pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

petak, 27.11.2015.

SELO ///// SELO

Image and video hosting by TinyPic

Zaposlivši se kao noćni čuvar u eko-selu Grdna dolina nisam ni slutio u što se zapravo upuštam. Posao je zapravo ok, nije čak ni pretežak za nas kojima godi noć daleko od urbaniteta, nas koji ne preziremo prenaglašen Mjesečev sjaj i svjetlosne bodljike davnih, udaljenih, možda i nepostojećih zvijezda – nije, dakle, u tome bio problem, nego u…
***
Počeo sam raditi s Novom godinom. Prvi mjeseci bijahu tmurni, teški, vlažni i totalno nepropulzivni. U svibnju, vrijeme se proljepšalo. Jorgovan je procvjetao, a krave se stale teliti po združenim eko-gospodarstvima uredno nanizanima duž Nasumične šume. Baš u to vrijeme kolegica Vlasta, dnevna čuvarica, išla je na kraće bolovanje – nokat urastao, navodno, a u što je urastao, u to ja ne ulazim – i meni je dopalo da je mijenjam, dnevna i noćna šihta, dupliranje rada, pod suncem, pod mjesecom, pod eko-pizdom zelenom i svezemaljskom, da, da, da – i bolje da joj bolovanje bude kratko!
Napravio sam precizan plan dnevnih i noćnih obilazaka. Prijepodne ribnjak s eko-haringama, ribicama koje, eto, zahtijevaju hladniju vodu nego što pristoji ovom podneblju pa im vodu hladimo organskim memo-ledom, organskim, najorganskijim, časna riječ! Do ručka još obići životinje po imanjima; posebnu pažnju obratiti na koze (sklone su, nezahvalnice, igrom genetike, tog najneprirodnijeg čeda majke prirode, spontano prijeći na proizvodnju kravljega mlijeka) i domaće prepelice (koje smo pak razmazili pa im ni jedna hrana ne valja; ptičjeg bi mlijeka, valjda).
A nakon ručka (povrće, povrće, povrće i lavovski komadić prasetine pride) treba odmoriti, a potom krenuti na mali izlet do obližnjeg pravog, ali ne i prirodnog, k tome i ušorenog sela Kicbilovac, s one strane Nasumične šume, svega pet kilometara niz potok. Nikada tamo još nisam bio, a čuo sam da stanovništvo, premda ne živi u skladu s uzusima ekološkog post-postmoderniteta, proizvodi izvrsnu komovicu te još izvrsniju džaurovicu, ovu zadnju na bazi nepoznatog bilja (smilja i bosilja?).
***
Dan prije Vlastina odlaska na bolovanje, poslijepodne, pred kraj radnog vremena, direktorica eko-sela pozvala me u svoj ured. Pred sobom, na stolu, imala je moj plan rada za naredne dane.
„Što je ovo?“, pitala je.
„Što?“
„Tvoj plan rada. Kakav je to izlet izvan eko-sela?“
„Mali izlet. Mislio sam da ne može škoditi. Trebali bi znati što se zbiva u okolici“, odgovorio sam.
„Znam ja dobro, Leone, što si ti mislio. I ne zamjeram ti. Probala sam ja te njihove rakije, i mogu ti reći… ali nije u tome stvar. Problem je u obliku. Kicbilovac je ušoreno selo.“
„I to je problem?“
„To jest problem. Ova naša Grdna dolina projektirana je i izvedena da bi zadovoljavala odgovarajuće biološke i ekološke parametre. Ništa ovdje koda nas nije ni previše ni premalo. Sve je gdje treba i kako treba. Sunce u svako doba dana pruža usjevima idealan obasjajni učinak. Voda iz naših bunara vadi se s idealne arteške dubine; njezin je sastav blagorodan kako povrću tako i stoci. Dim iz naših pušionica nema kancerogenih tvari niti u tragovima. Naši su pršuti nadaleko… A sam oblik naselja ključan je u provedbi ekoloških i prirodnih načela. A ovo selo preko, kako rekoh, ušoreno je. Kuće uz cestu, poput neke čudovišne gliste, a polja iza kuća poput parazitskih priraslica. To utječe i na biljke i na životinje. Na vodu i na hranu. Na ljude, Leone, na ljude. A ti si čovjek. Dovoljan je jedan jedini posjet takvom jednom neveselom selu da ti zagadi um. Da ta grešna i nakaradna načela ušorenosti doneseš i u naše uzorno selo!“
„To…“
„Osim toga, posjeti Kicbilovcu zabranjeni su svim zaposlenicima. Trebao si pozornije čitati statut.“
Statut, naravno, nisam čitao. Nisam ni znao da postoji.
„Onda valjda ništa od toga“, rekao sam obuzet posvemašnjim osjećajem apsurda.
„Ništa, ništa“, reče direktorica. „I još nešto:“
Ali, usred direktoričine rečenice otkucala su četiri sata; njezino je radno vrijeme završilo.
Završilo, završilo – inače, tko zna što bih sve još čuo od nje i bih li to čuveno uspio provariti i podnijeti u toj mjeri benevolentno da si ne uzbudim živčane završetke (što mi s epiderme blude po vanjskom svemiru).
Tako da / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / /
/ / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / / /




27.11.2015. u 17:19 • 21 KomentaraPrint#^

nedjelja, 15.11.2015.

SREDNJI BUHOLC

nastavak priče "Otrov za lastavice"
Image and video hosting by TinyPic

A imali su bivša predstavnica stanara i njezin još bivšiji muž – uz dva stana na svega osamnaest ulaza razmaka i tv-a u boji kojemu je, istina, slika malo-malo išla lijevo-desno, a za kasnih jeseni i amo-tamo – imali su i troje djece. Kad su se razveli, bilo je to davno, ostavili su ih na čuvanju kod tete Kumike, nekih 1054 ulaza dalje (jer zgrada ta bijaše neobično velika, praktički ogromna).
Njih su se dvoje imenima zvali Magda Eder-Buholc – ona, i Ugo Buholc – on.
Sjedili su i dalje pred televizorom kojemu je slika išla lijevo-desno, kad Ugo progovori:
„Ako ovo naše upali, a ja mislim da je upalilo, mislim da bismo trebali otići po djecu.“
„Bože, da! Koliko je vremena prošlo. Sigurno su već veliki.“
Riječ se povela o njihovo troje sinova – jedan drugome do podvoljka, jer bijahu to podebeli mališani, a najdeblji od svih bio je onaj srednji.
„Tko zna je li srednji smršavio ili se, po prilici, još i dodatno udebljao!“
„Još i dodatno! Još i dodatno! Idem ja po njih, konačno.“
„Kako ćeš? Pa to je više od tisuću ulaza odavde.“
„Polako ću. Spremi mi neku okrepu.“
„Ja tebi? Ovo je tvoj stan! Ne znam gdje što stoji.“
„U pravu si. Ovako ćemo: ja tebi spremim okrepu, a ti odeš po male Buholce.“
„Ali to je više od tisuću ulaza dalje!“
„Idi romobilom.“
***
I otišao, ipak, Ugo Buholc romobilom. Dva ga je sata tražio u biciklani, jednoj od onih čuvenih zajedničkih prostorija kakvom raspolaže skoro svaka bolja zgrada. Tražio ga je i tražio i nije ga našao. Našao ga je tek u romobilani iste te njihove zgrade, štono riječ ulaza.
I otišao, kako već bje pripomenuto, Ugo Buholc romobilom. Vratio se nakon tri godine, kao u pjesmi, i to sa samo jednim djetetom-Buholcom, onim srednjim.
„Što reći?“, rekao je svojoj ženi Magdi Eder-Buholc. „Naš najstariji je narastao i otišao u svijet, pače Ameriku! Radi u jednoj propulzivnoj informatičkoj tvrtci. Prošle se godine, istina, našao na rubu otkaza zbog nekakvog skandala s majonezom.“
„Zar i on!“
„I on, i on. A naš najmlađi još se i dodatno smanjio i jednoga je dana, u nekoj gužvi na Trgu rata i mira, naprasno prešao u nanosvijet! Možeš li to zamisliti? “
„Ne. Bio je tako sladak kad je bio mali. A sad odjednom – još i manji.“
„Ništa ne brini, javlja se on redovito preko nanomaila – rukopis mu je, istina, slabo čitak, sve neke buhice.“
„A onaj srednji?“
„Šta onaj srednji, pa onaj srednji je ovaj srednji, evo ga tu pred tobom, pitaj njega!“
Onaj, ovaj, ovaj srednji se, unatoč predviđanjima, nije dodatno udebljao. Ali nije bogznakako ni smršavio. Podvoljak mu se lagano ljuljao na nezdravom propuhu koji je ordinirao stanom.
„Zatvori vrata, Ugo, propuh je“, reče Magda. „A ti sine, kako si? Jesi li za nešto? Samo traži, ima svega.“
„Ja bih čašu vode.“
„Samo traži, nema čega nema!“
„Komadić šunke i frtalj plavog sira.“
„Samo traži, za tebe bih i pačjeg mlijeka…“
„I televizor. Sad mi počinje serija.“
„E“, oglasi se otac Ugo, „tu bi moglo biti problema. Slika, naime ide lijevo-desno. Povremeno, pak, desno-lijevo.“
Upali televizor ne bi li dokazao tu svoju izrecotinu, ali uzaman: slika je sad išla gore-dolje. Nakon nekog vremena, pak, dolje-gore. Nakon dužeg vremena, pak-pak, krenula je u krug.
Ukrug, ukrug.

15.11.2015. u 16:13 • 17 KomentaraPrint#^

srijeda, 04.11.2015.

OTROV ZA LASTAVICE

Image and video hosting by TinyPic

„Naravno, naš cilj nije da otrov izkonzumiraju lastavice – premda je otrov nominalno namijenjen njima – nego štakori, oni su i nadalje ciljna skupina, te najveće štetočine naših dana i ovijeh strana“, reče predstavnica stanara, ali uzaman, jer zbor stanara uopće nije bio sazvan.
Predstavnica stanara nalazila se u svom jednosobnom stančiću. Bila je sama jer je živjela sama, muža je davno napustila, premda je on i dalje živio, također sam, u njihovom starom stanu osamnaest ulaza dalje. Djece su imali, poženila se, poudavala, a jedno je postalo međunarodni stručnjak za antarktičko nasljedno pravo pri Ujedinjenim narodima.
Predstavnica stanara sama je sebi u toj jedinoj sobi svojega stana govorila o novoj ideji za dobrobit zgrade, jer zgrada je vrvjela štakorima: s obzirom da su se ti zloguki glodavci izvještili u prepoznavanju rujnoga otrova namijenjenog njihovim žilavim organizmima, potrebno je, govorila je predstavnica stanara, čitavu stvar zamaskirati, postaviti nove mamce, i to u obliku otrova za lastavice! Razumijete?, pitala je samu sebe. Ne baš, odgovorila je, također sama sebi. Pa kako ne? Promijenimo boju otrovnim zrncima, na vrećice stavimo znak lastinog repa, otrovne mamce postavimo na inače nedostupna mjesta – dalekovode, krošnje i dimnjake – a štakori će već znati kako ih dosegnuti! Razumijete li sad?
Odgovora nije bilo jer se, kako je već poznato, predstavnica stanara nalazila sama u svom malom stanu i razgovarala sama sa sobom. Ona je ujutro istoga dana bila smijenjena sa svoga položaja, zbog, kako je govorila rijetkima koji su je željeli slušati, „tog glupog skandala s majonezom“. Ali je, još za trajanja tog istog, ludog, ludog dana, počela pripremati svoj veliki come back u vidu lastina repa. S ovakvim jednim projektom, mislila je, ponovno ću biti predstavnica, samo da cijelu stvar izložim zboru stanara! Ali više nije bila u mogućnosti isti taj zbor i sazvati, zato je o projektu govorila sama sebi, u svom jednosobnom stanu, uzaman i ajngemaht.
A da krenem od vrata do vrata! – sjeti se ona konačno, sjeti se onoga što je bilo očito od početka ali je izmicalo njezinom mozgokrugu, bez sumnje uslijed nervne iscrpljenosti. Sredila se, dotjerala obrve i polakirala nokte na nogama. Obuvši obične natikače, krene vratima u pohode. No, prije negoli je stigla otvori izlazno-ulazna vrata vlastitog stana, na istima se začulo zvono. Otvori ih, kad tamo njezin bivši muž!
„Zdravo“, reče. „Ja bih se vratio.“
„Vratio!? Ti živiš u našem starom stanu, ne ja.“
„No dobro. U tom bih slučaju došao.“
„U redu onda. Izvoli.“
Krenuli su, bivša predstavnica stanara i njezin bivši, možda i budući muž, krenuli su u posebno uređen kutić između terarija i starinskog paravana od špikovine, i tamo na brzinu obnovili bračne zavjete. I tada su, već kao novopečeni bračni par, pristupili gledanju televizije. Nisu se mogli dogovoriti hoće li gledati show o čmičcima ili pak središnji dnevnik, te je novopečenom braku zaprijetila prva bračna razmirica.
Na kraju je davnašnja predstavnica stanara pritisnula ekstremno modernistički dizajniran gumb na daljinskom – i slika na televizoru krenula je lijevo-desno. Nakon nekih sat vremena, pak, desno-lijevo.

04.11.2015. u 16:42 • 19 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< studeni, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (4)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (3)
Srpanj 2015 (1)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (4)
Rujan 2014 (4)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (4)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (3)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (4)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (4)

Opis bloga

Uvod u ništa

Linkovi

[Blog.hr
Blog servis

NF
Trill
Catma
defton
skaska
stroke
sewen
onakojatrcisvukovima
caricavrta
zazen
ponoćna strina
Big Blue
divanskitnje
Tinčica
nemo
teuta
odmak
wall
Dejmon
Zona Z.
milord
Virtuela
chablis
ludlud
čovjek vadičep
xiola
heroine
pooka
milizcza
topsecret
marla
vadimastok
srdelica
Derza
Dakini
ajajfekt
Bookmarkerica
markiz
NEMANJA
igra
Kolibra
Antonovich
neverin
Bugenvilija
Uranova pikula
hopey
nihonkichigai
sfermentacija
Doktor Jatogen
dove
Schoko
aquaria
marchelina
profesor
Koraljka
guargamelwskij
primakka
Volupta
smiling cricket

Izjave

„Blejanje, Watsone, neusiljeno blejanje!“ (Sherlock Holmes)

Image and video hosting by TinyPic

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se