pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

petak, 29.01.2016.

UVEĆANICE

Image and video hosting by TinyPic

„Da platim“, objavio sam.
„Ne može“, usprotivio se moj unučetina.
Bilo je to u trgovinetini svakojakim, pa i igraćim potrepštinetinama. Ja, djedina, u svojim sam ručetinama držao primjerčetinu dječje igračketine nepoznate namjenetine. Moglo bi biti da je – primjerčetina – bila namijenjena ženskome djetetencetu, s obzirom da sam ga imao namjeretinu kupiti svojoj unučičetini koja je gorljivo čekala u prikrajini. Ali njezin bratina, dobrano stariji bratina – unučetina djedinina – počeo je praviti problemčinu.
„Mametina je rekla da ti ne dam da platiš. Da imaš malu penzijetinu.“
„Laže!“, razljutio sam se„Ja uopće nemam penzijetinu, čak ni penzijičetinu. Falilo mi je tri satine stažetine, ali baš mi se, baš mi se nije dalo!“
„Tim više“, reče unuketina. „Nemaš čime platiti.“
„Ih, kako ne bih imao“, kažem pa iz džepine izvadim prozirnu vrećičetinu punu nečeg plastelinskog i nagomilanog.
„Što ti je to?“
„Kugličetine iz noščine!“
„Fuj! Jesi li poludio!“
„Možda. Sve ovo vrijeme novčetina je na ovoj posranoj svjetini bivala sredstvom plaćanja. Sada je – proričem to – došlo vrijeme za kugličetine iz noščine! Osim toga, imaju sasvim pristojnu homeopatsku učinčetinu.“
Tad se uznemiri i unuketina.
„Dedina, idemo. Kupit ćemo drugu putinu.“
Blagajničetina je samo gledala s prikrivenom užasinom u očinama, užasinom koja je ubrzo postala neprikrivena:
„!Aaaaaaaaaaaaa“, rekla je i otišla k poslovođetini.
Pojavila se iz stražnjih prostorijetina i ta čovječina. Bila je to ženetina srednjih godinetina s rinčičetinamama u obliku prezrelih brošetina.
„Molim vas da napustite dućančinu!“, objavila je.
„Zašto?“, pitao sam. „Hoću kupiti igračketinu svojoj unučičetini!“
„Ali ne sasušenim šmrkljetinama!“
„Imam ja i svježe“, rekao sam pa posegnuo, na užasetinu svoje unučetinadi, u unutarnju džepinu sakojčine.
No, nisam uspio u svojoj namjeretini. Spriječio me moj unučetina koji je odjednom, iz čiste miretine, izrastao u mladićetinu i spremao se za ženidbetinu. Ja, kao djedetina, nisam mogao propustiti tako svečanu trenutčinu; stao sam se cifrati za svadbetinu. A i baketina je bila tu u blizinetini, da uskoči ako stvarine, ljudetine i događajetine ponovno počnu izmicati.

29.01.2016. u 17:49 • 25 KomentaraPrint#^

subota, 16.01.2016.

PRAMEN, PARE, PARIP

Image and video hosting by TinyPic

Izvlačili su joj pramen po pramen; jedan crni, jedan crveni, jedan boje indiga, jedan kestenjasto-zelen i jedan pirgav. I taj zadnji, taj pirgav, nisu htjeli dovršiti dok im ne pokaže novac. Kao da su predosjetili, u tom nanobožjem frizeraju na periferiji, na rubu grada i svijeta, da je zaboravila tutnuti novac u džepić traperica, neki 100 – 150, do 200 kn, ne više, za više se nije ni imalo, a i koliko uopće mogu koštati pramenovi, makar ih zlatom farbali? Ali je, aj-aj, zaboravila na taj novac, zaboravila ga odvojiti na stranu. Pa je nazvala mene, imala je taman toliko na računu da joj se veza ne prekine odmah.
„Hitno donesi pare!“, zavapila je.
„Kad nemam!“, odgovorio sam.
„Stvori ih! Ovi ovdje zvat će policiju, ako…“
I nisam imao gdje, morao sam stvoriti pare. Prvo sam pokušao od blata, ali dobio sam samo balegarske kolače. Onda od vlastitih krmelja, ali krmelji su prešli u žutu izmaglicu a oči su mi ostale bez zaštite pa sam još fasovao i običan konjunktivitis. Besparica silna – probao sam se i zaposliti, ali posla niotkuda. Išao sam posvuda, pitao sam svakoga, motao sam se uokolo, ali posla niotkuda. Nije sezona, nije konjunktura, nije vrijeme za ovakva vremena.
„Idi u Njemačku!“, rekli su mi mnogi od onih što su se motali uokolo zajedno sa mnom.
I otiđoh u Njemačku. Radio sam kao analitičar dvadeset godina, a kad je trebalo obaviti završnu sintezu onog izanaliziranog što se nagomilalo, nije mi išlo. Dobio sam otkaz, ne samo zbog sinteze nego i zbog cijelog onog skandala s majonezom, ali ipak sam penziju dobio za tih dvadeset godina rada, pošteno, Nijemac je Nijemac, štuje rad, makar i neslavnoga ishoda.
Od penzije sam izgradio kuću, kupio mercedes i plaćao pića svima i svemu. Tek potom sam se sjetio da me ona (ona ona) sigurno još čeka u onom frizeraju na rubu grada, čeka me s nedovršenim zadnjim pramenom, skoro već pa pirgavim jednim. I zaletih se do istog tog ruba istog tog grada, do rečenoga frizeraja, i još s ulice, kroz staklo, vidjeh je kako sjedi na štokrlu i drži taj jadni, skoro uvenuli pramen – uvenuo pramen od čekanja i od silnih frizerskih priča što ih se naslušala, što ih se naslušao pramičak jedan a jadan, zadnjih dva'es i kusur godina. Živnula je kad me ugledala kako prilazim vratima (a i pramičak kao da je najedared zadobio na volumenu), u očima joj je pisalo 'konačno!', a na čelu 'di su moje pare?', jer neki su joj kvaziumjetnici-divljaci pomalo i na silu istetovirali čelo tijekom tko za koje od proteklih dvadeset godina – i kusur, i kusur.
I baš kad sam htio zakoraknuti u salon, pred ulazom se stvori – konj. Tegleći, ofucan, olinjao, očiju natečenih, kopita istrošenih, a glava mu bijaše poput konjske. A nije zapravo ni izgledao tako loše, takvim sam ga ja ocijenio jer mi se, jadan, ispreprječio između frizeraja i moje malenkosti; ja samo ga pak u mašti izdigao do razine mitološkog čudovišta s konjskim tijelom, konjskom glavom i konjskim repom i svim konjskim – čudovištem koje se, dakako, zove konj!
I nije mi dalo da uđem, čudovište jedno.

16.01.2016. u 17:39 • 20 KomentaraPrint#^

četvrtak, 07.01.2016.

POLUGODIŠNJICA

Image and video hosting by TinyPic

„Moramo razgovarati“, rekla je Ela.
Livio je prešutno klimnuo glavom. I ramenima i dijelom torza, iz dubine ošita. Znao je već, po stereotipizaciji , što bi taj razgovor „pod moraš“ mogao donijeti novoga u njegov život. Ili hoće raskinuti s njim ili je nezadovoljna nekim dijelom njegove životne ekspresije, evo ovdje, u ovome gradu, u ovoj teškoj godini, na ovome svijetu.
„Kao prvo“, započela je Ela, „želim ti reći nešto što sam do sada tajila od tebe.“
„Da nije opet neki skandal s majonezom?“
Ma ne, to je daleka prošlost. Radi se o nečem drugom: ja se ne zovem Ela nego Lela.“
„Lela?“, rekao je Livio. „Pa što onda? Ne znam zašto bi to trebala tajiti. Ime možda nije najmodernije, ali je tvoje, a ja… Čekaj malo, pa na osobnoj iskaznici piše ti 'Ela', vidio sam!“
„Pusti ti moju osobnu iskaznicu. Nije ona baš toliko osobna koliko se općenito smatra. Nego, još jedna stvar: moj otac se ne zove Pero nego Dragutin.“
„Dobro. Mislim, ovo je prvi put da mi uopće spominješ oca. Pero ili Dragutin, svejedno.“
„Nije svejedno. Hodamo već šest mjeseci i želim ti reći neke stvari o sebi.“
Glavno da nije o meni, pomisli Livio pa nastavi slušati djevojčine objave.
„Treća stvar“, nastavi Ela ili Lela, „bolujem od rijetke bolesti o kojoj bi, uoči eventualne vjeridbe, vrijedilo porazmisliti. Riječ je o kroničnoj hunjavici.“
„Šta!?“
„Tako je kako je, hunjavica – hunjavica. Moglo je biti i gore.“
„Da, ali ta vjeridba, ja nisam…“
„Četvrta stvar, mili moj Livio, bilivio ti il' ne bilivio, ja nisam ljudsko biće.“
„Zezaš me?“
„Naprotiv. Ja sam isprana kuhinjska krpa koja je nakratko pokupila mempleks srodan ljudskoj svijesti. Ostalo je hipnotička sugestija, odnosno sklonost ekstremnom placebiranju tvojega pak poprilično poremećenog umpleksa, megamempleksa koji ti se ukukuljio negdje na potezu traheja – hioidna kost, i u koji sam se tako beznadno zaljubila.“
„A to znači…“
„Tako je, ja sam samo privid, predivna ali časovita formacija fotona i glutena među strostrukim velovima stvarnosti. Ne znam koliko će sve to potrajati, stoga i forsiram što raniju vjeridbu i što doglednije vjenčanje, razumiješ?“
„Donekle“, odgovori Livio.
Livio, koji i nije bio tako bezazlen kako se isprva činilo, odlučio je iskoristiti situaciju tek opranog suđa nagomilanog pokraj sudopera u, a gdje drugdje nego u kuhinji.
„Dođi, Lela“, rekao je, poveo je za ruku pa počeo njome, u početku ponešto nezgrapno, brisati suđe.
U početku ponešto nezgrapno: smetala je kosa, koža nije najbolje upijala, a jedna šalica za kavu razbila se udarivši o bedrenu kost. Ali na kraju, kad je sve suđe bilo suho i uredno pospremljeno, Livio je u ruci držao običnu kuhinjsku krpu. Pogledao ju je pogledom prepunim nježnosti i rekao:
„Draga, tako si blijeda…“

__________________________________________________________________________________

U časopisu Holon objavljena mi je priča u kojoj se, iz posve novog ugla, bavim problematikom privjesaka za ključeve.

________________________________________________________________________________

07.01.2016. u 23:52 • 24 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se