Trebalo je dobro promisliti, gdje ju je posljednji put vidio, dozvolu? Nema pojma, Ernesto, odvajkada je stajala u etuiju s ostalim dozvolama (karticama i iskaznicama), vadio ju je otale samo za potrebe umivanja. Pokušao se sjetiti je li se jučer umivao negdje izvan kuće (jer događalo se i to – lice mu se znalo oznojiti ili začađaviti i uslijed nepovoljnih vanjskih uvjeta, nisu samo uvjeti unutar kuće bili katastrofalni, nego malne posvuda i pouvijek). Ničega znakovitog nije se uspio sjetiti. Jest da je popio vode na javnoj česmi na Trgu sviju trgova, i jest da su mu se dvije-tri kapi dohvatile lica, ali to niti jedna kontrola ne bi proglasila neovlaštenim umivanjem, niti jedna!
A možda se, mislio je Ernesto, dozvola za umivanje sistemom vakuuma prilijepila za neku drugu dozvolu. Pažljivo je poredao sve dozvole (iskaznice i propusnice) po stolu jednu do druge. Svakoj je ispitao debljinu i priljepčivost. I opet ništa, tražene dozvole nigdje.
Odlučio je započeti s očajavanjem; trebalo je već krenuti na posao, a kako će na posao neumiven! Istina, detektor krmelja na petom katu, na kojemu je Ernesto imao ured, detektor taj nije radio najbolje, često je propuštao, u očima zaposlenika, krmelje veličine omanjeg paradajza, dok bi se znao oglasiti, primjerice, povodom obične (i neizbježne, a time i posve legalne) mucice u pupku! Ali u šlampavilo te naprave nije se mogao pouzdati…
Prepustivši se očaju, Ernesto se odluči na krajnju mjeru: odluči popiti čokanjčić rakije neumivenice (1). Ta ga prodrma u toj mjeri da su mu krmelji sami od sebe spali s očiju. Mogao je, dakle, krenuti na posao.
Na poslu, dakako, nije prošao alkotest. Posve je zaboravio na to prastaro, rudimentarno, a zapravo posve logično i pravno utemeljeno testiranje. Morao je dati dobrovoljni otkaz te je, nakon što je uspio ishoditi duplikat dozvole za umivanje(2), istog dana emigrirao u Boliviju u kojoj je tavorio skoro cijelu godinu. A tavorio je zato što se u Boliviji iz nekog razloga ne smije reći „Ernesto“, te ga zato nitko nikada ni na jednom šalteru niti jedne ustanove nije prozvao. Ostao je čekati neko vrijeme, a kad mu je dosadilo, vratio se u domovinu u kojoj je nastavio tavoriti sve dok se nije staložio. Samo staloženo, ponavljao je samome sebi, a talog je bivao sve gorčim.

(1) Neumivenica je rakija koju rakijant ispija neposredno prije umivanja. Ona je istodobno i nataštenica, jer se pije natašte, ali i predzenituša jer pada u prijepodnevni sat. (iz Rakijaškog leksikona, grupa autora, Melem-Bistrica, 1965.)

(2) Originalna dozvola za umivanje, pak, nikada nije ni pronađena. Pretpostavlja se da je nestala.

25.08.2016. u 14:35 • 17 KomentaraPrint#^

četvrtak, 18.08.2016.

Sečuanska pancir-patka

Image and video hosting by TinyPic

Bilo ih je dvoje: Nardela je imala klizno radno vrijeme, a Genadij, honorarni reformator uprave u jednoj maloj srednjoazijskoj državi, radio je povremeno, po potrebi. Nedavno su uselili u novi stan, nominalno trosobni, ali odmah po useljenju otkrili su, tik iza ugradbenog ormara, i četvrtu, kako se činilo, nikad korištenu sobu. U danima koji su slijedili otkrivali bi svako malo po neku novu, dotad skrivenu nišu, ostavu, zapečaćeni zahod ili sušionu. Takva je raspojasanost stambenoga im prostora bila nezgodna već i zato što su za koji dan očekivali goste na ručku. Spremali su se spremiti – gostima, za večeru – ni manje ni više nego patku! A zna se da je pripremanje patke krajnje zahtjevan kulinarski zahvat, tim više što je patka koju su nabavili bila posebne sorte, k tome i nedoklana…
„Ovakvih pataka“, reče Nardela, „nema na slobodnom tržištu!“
„Kva!“, reče najednom patka i oboli od šarlaha.
„Što si joj učinila?“, upita Genadij, reformator uprave u jednoj slabije spominjanoj europskoj državi.
„Što sam joj ja učinila? Ništa! Patka je oboljela sama od sebe, ja joj nisam ništa kriva. To je, uostalom, sečuanska patka, one su poznate po boležljivosti. I proljetos sam bila nabavila jednu pa mi je oboljela od slanih kozica.“
„Slanih kozica? Ali naprotiv, te su sečuanske patke poznate po iznimnoj tvrdoći mesa, takvoj tvrdoći da ju je samo najistančaniji pac kadar smekšati. Ne zovu ih uzalud sečuanskim pancir-patkama!“
„Nadajmo se da će je ovaj njen šarlah, inače bolest čije značenje i doseg moderna javnost uvelike preuveličava, da će je barem malo omekšati! Jer značenje skorašnjeg svečanog ručka nemoguće je preuveličati.“
„Šarlah ne omekšava meso, posebno ne u pataka. Da je crveni vjetar ili bipolarni poremećaj, onda da, a ovako: pancir, pancir, pancir. Pametnije bi nam bilo da otkažemo taj velevažni ručak.“
„A možda je patka samo umislila da ima šarlah, možda boluje od hipohondrije ili psihoze vulgaris (običnog ludila)!“
„Ni jedno ludilo nije obično, baš kao što nije obična niti jedna normalnost. Zaboravi na to. Šarlah ili ne, misli kako ćeš omekšati meso!“
„A možda da…“
„Možda, ali prvo…“, uto Genadiju stigne poruka.
„Uh!“, reče Genadij. „Upravo mi javljaju da je član uprave jedne male države u srednjoj, a možda i u jugoistočnoj Europi stao na nogu drugom članu uprave iste te države! Reforme su ugrožene. Moram hitno na put.“
„A patka?“
„Ne može sa mnom, zaboga. Šarlah je u pitanju!“
***
I tako je Genadij krenuo na put. Vratio se pobjedonosan.
„Uspio sam!“, rekao je. „Reforme su spašene, barem kad je u pitanju ta jadransko-dinarsko-panonska zemlja o kojoj se cijelo vrijeme i radi. A ti? Vidim…“
„Da, znam. Ja se još uvijek bakćem s tom patkom. Izgleda da ipak nije šarlah. Veterinar misli da je pačji strabizam, a ja sam uvjerena da je na stvari ekstatična umbroza. U svakom slučaju, da je dobro, nije!“
„Nardela, znaš što? A da se mi riješimo te patke? Da je ostavimo u jednoj od tajnih prostorija? Naivni smo, baš smo neoprezno kupili ovaj stan - naprosto je premisteriozan za razmjere našega banaliteta!“
„Imaš pravo. Dok si ti sređivao stanje u toj svojoj državi evazivnih obilježja, ja sam otkrila još tri nove prostorije: veš-kuhinju, laboratorij i avizarij!“
„Avizarij?“
„Nastambu za patke. Rješenje se, eto, ponudilo samo od sebe.“
„A što ćemo s gostima?“
„Nema gostiju. Sve su to naši imaginarni prijatelji. Još jednom se načelno nepostojanje potvrdilo kao prednost bez premca! I još jednom se rješenje ponudilo samo od sebe.“
„Kva!“, reče odjednom patka.
Reče i ozdravi od šarlaha, ali samo od šarlaha.

18.08.2016. u 09:23 • 17 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se