pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

subota, 30.07.2016.

DASKA

Image and video hosting by TinyPic

A kod stolara je bio red. Vidette je čekala dobrih pola sata, a onda još i loših, gotovo zlih petnaest minuta tijekom kojih se jako iznervirala. Samo je jedna osoba bila ispred nje u redu, ali ta je uspjela raspričati stolara temama koje ne pripadaju vremenu i mjestu.
Osoba ta razgovorljiva maknula se tek kad ju je Vidette lagano lupila priručnim gumenim čekićem po glavi. Stolar se isprva durio, nije trpio da mu itko lupa mušterije čekićem, makar i gumenim, naročito ne gumenim, jer kad lupaš, mislio je stolar, lupaj kako treba, bez krzmanja i profilakse, smatrao je. Ipak, na ponovljenu molbu rečene Vidette, molbu koja se u stolarijskom uzduhu čula kao:
„Molim jednu dasku-blažujku od 200x30!“ – stolar je odlučio odgovoriti:
„x?“
„x!“
„Na žalost, nemamo. Dođite sutra. Očekujemo dostavu. Dođite oko 12. Ili bolje, oko 3. Najbolje, zapravo, u 4. S dostavom se nikad ne zna.“
„Ali do 4 bi blažujaka moglo i nestati.“
„To je istina. Sve ovisi o tome kad nam ih dostave. Kažem, s dostavom se nikad ne zna. Najbolje bi bilo doći u 8 ujutro pa čekati cijeli dan. Ali rijetko tko ima toliko vremena.“
„To je istina, nemam ga ni ja!“, odbrusi Vidette pa sva ljuta napusti i stolara i stolariju mu.
***
Vidette je, nakon fijaska u stolariji, hitala natrag svojoj matičnoj ustanovi, hitala prepuna brige, griže, pomnje i blumnje. Radila je kao polu-inspicijentica u jednom od popularnijih gradskih kazališta. Koriander Poplunar, glumački prvak tog istog kazališta, prvak u koga je Vidette potajno bila zaljubljena, požalio joj se ranije na jednu od dasaka glavne pozornice.
„Vidette, draga,“ rekao je. „Ta se daska čini solidnom kad čovjek stane na nju, ali ja jednostavno osjećam da je ona trula i da bi u presudnom trenutku mogla popustiti. Razumiješ, ta bi mi daska mogla život značiti!“
Zamolio ju je da nabavi „kako zna i umije“ identičnu dasku, pa da je „nas dvoje, noću, pod okriljem mraka, potajno zamijenimo“. Vražji je glumački prvak znao da ga Vidette u najmanju ruku simpatizira, zato je i pribjegao romantičnim aluzijama na mrak i konspiraciju. Vidette se oprezno raspitala i doznala kako je za rečenu svrhu potrebno nabaviti dasku tipa 'blažujka'; tako je i došlo do onog njenog posjeta stolaru. Sad je pak hitala natrag kazalištu rekapitulirajući tijek cijelog tog, zasad neuspješnog pothvata, koračala žurno ulicama svoga grada osjećajući se sve ojađenije i ojađenije.
***
A onda i najojađenije, kad je shvatila da bi tu blažujku, čak i kad bi je uspjela nabaviti, trebalo prelakirati, i to u najmanje dva premaza. A ona o lakiranju, mislila je, ne zna ama baš ništa. A njezin voljeni Poplunar sigurno zna još i manje. Pitanje je, uostalom, bi li njih dvoje uopće bili u stanju zamijeniti tu „dasku koja život znači“ i usred bijelog dana, a kamoli „pod okriljem noći“.
Mučena tim i takvim mislima, Vidette stigne do matične ustanove. Upravo na vrijeme: iz kazališta je urlajući istrčao upravo Koriander Poplunar kostimiran kao bijesan pas. (Kazalište je svojevremeno uprizorilo Pekićevo „Besnilo“ te je po depoima ležalo mnoštvo pripadajućih kostima i rekvizita.) Krene Poplunar, takav divlji, krene prema Vidette. U očima mu se nije ogledao ni tračak prepoznavanja. Spustio se na sve četiri, ugrizao Vidette za cjevanicu i potom se, sveudilj urlajući, uputio ka obližnjem parku. Tamo su ga uočila dva šintera; nastala je tragikomična potjera. Osoblje kazališta izjurilo je van i promatralo cijelu zbrku.
„I taj je konačno poludio!“, reče netko.
Vidette je osjećala bol u cjevanici, kao i duševnu bol; ova zadnja bijaše pojačana i stoga što nitko od okupljenih, njezinih kolega, nije primjećivao da je ona poprilično ozlijeđena, što fizički što psihički. Da bi se utješila, zapjevala je u sebi bezveznu pjesmicu:
„U tebe se hoću odljubiti,
imam, imam snage za to!“

30.07.2016. u 16:31 • 18 KomentaraPrint#^

nedjelja, 17.07.2016.

BROWNOVO GIBANJE

Image and video hosting by TinyPic

Tog se svibanjskog jutra gospodin Brown odluči pokrenuti. Dosta je bilo izležavanja, reče sam sebi, vrijeme je da se krene, da se iskoristi očita gipkost i potencijalna gibljivost organizma mi. Odluči, stoga, skoknuti do dućana po kruh i mlijeko, jer tako nalaže jedan prastari običaj. I evo ga, navlači on hlače od štofa, kopča dugmad duž košulje od lana, na ramena grne sako od prešanog tvida pa obuva svježe izvezene špagerice. Otvara ulazna vrata svoje kuće i kroči u dvorište.
Tad se sjeti – novac! Nije uzeo novac za kruh i mlijeko. Ponovno otvara vrata i ide natrag u kuću. Novac, da, ali gdje je novac? Raspolaže li on novcem? Pretražuje sve ladice svih komoda u kući, obilazi sve prostorije, pa i onu gornju. Novca nigdje. Zarađuje li on, gospodin Brown, novac? Ne zarađuje. Gospodin Brown je jednom davno radio u banci, svaki je dan išao na posao i svakog tjedna direktor mu je lično uručivao plaću u smeđoj kuverti. I gdje je sad ta plaća, gdje je sad taj novac? Potrošen, naravno. Nema više ni penija. Morat ću, taj kruh i to mlijeko, pomisli gospodin Brown, kupiti na vjeresiju.
I ponovno otvori vrata, i ponovno krene u dućan kupiti kruh i mlijeko. U dvorištu, svrne pogled na ružičnjak. Na jednoj, naročito nakaznoj bijeloj ruži beči se pogolem crni bumbar. Fuj!, pomisli gospodin Brown pa se vrati u kuću da telefonom javi službi za dezinsekciju o rečenoj pojavi.
„Halo!“, rekao je digavši slušalicu. „Odjel za pčeloide? Ovdje smo, kod mene. Imamo slučaj.“
„Tu-tu!“, rekla je slušalica i gospodin Brown odustane od dezinsekcije.
Ponovno na dvorištu, odluči ignorirati ružičnjak i usredotočiti se na zadatak: kruh i mlijeko. Kruh i mlijeko, kruh i mlijeko, ponavlja u sebi koračajući pločnikom, dok lijevo od njega promiču kućice u cvijeću a zdesna nasadi kojekakvih ukrasnih grmova. Iznenada mu se isprepriječi žuti newfoundlandski pas. Gospodin Brown poželi zadržati to slučajničko pseto; hrabro mu priđe, uhvati ga za šiju i, vukući ga za sobom, krene kući. Put do kuće, natrag do kuće, sad je već dalek, k tome i naporan zbog nevoljkosti novopronađene životinje da ga slijedi (gospodina Browna na njegovu putu). Odluči zato skratiti taj svoj put, ostaviti psa kod nekog od susjeda. Gospodin Brown očekuje da će na njegov poziv (oj!) iz brojnih kuća izaći brojni susjedi, ali iz kuća ne izlaze brojni susjedi, izlazi samo jedna žena s prenzlom na glavi, žena koja ni po čemu ne nalikuje nekakvoj realnoj susjedi gospodina Browna - ne nalikuje, uostalom, niti jednoj susjedi na svijetu.
U nedostatku susjeda, gospodin Brown pusti pasju šiju, pretrpi odmah potom ugriz pasjih zuba po cjevanici pa odgleda tog radogriznog psa kako se žurno udaljava lajući na sav glas, kao da je pretrpio bogzna kakvu traumu.
I krene dalje, gospodin Brown, kupiti kruh i mlijeko. Dućan više doista nije daleko. Međutim, na tom kratkom putu gospodin Brown oboli od bjesnoće. Priopćava to nekom lokalnom deranu koji ga je odvodi do najbliže rabidne stanice (u to su se vrijeme, uslijed epidemije bjesnoće u lisica, rabidne stanice mogle pronaći na svakom koraku). Tamo gospodinu Brownu daju serum protiv bjesnoće i govore mu da obrati pažnju na svoje ponašanje u idućih 48 sati.
„Ukoliko počnete nekontrolirano napadati sve oko sebe, javite nam se u najkraćem mogućem roku.“
Ali gospodin Brown odluči ne napasti nikoga; odluči, također, nastaviti sa svojim planom kupnje kruha i mlijeka. Našavši se u dućanu, počeka poduže u redu sastavljenom od, što iritantnih što iritabilnih kupaca. Zastrpivši živčevlje, stiže na red gospodin Brown i odmah od prodavača zatraži kruh i mlijeko. Dobivši traženo, reče:
„Stavite na moj račun“, pa izjuri iz dućana.
Vani, počne trčati iz sve snage, ali nakon stotinjak metara shvati da nije u formi. Osim toga, izgleda da ga nitko i ne progoni.
Na putu natrag kući, gospodin Brown i opet proživljava brojne avanture; zapravo je jedva-jedvice i uspije realizirati povratak. Ali uspije. Zatvorivši kućna vrata, osjeti strahovitu glad. Navali jesti kruh, taj kobni pripravak na bazi glutena, stane se oblijevati mlijekom, tom žljezdanom izlučevinom običnih krava! Čemu sve to, pomisli. Samo zato da utolim glad? Da, samo zato da utoliš žeđ, začuje odgovor niotkud. Niotkud? I nije baš bio niotkud, taj odgovor. Glas se čuo iz komode. Jedne, druge, treće. (U kući gospodina Browna mnoštvo je komoda – čudna navada, to kolekcio-komodarstvo, ali ne čudnija od svih drugih navada svih drugih ljudi na svijetu, na svim svjetovima.) Čuje, taj glas, iz dnevne sobe. Ili kuhinje. Ili kupaone. Ili bilo koje prostorije – pa i one gornje.
Gospodin Brown uputi se u tu suspektnu gornju prostoriju. Stane pred vrata, počeka sekundu, otvori ih i uvjeri se.

17.07.2016. u 21:56 • 15 KomentaraPrint#^

subota, 02.07.2016.

NEPOTIZAM

Image and video hosting by TinyPic

Dva snena oblaka koprcala su se na jutarnjem prozoru spavaće sobe Majde Kursor, inače više prokuratorice u Muzeju rijetkih želatina Grada Zagreba. Probudila se Majda prije gotovo sat vremena, ali nikako joj nije uspijevalo iskobeljati se iz cijelog tog sustava plahti, popluna, deka te manjih i većih jastuka, temeljnih sastojaka jedne poštene postelje kakva je bila njezina. Svako jutro isti problem, pomislila je, a zbog tog je problema navijala budilicu i po sat vremena ranije nego što je stvarna potreba za pravovremenim buđenjem to nalagala.
Osim svojoj velevažnoj muzealnoj sinekuri, posvećivala je gospođa Kursor dano joj vrijeme i vlastitoj obitelji. Pored nje zdravim je snom spavao gospodin Kursor, Majdin muž, noćni čuvar u onom istom Muzeju rijetkih želatina. Dogodilo se to posve slučajno, da oboje rade u istoj ustanovi: jednog se jutra u jednoj od sporednih prostorija Muzeja praktički sudarila s mužem; oboje se supružnika našlo u šoku; kad se gospodin Kursor odlučio prijaviti za posao noćnog čuvara u Muzeju, nije imao pojma da je to onaj isti Muzej rijetkih želatina u kojemu prokurira (i to izuzetno uspješno!) njegova supruga. (Zagreb se u to vrijeme dičio s ni manje ni više nego dvjesto dvadeset i jednom ustanovom tog tipa!) Ipak, Majda se našla na udaru optužbi s raznih strana zbog navodnog nepotizma. Izvlačilo ju je to što nije znala što riječ nepotizam zapravo znači, a nije nalazila vremena da pogleda u rječnik.
Iskobeljavši se konačno iz zakučaste posteljine, lagano protrese muževljevo rame. On se brecne u snu i nastavi spavati. Ode zatim, Majda Kursor, probuditi djecu – sina i kćer; oboje, valja to reći, bijahu izrazito neodrediva uzrasta – da se spreme za školu. No, tu i takvu namjeru nije joj bilo nimalo lako provesti u djelo. Emre, njezin maleni sinčić, tog jutra uopće nije bio malen. Umjesto krezubog prvašića Majda je u krevetu zatekla dvadesetogodišnjeg mladića koji je upravo gajio nerealne, praktički irealne ženidbene planove. A starija kći, Belinda, naprasno je postala još starija, neizmjerno stara ustvari, starija od Zemlje, starija od Sunčevog sustava, starija od svemira. Toliko stara da se komotno mogla smatrati Stvoriteljicom Svega.
Majka Majda u danoj je situaciji postupila majčinski: sina je probudila oštrim drmusanjem te mu onako sanjivom objasnila kako trenutno ne raspolaže financijskim sredstvima kojima bi bio u stanju obdržati bračnu zajednicu.
„Usput“, reče Majda, „tko je ta odabranica tvoga srca u koju si se tako… da bi je onako?“, ali Emre nije odgovorio nego je ponovno zaspao, ponesen mišlju: „Nema ženidbe, nema ustajanja!“
Kći je pružila još veći otpor, ali joj je Majda ipak uspjela pokazati „svoga Boga“. Ili njezinog? Ostaje da se ne sazna…
Vratila se, Majda, u spavaću sobu buditi muža. Ali i taj je blesan odbijao ustati.
„Ne idem na posao“ rekao je. „Dajem, evo, otkaz! Dosta mi je tih optužbi za nepotizam.“
„Ne optužuju tebe nego mene“, reče Majda žaleći što još uvijek nije uspjela doznati značenje te neobične riječi.
Odluči, konačno, primiti se Klaićevog rječnika stranih riječi što su ga odvajkada imali u kući. Uzme tu tešku, praktički nedirnutu knjižurinu iz regala i prinese je prozoru; čula je negdje da je prirodno osvjetljenje najbolje za čitanje. A na prozoru ugleda ona dva ista oblaka s početka priče. Nisu više bili tako sneni, ali su se, bogme, koprcali još i više negoli prilikom Majdina prvog pogleda kroz prozor.
I dok su joj oblaci plesali pred očima svoj divlji, aharmoničan ples, Majda pomisli kako je šteta što nikad… e sad, da'l baš nikad…

02.07.2016. u 16:24 • 18 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se