pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

ponedjeljak, 28.12.2015.

JEDNO JAJE BUĆ

„Okoš-bokoš, prdne kokoš, pita raja kol'ko Hitler ima jaja“ (staroslavenska brojalica)
Image and video hosting by TinyPic

„Bila sam tada još relativno mlada“, reče Erna Ruđerski. „Išla sam na ljetovanje u Bezmudski trokut.“
“Misliš 'Bermudski trokut'?“, upita Mima Tumbeliarev.
„Ne, to je nešto posve drugo. U Bermudskom trokutu iz nepoznatih razloga nestaju brodovi avioni pa i hidroavioni, dok u Bezmudskom trokutu nestaju jaja!“
„Jaja – muda? Pa to je onda posve prozirna, štono blesava igra riječi.“
„Da, jaja. Da, muda. I nije to kao Bermudski trokut, apstraktno morsko prostranstvo omeđeno zamišljenim dužinama; riječ je o stvarnom trokutu koji postoji tamo dolje u krajoliku. Poznato je i to da je svjetski zlikovac Adolf Hitler u mladosti zabasao u Bezmudski trokut te da je tom prilikom ostao bez jednog jajeta! Otud zapravo potječe pjesma koju su tijekom rata pjevali britanski vojnici:
'Hitler has only got one ball,
Göring has two but very small,
Himmler has something sim'lar,
But poor old Goebbels has no balls at all.'“
„A da prevedeš? Ne znaju svi engleski ovdje, u neimenovanoj srednjo-jugoistočnoj europskoj državici.“
„O puka neukog… Evo:
'Hitler imade samo jedno jaje
Göring svoja dva mala pridodaje
I Himmlerova jaja sitnog su značaja
A u Goebbellsa ih tek – nema ni za lijek!'“
„Kakav šokantno loš prijevod! Uostalom, kad bi to i bila istina, a nije, to bi značilo da su sve te nacističke glavešine, a nisu, prošle tim tvojim Bezmudskim trokutom.“
„Kad bi to bila laž, a nije, ja bih se jako, jako zasramila. Stvar je u tome da su svi oni pohađali isti ljetni kamp koji se održavao upravo u Bezmudskom trokutu, tamo dolje u krajoliku.“
„Glupost! Nacisti nisu imali ljetne kampove.“
„Da nacisti nisu imali ljetne kampove, a jesu, onda se ne bi ni dokopali vlasti, pokrenuli svjetski rat i izvršili nebrojene zločine! Ti si, Mima, obična revizionistkinja.“
„Nisam! Ja sam antifašistkinja! Ali pustimo to. Što se to tebi dogodilo tijekom ljetovanja na području Bezmudskog trokuta?“
„Ništa posebno. Neposredno prije puta imala sam evaluaciju, tako da je ovulacija izostala pa sam za svaki slučaj ponijela sa sobom set prepeličjih jaja.“
„I?“
„I ništa – jedno jaje je nestalo, a drugo jaje buć!“
„Buć?“
„Buć.“
„No dobro. A druga jaja iz seta?“
„Kad sam izašla iz Trokuta, jaja su stala propadati jedno za drugim: neka su napukla, neka pak pukla, a neka se naprasno zamutila. Ostalo je čitavo još samo ovo ovdje – evo.“
„Mogu ga vidjeti izbliza?“
„Možeš, zašto ne? E-vo…“
„Buć!“, reče jaje.

28.12.2015. u 09:48 • 15 KomentaraPrint#^

nedjelja, 20.12.2015.

RAZGOVORI O ERNESTU

Image and video hosting by TinyPic

„Ernest je jako ozbiljan. Sigurno puno čita.“
„Ernest je polupismen. Neka slova nikada nije svladao. Kao na primjer cz.“
„Cz nije slovo, to su dva slova.“
„Cz je slovo u grčkom pismu. Nema ga u Wordu, zato ga pišem kao c + z.“
„C+ z...“
„Ili prije Z + c...“
„Ma ne, pa meni je C bilo veliko jer je na početku rečenice, a tebi Z nije...“
“Svejedno: z + c, pa to sad zvuči posve drukčije, kao posve novo grčko slovo!“
„Sumnjam da bi Grci povoljno reagirali na još jedno slovo u njihovoj alfabedi!“
„A ja mislim da bi! U svakom slučaju, vrijedi pokušati.“
„A ja mislim da ne bi.“
„A ja mislim da bi!“
„E, a ja...“
Zazvonilo je za ručak, usred rečenice.
***
„Ernest je do svoje 38. godine mislio da se kaže 'zlosutan'“.
„Pa kako se kaže?“
“'Zloslutan', s jednim 'l' više – dakle ni ti ne znaš!“
„Znam, samo sam htio provjeriti znaš li ti... uopće o čemu govoriš. 'Zloslutan', jer zlo sluti, jasna stvar...“
“Nisam baš siguran. Uglavnom, vratimo se Ernestu. Na njegovu nesreću, upravo je ta riječ pripadala korpusu njegovih omiljenih izraza te ju je izricao neuobičajeno često, upravo vehementno frekventno. Zlos(l)utni predosjećaj u vezi biznisa (jer Ernest je bio biznismen, ali u staromodnom značenju te riječi, dakle gentleman i humanist koji je prodavao cipele s povišenim saricama po brojnim postolarskim radnjama vlasnici kojih su se upuštali u avanturu prodaje gotovih proizvoda) naveo bi ga na izrijek tog njegovog pogrešno naučenog, upravno kobnog izraza. Zlos(l)utna lica okružila bi ga povremeno i opet je imao potrebu da to nekome kaže. A od tih nekih, nitko nije imao srca upozoriti ga na pogrešnost, na nedostatak ključnoga slova, dok su mu se mnogi, kako to obično biva, potajice smijali. Zbog cijelog tog čvorišta neobičnih okolnosti Ernesta je sve manje osoba iz njegove okoline shvaćalo ozbiljno, što se odrazilo na njegov intimni život. Čak je i na poslu pretrpio štetu: s odjela povišenih sarica prebačen je (zapravo je sam sebe, s obzirom da bijaše vlasnikom cipelarske tvrtke, sam je, dakle, sebe prebacio) na odjel sniženih potpetica, što svakako treba smatrati degradacijom. Zlosutna bijaše Ernestova sudbina...“
„Misliš, 'zloslutna'?“
„Ne, ne mislim – ako je sudbina Ernestova, onda je 'zlosutna'!“
„To je već umetanje nove, nakazne riječi u korpus hrvatskog jezika, a to je, koliko ja znam, zabranjeno!“
„Nije!“
„Je!“
„Nije!“
„Je!“
Uto se s razglasa začuo ženski glas – promjena posteljine.
***
Ali promjena posteljine tog puta nije uspjela tako da su se svi našli u kazni, a sutradan je Ernest (Ernesto naš dragi!) nestao s popisa - nametnuta je neka posve druga tema, možda o slinovnicama, možda o metafizici minjončića, a možda i o o o o o o o o o o o o o o o o

20.12.2015. u 15:36 • 21 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 07.12.2015.

SKANDAL S MAJONEZOM

Image and video hosting by TinyPic

„Ipak me čudi da ti ove godine nisi dobio Nagradu grada Zagreba“, rekla je Julinda Majkač u separeu. „Govorilo se…“
„Da, govorilo se“, odgovori u istom tom separeu Leon Hrevetac. „I meni su govorili, s najviših me mjesta uvjeravali. Već su mi bili naložili da sastavim laureatski govor, kad odjednom: paf! Ode nagrada Senki Sunion, a zašto njoj, to nitko ne zna! Nikako mi ta stvar nije silazila s uma; pobojao sam se da ću s istoga sići i ja sam; noćima sam bdio, a danima snio da zašto, da kako, da kojim pravom. Dok mi nije sinulo – pa da! – to se dogodilo zbog skandala s majonezom! Da, to je pravi razlog zašto nisam dobio Nagradu Grada Zagreba.“
„Kakav je to skandal? Nisam ništa čula o tome.“
„Nisi ni mogla. Stvar je tako delikatna da se nitko o tome ne usudi ni zucnuti, ali opet, svi koji išta znače u ovoj branši, svi koji imaju poznanstava, veza i para, svi oni znaju da se ta stvar dogodila, da se dogodila meni i da se ne da popraviti.
Bilo je to ovako: pozvan sam na mali domjenak kod sugradonačelnika. Neki blesavi povod, Svjetski dan borbe protiv bjesnoće, mislim, ili možda izbjegličko-donatorski bal, nisam siguran, stvarno nisam siguran, nije prošlo puno vremena, ali takvih je događajština puno ovih dana i meni se sve to miješa, sve te slike, riječi, smjehovi i zaudaranja parfemskih vonjeva u raspadanju; sve mi se stapa u sveopću svjetsku brljotinu, poput ispovraćanog božanskog napoja, antinektara, protuambre, štogod, kajgod.
Anyway, baš tog puta, na tom domjenku, posluživali su kanapeje s vratinom i majonezom. Zagrizao sam u jedan, uronivši vršak nosa u stožić majoneze ni ne osjetivši to – bit će da sam bio prehlađen, nosa neosjetnog od silnih ispuhivanja, natašte još od jutra, a glad ne pita i gladan čovjek ne pazi gdje gura nos, gladan čovjek jede bez obzira na prigodu i etiketu. Odjednom sam primijetio da me ljudi gledaju s nelagodom, skraćuju razgovore s mojom osobom ili se naprosto pretvaraju da nisam tamo, u istoj prostoriji s njima. Mislio sam da se to događa jer su prisutni mahom ljubomorni na moja dostignuća u branši, ali pokazalo se da nije tako. Nakon nekih pola sata domjenisanja, prišao mi je čovjek iz kejteringa i upozorio me da mi s vrha nosa visi dva centimetra dug stalaktit od majoneze, na najboljem putu da se faktički okameni u iznimno suhoj atmosferi kakva se i inače nazračuje u uredu sugradonačenika.“
„Ali… tebi nešto špičoliko visi s vrška nosa otkad ja znam za tebe!“, rekla je Julinda Majkač. „ A visi i sada.“
„Da, ispalo je da mi je to od rođenja i da nema veze s majonezom, samo što to onaj čovjek iz kejteringa nije znao, prvi put me vidio, što će, a i ja sam se začudio, ne znam kako mi je taj izbojak promakao u ogledalu prilikom brijanja, prilikom silnih brijanja svih ovih godina, a i ne sjećam se da su mi se kao malome djeca rugala zbog istoga izbojka, možda sam ga stekao kasnije, nekim čudnim spletom okolnosti, čudno, čudno, ali neka, ima i većih čuda, ima, ima svega. U svakom slučaju, cijeli taj događaj ne bismo trebali nazivati 'skandalom s majonezom' nego 'skandalom od rođenja'! Ili možda naprosto Skandalom – životnim, doživotnim i posvemašnjim.“
Uto se u separe naviri žensko lice. Bila je to Senka Sunion, aktualna dobitnica Nagrade Grada Zagreba.
„Pozdrav. Leone, nadam sa se ne ljutiš na mene.“
„Ja? Zašto bih se ljutio?“
„Pa zbog nagrade. Kažu da do zadnjeg trenutka…“
„A zbog nagrade? Zbog nagrade se ljutim!“, objavi Leon Hrevetac i započne s durenjem, dok se izbojak koji se oštro spuštao s Hrevečeva nosa u škrtom osvjetljenju separea doimao poput...
„PuuuuuuuuuuuuukkkkkkkkkkkkkkkkkkkkkkkkO!“, poviče netko, netko drugi.

07.12.2015. u 18:47 • 21 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se