pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

srijeda, 22.06.2016.

BRAKOVODNA BILATERALA

Image and video hosting by TinyPic

„... a uzgajamo i vrtni paradajz ...“, priopćio je Rumeo Sontague kad mu u riječ upadne Lulija Trampuleti:
„Vrtni paradajz? Suvišno, posve suvišno – radi se o teškom pleonazmu! Paradajz i ne može biti nego vrtni.“
„Ne bih rekao!“, usprotivi se rečeni Sontague. „Paradajz ne mora rasti u vrtu, može i na đubrištu, kao i u snovima! Je li sad jasnije?“
„O Rumeo, Rumeo – zašto si porume(ni)o?“, upita Lulija.
„Tri puta ista riječ u istoj rečenici! Ako to nije tautologija, onda ne znam što je!“
„Nije tri puta! Samo dva. Treći put je bilo u glagolu porumenjeti! I to nije riječ nego osobno ime, i to tvoje.“
„Taj glagol tvoj, o Lulija, bijaše poremećen dvjema zagradama, evo ih, tek se sada dah bjelasav od razvlaženih silnica duše (a od kojega zagrade bijahu sačinjene) razilazi u uzduhu predvečerja. Gle, već pjevaju noćni slavuj i Zvijezda Večernjača!“
„Pjevaju – ne. To što si rekao, takoreći počinio u zadnjoj rečenici težak je slučaj zeugme! Jer slavuji još i pjevaju, ali Večernja zvijezda jok! “
„Ups, pardon draga Lulija. Nije to Večernja nego Zvijezda Labilnjača, baš ona cvijeta u svibnju, latice širi upravo u ovo doba dana, noći.“
„Sad već pričaš gluposti, Rumeo. Najbolje da kreneš kući i odspavaš do jutra, možda i do svijetloga podneva. A ja ću te voljeti u snu, čak i u snu!“.“
„San, san, san – a što je život negoli san?“
„Uf, kakva ružna sinegdoha! Pitam se, Rumeo, jesi li ti (u)kršten(e) (riječi ikada uspio riješiti do kraja)?“
„Kako? Što to pričaš? I što je to uopće? – cijeli se uzduh zamutio od silnih zagrada!“
„Znam ja jako dobro što pričam. To sa zagradama nova je stilska figura koju sam upravo izmislila. Zove se nanafora – i naziv sam izmislila sama!“
„Vidi se – da si ga sama smislila. Ipak ću odgovoriti na tvoje pitanje. Da sam kršten – nisam. Župnik je tog dana imao vodene kozice, a s obzirom da je trajalo razdoblje teške, teške suše te je potrošnja vode (pa i one svete) bila najstrože racionirana, optužili su ga za sabotažu i jadnik se našao u situaciji višednevnog pa još i unakrsnog ispitivanja. Na kraju je morao platiti sijaset ekstremno visokih globa, kao i niz dažbina, te držati mise po kućama ne bi li ih otplatio (globe i dažbine, ne kuće).“
„Ne vjerujem ti. Ovo je još jedna od tvojih pustih priča. Kao ono kad si rekao da te je skandal sa senfom gotovo koštao položaja! Ili ono da su te mravi tijekom spavanja odnijeli na Brdo čuda.“
I čim to izrekne Lulija, dogodi se katastrofa. Balkon na kojemu je cijelo vrijeme stajala (dok je Rumeo zjakao u podnožju) odjednom se odvali od fasade i počne padati – nadolje, dakako. U djeliću sekunde padajući balkon – u sklopu kojega je padala i Lulija, a koji je pak padao na dolje staloženog Rumea – zaustavi se u zraku po direktivi koju samo tako izdade tamo neki Bogar-bog, a u istom se tom tiličasu isti taj bog nagodi sa socijalnom stvarnošću koja pak bijaše oličena u Rumeu Sontageu i Luliji Trampuleti. A nagodba je glasila da će pad balkona biti definitivno obustavljen, a balkon vraćen u prvobitan položaj, promijeni li dvoje mladih posve neznatno svoja imena i prezimena, tako da se ubuduće zovu Romeo Montague i Julija Capuleti.
I nagodba postane važeća, i balkonska scena bi nastavljena. I zaljube se Romeo i Julija, vjenčaju se na oduševljenje obje obitelji, izrode koloplet djece i razmaze ih u toj mjeri da je cijela Verona pričala. Cijela Verona i pola Italije. Cijela Verona i tri-četvrt renesanse. A zapravo: jedna osmina Verone i cijeli-veli svemir: žamor se čuo do

22.06.2016. u 15:22 • 22 KomentaraPrint#^

petak, 10.06.2016.

ZBIRKA RIJETKOSTI

Image and video hosting by TinyPic

„Aaaaaaaaah!“, reče Ilgen Huy u svojstvu osobe što je upravo pomoću tekućine zvane razrjeđivač nastojala oljuštiti puste slojeve desetljetne farbe s nekakve pregradne ograde (za koju nije bilo jasno što je ograđivala ili pregrađivala, za koju nije bilo jasno od čega je ograđivala to što je ograđivala ili pregrađivala, a za što se nije znalo što je).
„Što je Ilgene, dragi?“, upita ga Lila Lunare koja mu je, u svojstvu partnerice u miru, asistirala u tom ubitačno teškom poslu.
„Eto to mi je da mi je kap razrjeđivača kapnula u oko!“
„OooO…… što sada? Da te vodim doktoru?“
„Vodi!“
A kod doktora općepraksaša bijaše takva gužva da su se odlučili na hitnu. Na hitnoj su ih tražili 150 kuna participacije, jer da „slučaj možda i nije tako hitan kako se laiku čini“, i da su takva „pravila trijaže“.
„Kako ne?“, upitala je Lila Lunare, dok je Ilgen Huy ovlaš ovlaženu blazinicu pritiskao na dupljište. „Oko je u pitanju! Tko zna kakve posljedice mogu nastupiti!“
Dramatika je upalila, doktorica u hitnoj momentalno ih je primila. Pregledala, zagledala, isprala, dala infuziju za svaki slučaj. Potom je uslijedio razgovor:
„Srećom, došli ste na vrijeme“, rekla je doktorica glasom nasilu uštimanim na umirujuću rezonancu. „Posljedice su nastupile, ali nisu niti trajne niti kobne. Bjeloočnica vam se, gospodine Huy, tek malo razrijedila. Vid je sačuvan u potpunosti, nikakva terapija nije potrebna, samo…“
„Što?“
„Morat ćete se, vas dvoje, morat ćete se rjeđe viđati!“
Ostalo je nejasno je li to bio ozbiljan liječnički savjet, ili je doktorica željela proizvesti efektnu igru riječi. Nejasnoća rađa gorkim plodovima: Lila i Ilgen su se, preventivno, doista stali rjeđe viđati, a on je čak počeo spavati sa štitnikom za oči, ne bi li neugledao partnericu odmah po buđenju. Ona je pak zabrijala u recikliranje, potom u energetsku učinkovitost, da bi na posljetku njome zavladao san o uzgoju belgijskih zečeva orijaša.
„Gdje ćemo ih držati? To su prave zečine!“, pitao je Ilgen Huy.
„Ne gledaj me tako!“, rekla je Lila Lunare. „Sjeti se što je rekao doktor!“
„To je bila šala! Š a l a – razumiješ?“
„Što god bilo, ne gledaj me tako…“
Nakon te prepirke on je zahobirao u stolni nogomet, ali piva-dvije previše, i evo njega kako pokušava ući na teren i kako se zaglavljuje među šipkama. Potom je odlučio postati kolekcionar, prikupiti zbirku rijetkosti. Otada su se Lila i Ilgen viđali još i rjeđe.
Veza je pukla kad je on, posve neočekivano, postao predstavnikom stanara u svojoj zgradi (događaj koji ga je napumpao samopouzdanjem u toj mjeri da je stao razmišljati o političkoj karijeri).Ona se pak upustila u dobrotvorni rad koji se, osim svega, pokazao posve profitabilnim. Počela na stranu stavljati lijepe svotice.
I tako je akutnost životne problematike zadovoljila svoje potrebe i krenula dalje, barem privremeno, barem što se njih dvoje tiče. A što se drugih tiče, kako kome… Neka Urlea Babrn, recimo, bila je podosta depresivna i svake bi noći prije spavanja opsesivno ponavljala:
„Prođi me se! Prođi me se!“
A je li je se prošlo ili je se nije prošlo… Ah, koga briga: prođe da dođe, dođe da prođe.

10.06.2016. u 16:16 • 16 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se