pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

ponedjeljak, 30.05.2016.

KREACIONISTIČKA LISTA

Image and video hosting by TinyPic

„Ok“, reče August Bolime. „Možda čovjek i jest nastao evolucijom. Možda su sva živa bića stvorena prirodnim procesima, možda i cijeli naš planet. Ali posve sam siguran da postoje stvari koje je stvorio Bog osobno!“
„Oho!“, začudi se Bolimeova teta koju je tako nenadano posjetio.
Često ju je posjećivao kad bi mu na um palo nešto novo, što znači da ju je posjećivao često. Koliko je teta uživala u tim posjetima, teško je reći. Ili nije teško reći. Ali nije pristojno.
„Oho-ho!“, začudi se još jednom Bolimeova teta.
„Da.“, nastavi Bolime. „Evo, recimo – kuglica koja, naizgled sama od sebe, nastaje u pupku. Nitko točno ne zna kako nastaje. Znanstvenici su držali na tisuće pupaka pod prismotrom više desetljeća i nisu otkrili ništa. A čim svrneš pogled – eto je na! Zatim, njezina struktura. I tekstura. Inženjeri su pokušali proizvesti kuglicu umjetnim načinima, ali dobili su samo kojekakve bezoblične gvalje. Zato tvrdim: kuglica iz pupka djelo je inteligentnog dizajna!“
„Meni se“, reče teta, „nikad ne stvaraju kuglice u pupku. Možda je riječ o urbanoj legendi?“
„Ne, zaboga. Opće je poznato da kuglice nastaju samo u pupcima muškaraca.“
„Da nije to zato što je Bog stvorio muškarca na svoju sliku i priliku?“
„Ne, pa rekao sam da dopuštam mogućnost da je čovjek, pa tako i muškarac, stvoren evolucijskim procesima. Zašto se kod žena ista fenomenologija ne iskazuje na isti… Uostalom, nije važno. Zaboravio sam reći da i sam sastav kuglice predstavlja misteriju: na prvi pogled radi se o različitim vrstama tkanja nasumično izmiješanima. Ali higromakroskopska analiza pokazala je da je riječ o tvari koja najviše podsjeća na niti paukove mreže, ali nepoznate vrste pauka. Bilo kako bilo, kuglice u pupku, na mojoj si listi!“
„Kakvoj listi?“
„Listi stvari koje je stvorio Bog! Kako već rekoh, znanost nam je oduzela mnogo toga, morali smo odustati mnogih kreacionističkih tvrdnji, ali sad je vrijeme da krenemo od nule! I ja sam krenuo, od kuglice u pupku.“
„A što još imaš na toj svojoj listi?“, upita teta.
„Bojim se da je kuglica sve. Za sada.“
„Onda bih ti ja možda mogla pomoći.“
„Ti? Mislio sam da si ateistkinja.“
„Kako se uzme. Ono što sam ti željela predložiti jest: dodaj na tu listu samoga sebe!“
„Što to znači?“
„Možda sam luda što ti ovo govorim; ovo znamo samo tvoja majka i ja. Ti nisi rođen. Majka te je jednog jesenjeg poslijepodneva pronašla pod krevetom posve formiranog, u odrasloj dobi. Znao si govoriti, čitati i pisati. Zatražio si šalicu čaja i posljednje izdanje rječnika rima. Otac je došao kasnije.“
„Ali moja sjećanja na djetinjstvo…“
„Sve smo ti tvoja majka i ja to ispričali kasnije. Spominjale smo razne događaje – izmišljene, dakako – u svakoj prilici, pažljivo ih plasirali, umetali u sjećanje.“
„Ali imam pupak, dakle rođen sam!“
„Nemaš pupak, Auguste, pogledaj pažljivije.“
Pogledao je pažljivije. Doista ga nije imao. Nije bio rođen.
„Ali kako onda nalazim kuglice iz pupka, ako pupak ne posjedujem?“
Tad se na sceni pojavi i treći, bez sumnje posljednji lik ove priče. Nećemo trošiti vrijeme na suvišne opise, na zaludno likovanje dotičnoga lika, na eksplikacije i paušalnosti koje ne vode nikamo. Samo ćemo ponoviti njegovu/njezinu/ repliku upućenu Augustu Bolimeu, a pomalo i njegovoj teti koja se i sama začudila pridolaženju gore neopisane pridošlice:
„To što nisi rođen, ne znači da si stvoren“, reče pridošlica. „Možda si ovdje oduvijek.“

30.05.2016. u 17:10 • 19 KomentaraPrint#^

petak, 20.05.2016.

DAWN OF non-HUMANITY

Image and video hosting by TinyPic

„Sve je teže s ljudima i sve je teže biti čovjek“, reče Ernestina Batalun i zagrabi treću porciju mljevenih oraha.
Bilo je to krajem dvadesetih, kad se orah, mljeveni, nenadano vratio u modu (u svojstvu potpurija prilikom društvenih okupljanja i inih gadarija), baš kao što su se, nekih dvadeset godina ranije, u modu vratili brkovi i svinjska mast.
„Dobro kažeš“, odreplicira German Količinski. „Svi su se otuđili jedni od drugih, nitko ni sa kim ne komunicira neformalno, a opet, i to malo komunikacije obavlja se u iznimno agresivnom, huškačkom, naprosto vampirskom modu!“
Izrekavši poantu, German Količinski, već prema običajima tog vremena, zagrabi masnom ručerdom u zdjelu mljevenih oraha. Ali oraha više nije bilo. Domaćin skupa, Ulemio Ćnikup, sav se usplahiri. Pošalje lokalnog poslužitelja u ostavu ne bi li ovaj našao još koji zagrizak: orah, mljeveni ili nemljeveni, možda i pokoji lješnjak, mrvljeni avokado ili pak suhe smokve, ako se, kao prošle godine, već nisu stigle ucrvati. No lokalni poslužitelj ne nađe ništa nego se sav izgubi u ostavi, nije ga bilo satima.
Bilo je to, kako smo već napomenuli, krajem dvadesetih, ali baš pri samom kraju, tako da je cijeli taj skup, koji se opasno bio odužio, polako prerastao u doček Nove godine, novoga desetljeća i tko zna čega još!
„Upravo iz tih razloga“, nadoveže se na Količinskijevu repliku Lunka Padakao, „ja sam se prekjutros iščlanila iz čovječanstva!“
„Ali to je nemoguće!“, reče netko. „Čovjekom se postaje rođenjem.“
„Mislila sam ja i na to. Plastičnim operativnim zahvatom dala sam si ukloniti pupak! Sad više nema dokaza da sam rođena, a još manje da sam rođena u okvirima ove sramotne čovječje vrste koje se sve normalne životinje stide.“
„Bez obzira. Ti si dio ljudskog društva. Građanka grada, države, svijeta. Imaš osobne dokumente, registrirana si, od toga se ne može pobjeći.“
„Kad su u drugom stoljeću prije Krista Rimljani zatražili od ilirske kraljice Teute da zaustavi gusare-Ilire koji napadahu rimske brodove dok ovi plovahu Jadranom, kraljica im je Teuta odgovorila da ona s tim gusarima nema ništa, da oni možda i napadaju s teritorija njezina kraljevstva, ali da nisu njezini podanici nego posve samosvojne osobnosti te da ona nema ovlasti učiniti ništa, kako protiv tako ni za njih. Eto, takva sam i ja, možda ne gusarica, ali svakako neovisan fenomen, čisto privatna pojava u ovom gradu, ovoj državi, na ovom svijetu!“, dovrši misao Lunka Padakao i pa zagrabi šakom u onu istu, davno presušenu zdjelu u kojoj je jednoć obitavao zagrizak zvan mljeveni orah.
A sad je zdjela bila prazna. Poslužitelj je zaostao negdje u ostavi. Da stvar bude gora, i pića je počelo ponestajati. Netko se dosjeti jadu i počne odbrojavati ne bi li spasio stvar:
„Deset, devet…“
„Zar već?“, upita netko.
„Osam, sedam…“
„Opraštamo se, dakle, sa Starom godinom?“
„Šest, pet…“
„I ulazimo u novo desetljeće?“
„Četiri, tri…“
„Ali nismo se kako treba ni…“
„Dva, jedan…“
„Niti smo…“
„Nula!“
0_0

20.05.2016. u 17:06 • 15 KomentaraPrint#^

utorak, 10.05.2016.

ZVIJEZDE

Image and video hosting by TinyPic

„Mi smo išli svake godine na more, u kamp pa pod šator“, reče Dravida Gujmuj. „Ali, tu je u pravilu dolazilo do problema. S postavljanjem šatora, naime. Znate i sami u kojoj je to mjeri mučan posao: sva ona gruba šatorska krila, živa užad zapetljana do krajnje razine složenosti, klinovi k'o vražji sinovi itd. Uzmemo li u obzir i silovite vjetrove koji tih godina puhahu primorjem, nije ni čudo da, tih godina, niti jedan jedini put šator nismo uspjeli postaviti! Postavljali danima… ne stigli se ni okupati ni osunčati… posramljeni vraćali se kući… ranije, puno ranije.“
„A mi smo“, reče Relej Bulaj, „isto ljetovali u kampu, ali ne pod šatorom nego u kamp kućici. Premda, ja sam odmalena radije spavao pod vedrim nebom hotijući vidjeti zvjezdano nebo u punom sjaju punoga mraka, što je u gradu, kako znamo, nemoguće. Ali, nije bilo moguće ni ondje, u kampu, jer kamp je ipak imao kakvo takvo rudimentarno osvjetljenje koje ometaše pogled ka noćnome nebu. Uz to, brojni su kamperi noćom lutali kampom, šarajući gore-lijevo, dolje-desno freonskim baterijskim lampama, a neki su činili to isto noseći snažne žute reflektorke pod miškama. Da ne govorim o krijesnicama; koliko ta fotonska gamad doprinosi svjetlosnom zagađenju – to je nešto strašno!“
„A mi smo pak“, reče Jenka Kurioz, „ mi smo odsjedali u radničkim odmaralištima. Otac je, međutim, teškom mukom uspijevao prikriti činjenicu da on uopće nije bio radnik! Bio je, naime, vojnik, profesionalni časnik tadašnje JNA (pred rat je relativno bezbolno prešao u Gardu, kasnije u HV). A prema mirmekološkoj klasifikaciji, radnici su radnici a vojnici vojnici! Tek mu je početkom osamdesetih godina jedna opća referentica objasnila da ono što važi za mrave ne važi za ljude. I tako je narednog ljeta otac u radničkom odmaralištu napravio pravi mali vojni udar!“
„A ja sam sa svojima“, reče Govinda Sidarević, „jednom prilikom, silom prilika, prilično davno, odsjela u najluksuznijem mogućem hotelu. Bila je to tadašnja visoka A kategorija, koja bi odgovarala današnjih pet zvjezdica. Hotel je imao veliki duploolimpijski bazen; saunu s mirišljivim uljima; kuglanu, teretanu, dvoranu za šah i skvoš (što je u ono doba uistinu bila rijetkost). Klima uređaj u prostranoj i svijetloj sobi radio je savršeno. Zastori su bili od muslina, krevetnina od satena i organdina, tepisi mekši od pješčanog žala. U kupaonici zlatne slavine, jedna od slavina s dovodom tučenog vrhnja! Nevjerojatna stvar, imalo se tu što vidjeti, ali stigli smo kasno, bacili se na preudobne madrace i u hipu zaspali.“
„Kad smo se probudili“, nastavi Govinda Sidarević, „sve je bilo drukčije. Hotel je preko noći izgubio čak četiri zvjezdice! Rijetka stvar, ali događa se, procesi srozavanja usluga znaju biti iznimno hitri, neumoljivi, nepovratni. Ogromni se bazen pretvorio u mlaku prepunu punoglavaca – za njih je to, ne sumnjam, bila mlaka s pet zvjezdica! Sauna se pregrijala i smrdjela po zagoretini. Teretana se pod teretom prekobrojnih utega urušila, a kuglana je naprosto i netragom nestala! A što se s našom sobom dogodilo… muka mi je kad se sjetim. Klima uređaj puhao je sve hladnije i nije se dao ugasiti; uskoro su nam dahovi pobijeljeli, a na stropu se pojavile ledenice. Muslin, saten, organdin – sve te svilenije preko noći su ogrubjele do razine proste jute, od koje se rade vreće za brašno, a juta ta bijaše prepuna razderotina, progoretina i masnih mrlja. Tepisi pak oplićaše i otvrdnuše – bijahu poput najtvrdokornijeg linoleuma. Slavine se prometnuše u jednostavne pipe od bakelita (uz to i ozbiljno nagrižene kamencem); iz jedne je tekla hrđava, premda još pitka voda, a iz druge, umjesto šlaga… a iz druge, moj Bože, ne ufam se izreći toga ovdje i sada, čak ni nakon toliko godina!“
„Izašli smo iz hotela“ , nastavi Govinda Sidarević. „Izašli što smo brže mogli. Samo smo se jednom osvrnuli da se osvjedočimo. I doista, na pročelju hotela sada je blistala samo jedna zvjezdica. Preostale četiri mušičavo su, poput pomahnitalih šurikena, lebdjele primorskim zrakom: amo-tamo, lijevo-desno, gore-dolje. Pa onda: amo-dolje, tamo-lijevo, desno-gore. Putanja im je bila slabo predvidljiva. Turistička sezona stoga bijaše ugrožena, ali kao da se nitko od prisutnih nije time želio zamarati; svi su gledali svoja posla, upražnjavali aktivnosti očekivane s obzirom na mjesto i vrijeme. I mi smo se, ponukani svime time, počeli pretvarati da idemo na plažu, kad mi je jedna od zvjezdica sletjela na čelo i rekla: 'Uh, što!'“
„Što?“, upita Kanela Hanai.
„Uh!“, odgovori Govinda.
„Ček, ček“, reče netko. „Kako su zvjezdice mogle napustiti pročelje hotela kad je tada bio drugi sistem kategorizacije, kad je, kao što si sama rekla, to bio hotel visoke A kategorije, a ne hotel s pet zvjezdica?“
„Nemoj mi remetiti sjećanje i izobličavati stvarnost!“, naljuti se Govinda Sidarević pa doda: „Ja tako nešto stvarno ne zaslužujem, jaAAAAA

10.05.2016. u 15:11 • 18 KomentaraPrint#^

četvrtak, 05.05.2016.

VRATIT ĆE SE RODENT

Image and video hosting by TinyPic

„Kapibara!“, rekao je maleni Rauzer.
„Tako je, sine“, reče mati Krasna. „Premda, na hrvatskom se kaže vodenprase. Sretan ti deseti rođendan!“
„Mužjak je“, reče otac Krivoj. „Moraš se brinuti o njemu.“
A za kapibaru, najvećeg svjetskog glodavca, brinuti se nije nimalo lako. Pogotovo ako imate samo deset godina, živite u trosobnom stanu i ne raspolažete pravom kadom, tek plitkom tuš kabinom. Pa ste prisiljeni kapibarkača svojega (imenom Enzo) močiti u povećem lavoru, u koji ovaj jedva da stane. I još ako ste lijeni kao Garfield pa ni svoje školske obaveze ne obavljate na vrijeme, a kamoli divovskog glodonju da nahranite!
Uslijed manjak prostora, a slijedom prirodnog odabira, kapibara je obnoć, možda i svojevoljno, mutirao u – dabra! I već do jutra novopečeni je dabar cijeli stan pregradio branama od – pazi sad – mljevenog parketa što ga je trgao i mljeo vlastitim glodavačkim mu zubima.
Nije bilo druge, morali su ga izbaciti van, van iz stana.
„Auuuuuu!“, plakao je maleni Rauzer.
„Ne plači“, rekla je mati u šali. „Vratit će se on, otišao je u švaleraciju.“
Rekla je mati u šali, jer morali su ga izbaciti van, ali šala ili ne – vratio se još iste večeri, ovoga puta u svojstvu dikobraza (stvarno brzo evoluiraju, ti glodavci, moramo im to evaluirati). Nije prošlo ni pola sata, a maleni se Rauzer naboo na novog ljubimca.
„Auuuuu!“, plakao je kao kišna era, a još je više plakao kad su mu mjesto uboda prvo identificirali, a potom dezinficirali kolonjskom vodom (nikako ne toaletnom, ta bi fensi-salamura samo pogoršala stvar).
Otac Krivoj i mati Krasna jako su se naljutili na dikobraza:
„Ti nisi naša dika!“, derali su se iz sveg glasa.
I dikobraz se onesvijesti od straha i u nesvijesti rodi manje opasnog potomka – puha!
„Kako je sladak!“, rekao je maleni Rauzer.
Ali puh nije bio sladak, nego je svojim brabonjčićima zasrao cijeli stan i sve u stanu. Pa su, mati Krasna i otac Krivoj, morali oprati cijeli stan i sve u stanu.
„Mogao bi pomoći“, rekli su malenome Rauzeru. „Nisi ti više tako mali!“
A maleni se Rauzer od muke snuždio i prigrlio svojega mucastog puha. No, prejako ga je bio stisnuo; puh se snuždio, uvukao se u se i nadalje zafigurirao u svojstvu patuljastog euroazijskog miša. A taj je pak bio tako malen da je naprosto nestao, čim je (isto tako malen, ali ipak malo veći) Rauzer svrnuo pogled.
„Auuuuu!“, plakao je sve dok si nije posve usolio obraze.
Tad mu je prišao otac.
„Ne plači. Vratit će se.“
„Miš?“
„Miš.“
„A puh?“
„I puh.“
„A…“
Tad i otac srne u plač.
„Ne mogu više“, reče. „Krasna, molim te, ti preuzmi!“
Otac se povuče u sjenu, mati Krasna krene prilaziti malenome Rauzeru, ali se na pol puta spotakne o… o?

05.05.2016. u 20:32 • 14 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se