pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

četvrtak, 31.03.2016.

GERONIMO

Image and video hosting by TinyPic

Kuća bitka ogromna je ali skučeni smo njome
Zidovi su razvlaženi, plijesan vlada tu, dabome
Nemam kuda osim vamo, prođi me se ljeto-zimo
Jer jedino u proljeće kliknem zdušno: Geronimo!

Indijanac onaj stari ovješena tužna lica
Borio se za svoj narod protiv bijelih izdajica
Protiv ustajalih duša otkačenih od Svesvega
Ubijao, mlatarao, skrivao se, gle ga, gle ga!

Gledaj starog Geronima u cirkusu mrtvih duša
I publiku kako kliče od hinjenog straha sluša
Proslavljenog poglavicu, klauna svih klaunova
Predao se bijelom vragu, odustao od svih snova
I java mu laka bila

I java mu ni ne bila, laka, teška, muha, pero
Samo primjerak za ogled, o popucaj stara sfero
Zemaljska i svemirovska, do bijesa se svi gonimo
Sve se miče, nebo plazi, varikinom sad ronimo
Sad kad ničeg svako viče; poklonimo, poklonimo
Sad kad, kat-kad, štokad, nijekad, io, io…
Geronimo!
Image and video hosting by TinyPic

31.03.2016. u 17:08 • 17 KomentaraPrint#^

nedjelja, 20.03.2016.

ŽNIRANAC SUDNJEG DANA

Image and video hosting by TinyPic

„A sinoć sam se“, reče Ina Tub, „zabunom okupala!“
„Ideš!“, začudi se Kraus Palatin. „Kako ti se to moglo dogoditi?“
„Legla sam ranije i usnula proširene vene u tkivu svemira. Uslijed opće disfabuliranosti takvoga sna, ne budeći se, ustala sam iz postelje i zamjesečarila po kući. I, pomjesečarivši, posve sam se slučajno okupala. Sad čekam posljedice.“
„Da, za zabrinuti se, za zamisliti se, za-za“, ubaci se u razgovor Beo Sulman. „Sve je više neobičnih, slabo objašnjivih događaja, sve je više naznaka da se sprema nešto veliko i pomalo krupno, na razini svemira, dakako. Prošlog četvrtka, kad sam se vraćao sa svog obveznog tjednog posjeta Visokoj Kancelariji, sa svoje desne strane začuo sam šušanj. Nisam se obazirao, samo sam nastavio ravno, koračao korak po korak, nogu pred nogu, kako rekoh, nisam se obazirao, a pogotovo nisam išao gledati desno, odakle se šušanj začuo, a nisam gledao ni lijevo, za svaki slučaj, jer tko zna je li lijevo još uvijek lijevo i je li desno još uvijek…
„I uopće nije sigurno“, nadoveže se Hia Kupska, „koja je strana lijeva, a koja desna! Gradimo se da znamo, da smo sigurni u takvu banalnost, da smo lijevu stranu od desne naučili razlikovati još u vrtiću, a zapravo se samo pravimo važni i pogađamo, pogađamo baš svaki put, pa što bude! (I nikad ne bude ništa, jer i drugi pogađaju, ni drugi ne znaju.)“
„Ali Hia“, reče Ormina Kelev, „lijeva strana je ona na kojoj je srce!“
„A ne!“, usprotivi se Ulpin Jurmale. „I to sa srcem isto smo umislili, nagađamo i pravimo se važni; nije sigurno da je na lijevoj strani, srce, i nije sigurno da je stalno na istom mjestu našte prsnog koša. Premješta se noću, dok spavamo, dok sanjamo, dok, poput uvažene kolegice Tub, mjesečarimo gonjeni porivima suboniričnima.“
„I to sa srcem, i to sa srcem!“, stadoše svi prisutni ponavljati zborno, kad Enda Pup objavi:
„Odvezao mi se žniranac na lijevoj… Svejedno. Odvezao mi se žniranac!“
Svi zanijemješe od zaprepaštenja. Jer sve ovo dosad – noćno kupanje, šušanj, lijevo-desno, premještanje srca – sve to bijahu gole zajebancije na temu sudnjeg dana, a ne prave najave istoga. Ali ovo sa žnirancem, to je bilo ozbiljno. Jer zašto bi se žniranac išao odvezivati sam od sebe? Kad je itko čuo da se tako nešto ikome dogodilo? Ikad? Žniranci su čvrsti i postojani, to se zna. Jednom ih zavežeš, napraviš dobar, stameni čvor, i onda ga više ne diraš (čvor), i više ih nikad ne odvezuješ (žnirance). Silom guraš stopala u cipele, poput kakve nakazne pepeljuge, guraš ih uz pomoć tzv. žlice (važno je stvari činiti žlicom), guraš i nazivaš to činom obuvanja, nazuvanja, cipelarenja i što sve ne.
Tko bi i pomislio da se takva stvar može dogoditi tako naglo, bez najave, bez predznaka zlih, bez upozorenja od strane hidrometeoroloških i inih zavoda? Tko bi i mogao pomisliti, ali eto, dogodilo se.
Svi zanijemješe od zaprepaštenja, svi nastaviše sjediti zapanjeni, ukipljeni, bespogovorni. Odjednom se Enda Pup sagne da zaveže žniranac.
„Neeeeee! Neeeeee!“, povikali su svi, ali bilo je kasno.

20.03.2016. u 15:40 • 28 KomentaraPrint#^

petak, 11.03.2016.

RMBLA

Image and video hosting by TinyPic

Jutros sam zabunom kavu zasolio umjesto zašećerio, pa je tako zasoljenu krenuo piti. A u vremena krizna razbacivati se toplim napitcima nije, priznat ćete, nimalo uputno. Zabuna bijaše tim veća što kavu već godinama pijem bez šećera – išao sam je šećeriti (solju, kako se ispostavilo) iz posve neobjašnjivih razloga. (S kim to jutrimice kavu pijem, kao i druge informacije tog tipa, zadržat ću radije za sebe.)
Sjedoh potom na wc da na miru razmislim o novonastaloj situaciji. Imala je ona (situacija) i svojih prednosti. Ta je zabuna – da šećerim kavu dok je zapravo solim – možda odraz neke više upućenosti, možda se radi o odluci Božjoj, možda bih trebao početi širiti Njegovu riječ, istinu o soljenju kave, a proklinjati njezino šećerenje. Možda je cijela svjetska populacija iznenada posumnjala da kavu, ako išta, treba šećeriti te se time našla na rubu Istine sadržaj koje bi mogao glasiti: „Kavu, o smrtnici, treba začinjavati prahom naročitih svojstava, možda i svojstava magičnih, prahom koji je lako dostupan svugdje i svima, ali ga, zbog naročite greške u sveopćoj nam percepciji, ne prepoznajemo, ne razaznajemo, ne poimamo, ne doimamo. Ali otkriće takve jedne velike i straobalne Istine ne bi pak, zbog pregoleme bizarnosti, bilo u skladu sa stanovitim, nazovimo ga Svjetskim planom pa je u zadnji čas ubačen taj geg sa soljenjem kave, geg koji se ima pretvoriti u paradigmu, koji treba zamijeniti gore spomenutu Istinu.
Glupo je, znam, ali uvjeren sam da je tako. Uostalom, povijest nam nudi mnoštvo sličnih primjera. Primjerice, sljedeći primjer naprosto pršti egzemplarnošću.
***
Kristofor Kolumbo krenuo je u zemlju Velikog Kana. Mislio je da se ta zemlja zove Indija. I kad je doista, ploveći pučinom prema zapadu, stigao do nekakve zemlje, rekao je: ovo je Indija, a ljudi koji ovdje žive, oni su Indijanci. Kao što znamo, nije stigao do Indije, niti do Kine, niti do Azije uopće, nego je stupio na tlo kontinenta dotada nepoznatog Europljanima (nepoznatog, uostalom, i Azijcima).
A što ako je Kolumbovim putovanjem do kopna kakvogod svijet i opet, kao i u slučaju mojega soljenja kave, dospio na rub otkrića nečeg velikog, stvarno Velikog? Možda Kolumbo nije dospio do Azije, kao što i nije, ali možda nije dospio ni do Amerike nego do zemlje neke u toj mjeri legendarne da i nije smjela biti priopćena svjetskoj stvarnosti! Shangri-La, Atlantida, Republika snova, Mu – navodim samo su neke od zemalja tog tipa koje mi trenutno padaju na pamet. Umjesto navedenih zemlja u pitanju je mogla biti bilo koja druga, treća, četvrta… Rmbla, Mrkustas, Rmpotija, Mrquesse. Kažem, bilo koja, bilo gdje i bilo kakva – jedini je uvjet da zemlja ta posjeduje jednu jedinu naročitu kvalitetu koja će u svjetsku stvarnost, dozna li za tu legendarnu zemlju (čime bi ona prestala bit legendarnom), urasti takvom žestinom da je, ta ista stvarnost, neće biti u stanju podržati; raspast će se, svjetska stvarnost, na sastavne dijelove, ukoliko se od dijelova sastoji; rasplinut će se u eteru, ako je kadra svesti samu sebe na proste plinove; izmijeniti se u toj mjeri da se više stvarnošću neće zvati, a još manje stvarnošću svjetskom.
Zato i jest bilo nužno Kolumbovo Otkriće, posredstvom agenta Vespuccija, svesti na manje opasno, zapravo banalno otkriće nekakvog novog kontinentića, neke famozne Amerike, možeš mislit'!
(Možeš, možeš.)

11.03.2016. u 20:20 • 23 KomentaraPrint#^

petak, 04.03.2016.

ATENSKE ANEGDOTE

Image and video hosting by TinyPic

„Na anegdotalnoj razini“, reče Melvin Jabučar, „govori se kako je Demosten od djetinjstva mucao (još otkako mu je kao desetogodišnjaku na glavu pao cijeli orao izmučen paravenzurom lijevog krila). Imajući želju postati izvrsnim govornikom, Demosten je vježbao govoriti ustiju punih kamenčića – prema pojedinim izvorima riječ je bila o plažnim oblutcima, dok drugi tvrde kako je, u želji da maksimalno optereti govorni aparat, vježbao s netom odlomljenim komadićima vapnenca oštrih rubova, što mu se hrpimice topili u ustima, poput grubo tkanih svilenih bombona. Uvježbavši se u govorenju do maksimuma, počeo je sa svojim filipikama-makedonikama protiv, dakako, Filipa II. Makedonskog, pozivajući Atenjane na slogu. Atenjani su ipak odlučili ostati nesložni, pa je Filip na čelu vojske mu makedonske ušao u Atenu; trijumfalno je koračao agorom dok se Demosten skrivao iza karijatida – a usta su mu opet bila puna kamenčića, koje je rafalno ispljuvavao u pravcu makedonskog kralja.“
„Ne“, reče Rumba Dodojen. „Kad je Filip Makedonski osvojio Atenu nije susreo Demostena, već upravo suprotno – Diogena. Diogen se tog jesenjeg prijepodneva izležavao ispred bačve u kojoj je provodio noći, izležavao se i grijao na još uvijek jakom mediteranskom suncu, kad mu je prišao Filip, priopćio slavnome filozofu koliko ga cijeni te ga priupitao – imajući vidu skroman život i derutnost Diogenove bačve – može li nešto, ako išta, učiniti za njega. Diogen je legendarno odgovorio da može – da se može maknuti u stranu, jer mu je kralj makedonski zaklanjao sunce.“
„Ma ne“, „reče Krndina Kulerski, „to uopće nije bio Filip Makedonski nego njegov sin Aleksandar. I nije on zaklanjao Diogenu sunce nego njegov kućni učitelj, slavni filozof Aristotel (koji je Aleksandra posvuda pratio). Tako da se tu zapravo radi o polemici između dva grčka filozofa posve različitih nazora. Dok je Aristotel tvrdio da je čovjek politička životinja, Diogen je smatrao da čovjeka tek treba naći. Uslijedila je višesatna rasprava, od koje je Aleksandru Velikom pozlilo pa se u pratnji svoje dugokopljaničke vojske uputio ka istoku, u potrazi za eliksirom vječnog života. Aristotel i Diogen, pak, sklopivši konačno jedan lijepi filozofski kompromis, tog su dana – u po' bijela dana, oboružani jedino i samo sjajem u očima im – zajednički kružili ulicama antičke Atene u potrazi za životinjom, bilo kakvom životinjom.“
„Znam na što misliš“, ubaci s Kerameta Ferimpor, „ali nije to bio filozof Aristotel nego komediograf Aristofan. I nije to bio Diogen nego jedan divovski balegar kakvih se u Ateni prije Krista moglo naći hrpimice – balegar je, dakle, bio ta Aristotelova politička životinja, a Aristofan je, jadan pronađe. Zajaši nesretnog kukca i zatraži da ga ovaj dopremi ravno na Olimp. No balegar ga zbaci s hitinskoga sedla i onako ošamućenog otkotrlja u svoju jazbinu ne bi li komediografom nahranio svoju mladunce (i mladunke), jednom kad se izlegu. A moguće je da balegar i nije bio balegar nego jedna od muza, a da su mladunci bili olimpijski bogovi lično…“
„… a tad je“, nadoveže se Ingrida Krump s takvom umješnošću kao da je ona bila ta koja je otpočetka držala te silne govorancije, „u Atenu stigla Belistija, aktualna olimpijska pobjednica u disciplini četveroprega, spasila Aristofana iz ralja balegarske mladunčadi i, pomišljajući na udaju, odvela ga u Delfe gdje je priupitala za mišljenje slavnu proročicu Pitiju. 'Ljubit ćeš udati se nećeš požaliti', odgovorila je Pitija i sve je bilo jasno.“

04.03.2016. u 17:57 • 23 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se