pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

ponedjeljak, 26.10.2015.

POGREŠNA DIJAGNOZA

Image and video hosting by TinyPic

„A mene su“, reče Diridonda Nagy-Mrkobrk, „gotovo upropastili pogrešnom dijagnozom. Punih deset godina liječili su me od bobičastog ekcema, da bi se na kraju ispostavilo da bolujem od obične gube!“
„Ajde…“, obeznani se na Diridondu Nagy-Mrkobrk njezina svekrva, Kreoleta Jabučar Mrkobrk. „A ja mislila da su sve gube neobične. Pričaj mi o tome.“
„Ovako je bilo. Krajem svibnja, negdje pred jorgovan a nakon breze, osjetih kako mi se zateže koža lijevog lakta. Lakat je, kao što se zna, jedini dio ljudskog tijela nedostupan pogledu (vlasnika lakta). Pokušavala sam ga zglednuti u zrcalu, ali ono se uslijed klimatskih promjena neprestano maglio. Odoh ja kod liječnika, rekoh. A kod liječnika, opće prakse, gužva do vrata! Čekala sam tri sata i kad sam već htjela zatražiti zdravstvenu iskaznicu natrag, sestra prozove moje ime. Tad je u domu zdravlja radio doktor Crmpur, u penziji je od pretprošle godine. A znate Crmpura, Crmpura svi znaju – čim mu objasnite što vam je, on istog momenta zausti da kaže ono svoje:
'Nije to ništa, to imam i ja! Odmorite se i nemojte se uzrujavati. Ionako ne možemo ništa promijeniti.'
'Doktore', rekla sam mu, 'ja niti se uzrujavam niti želim išta promijeniti. Mene zateže lakat.'
Stao mi tad zagledati lakat slijeva i zdesna, odozgo i odozdo, da bi ni ciglih tri minute poslije presudio:
'Ekcem bobičasti! Manje ga zagledajte i sve će biti u redu. Tu ionako ne možemo ništa promijeniti. Niti uopće. Treba zaštiti sebe.'
Istine radi, treba reći da mi je prepisao nekakvu mast, podmazivač lakta za laku laktaciju, mnijem. Mazala sam si neko vrijeme, ali učinak bijaše nikakav. A i te današnje kreme, mislim si, sve su iste, samo mijenjaju ime proizvođača.
Opet odem do Crmpura. Ovoga puta čekala sam tri sata i dvadeset minuta i jedva ga namolila da mi da posranu uputnicu. A kod specijalista, ista pjesma! Ekcem, bobičasti ekcem i basta. I opet ta sluzava, ta slinava mast – mazala sam lakat narednih deset godina, nisam više bila kadra nalaktiti se na stol a da ne skliznem i praktički se unesrećim.“
Zastane Diridonda Nagy-Mrkobrk kako bi otpila gutljaj čaja od mlade kamilice.
„I?“, zaupita svekrva Kreoleta Jabučar Mrkobrk. „Što je bilo dalje?“
„Što je bilo dalje? Ništa nije bilo dalje, sve dok me jednog dana, bilo je to početkom listopada, pred grožđe a nakon šljiva, sred trgovačkog centra nije prozvala putujuća doktorica:
'Oprostite, imate minutu.'
Razvila je tamo svoj štand i ponudila da mi metodom vižljastih kationa izmjeri razinu minerala. I vitamina, valjda. I, što je ispalo? Ispalo je da mi svega fali i da nemam ekcem nego da imam tu gubu, običnu gubu.'
'Nije to ona srednjovjekovna, stravična guba', rekla mi je ta putujuća doktorica, 'ali svakako se trebate čuvati.'
I od onda se, evo, čuvam i bolje mi je.“
Uto netko pozvoni na vratima. Bio je to Avram Mrkobrk, sin Kreolete Jabučar Mrkobrk.
„Sine!“, reče Kreoleta. „Konačno si se vratio. Evo, našla sam ti ženu da se ženiš njome, čak je pristala uzeti tvoje prezime unaprijed.“
„Hvala, majko“, reče Avram Mrkobrk. „Ali ja sam se upravo oženio! Nema ni deset minuta. Sad tražim hrvatsku zastavu. Takav je, znadeš, običaj.“
„Onda ništa, sine“, reče nesuđena svekrva Kreoleta Jabučar Mrkobrk.
U ruci je stezala šalicu jasminiziranog čaja. Ustane, pa ga demonstrativno prospe u sudoper.
„Vrijeme je za nešto žešće“, reče. „Tko je za crni, ali stvarno crni čaj?“

26.10.2015. u 16:29 • 19 KomentaraPrint#^

subota, 17.10.2015.

ZAVJERA SOBNOG BILJA

Bona nyenyane sefate sa litholoana ka mor'a hore pula
Image and video hosting by TinyPic

I tek što se Kenet Baturinski uspio riješiti osinjaka iza frižidera, druga ga je nevolja iz svijeta prirode spopala samo tako – kao da nema dovoljno muka u socijalnoj stvarnosti, u historii humanis, nego mu i historia naturalis svako mala upada u vidogled, poput navalnog igrača, možebitno lijevog krileta, kakve superskupe europske nogometne momčadi.
Sobno mu se bilje, naime, urotilo na biokemijskoj razini, a protiv koga, čega i zašto, nema on pojma, možda i protiv samoga njegovog bića, osobno i ponaosob.

Popis sobnog bilja
1. Rodendron Dmitar Zvonimir
2. Filadendron Ivan Grozni
3. Fuksija Kraljica Jelena
4. Kaktusina Gloria Grahame

Retrograđe: rani znaci iz vremena kada je zavjera bila u pripremnoj fazi
a. Dmitar Zvonimir odbija vodu; ne samo vodu, nego i hranu! (Prošloga petka sendvič sa šunkom ostao je netaknut posred tegle.)
b. Kraljica Jelena šalje biokemijski signal (putem neimenovanog tekliča!) Ivanu Groznom. Tijekom noći ostvaruju snošaj u sisavačkom stilu. Tako je rođen maleni Humbrlek.
c. Gloria Grahame skviči iz noći u noć. Otvori oči širom, pa skviči. I skviči.

Sadržaj zavjere
Uortakija izjedjeljne autbečke šniclije na davnosavjetovni uzgrmak pijehice. Smakijata nakavu havanargila marblija otomtotom. Gihaja kover babrg shapapa biterka jomosas ujbuj znoj-pita.
Hastavata.

Svjedočanstvo susjede odozgo, Zaire Kurtz-Brando
„Bilo je to… užas. Užas!“

Svjedočanstvo kućnog ljubimca odozdo, šnaucera Auruma
„Vau-vau!“

Završna izjava Keneta Baturinskog
„…i nisam ni reagirati dospio, kad mi se mali Humbrlek opleo oko nogu – spotaknuo sam se, pao i ostatka te kobne večeri slabo se sjećam. A to što sam imenovao biljke po povijesnim ličnostima, to se nikoga ne treba ticati, to je moja stvar! I da, bio je genocid, naravno da je bio!“

17.10.2015. u 15:23 • 20 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 05.10.2015.

JAZAVAC PRED SUDOM

Image and video hosting by TinyPic

U američkim filmovima sudnice su uvijek pune radoznale publike na rubu incidenta. Ovdje pak, bit će da je u pitanju bio hrvatski film, publike nije bilo uopće. Ovdje pak, pak, sudnica i nije bila sudnica nego tek oveća kancelarija.
Svjedoci se nisu mogli dogovoriti je li autobus prešao u lijevu traku ili je auto prešao u desnu traku. Tako da je morala biti pozvana tzv. krunska svjedokinja koja je cijelo vrijeme čekala u hodniku. Bila je to žena od svojih dva'es i pet i još Božjih dva'es-dva'es i šest godina, odjevena u tuniku od teksasa posutu bolesno žutim ružama i svijetloplave čizme „buce“ namočene donjogradskom bljuzgom. U ruci je držala vreću za brašno u kojoj nije bilo brašno. U toj vreći za brašno nešto se komešalo, nešto se otimalo.
„Što je u vreći?“, pitala je sutkinja.
„Živim pokraj autoputa“, započela je žena zaobilazno, „zapravo, blizu zaobilaznice – preko priječe, naokolo bliže, he-he-he – točno do mjesta gdje se nesreća dogodila. I odmah mogu reći: nije kriv vozač auta i nije kriva vozačica autobusa. Krivo je ovo čudo što se otima u ovoj mojoj vreći!“
„Kako?“, očudi se sutkinja. „Što vam je u toj vreći?“
„Eh, najviše bih voljela da me to niste pitali. Ali znam, teško je ne uočiti ovakvu jednu migoljavu vreću u rukama ovakve jedne pojave kao što sam ja. Otud i vaše pitanje, pretpostavljam. Ovo vam je, gospodo draga na čelu s časnim sudom, ovo vam je štetočina kakve nema – leteći jazavac!“
„Zašto ste, pobogu, životinju doveli na suđenje!?“
„Rekla sam već – zato što je ona kriva za sudar koji se dogodio. Ni autobus, ni auto, ni lijeva, ni desna traka nego on – jazavac!“
„Leteći?“
„Leteći. Što da vam kažem? Iskoristio je trenutak moje nepažnje i uspio se otrgnuti s lanca. Ja ga inače ne bih držala na lancu, nije lijepo, nije civilizacijski, a lanac i puno košta, ali vidite i sami kolika je to štetočina! Jedino u čemu je dobar – a zato ga i držim – vođenje je pilića na pašu! Nikada ni jednog ne izgubi, a pojede samo dva po svakoj ispaši. To mu dođe kao neka plaća, zašto bi ih inače i vodio na ispašu. A treba mi, jer kad ih pustim same, piliće žute, malo, malo pa odu na zaobilaznicu gdje ih smrt ne zaobiđe ni u kojem slučaju. Ali kad nije s pilićima, druga je to pjesma – napada sve živo, davi pse, mačkama oči kopa, a i ljude ne ostavlja na miru: malo, malo pa neko dijete iskandžija po ručicama, djevojkama se zalijeće u njedra, mladićima u međunožje, a starijima kida proširene vene. Ni nas sredovječne ne zaboravlja; mene je neki tjedan srušio s bicikla, a mog starog sa stolice, dok je sjedio u dvorištu i čekao pomrčinu sunca (ne, nije ju dočekao, legao je jadan, eno ga u postelji, a pomrčina, javili su, ne zna se kad će). Tako se i zaletio u šofer-šajbu auta što ga je vozio ovaj gospodin ovdje. Ili možda u šajbu autobusa koji je vozila ova gospođa ovdje? To samo on zna – leteći jazavac!“
„Gospođo“, reče sutkinja. „Nitko od svjedoka do sada nije ni spomenuo letećeg jazavca. Niti im se išta zaletjelo u vjetrobran ili ih na bilo koji drugi način omelo u vožnji. Otvorite tu vreću konačno, da vidimo što je unutra.“
Vlasnica letećeg jazavca ne odoli sudskom pozivu, otvori vreću i pokaže svima sadržaj iste. U vreći ničega. Tek nakon mnogo zagledanja i pregledanja, na rubu vreće pojavi se omanji pružni mrav.
„Jazavac?“, upita sutkinja.
„No dobro“, reče žena, „malo sam pretjerala. Ali ovi pružni mravi su vrlo, vrlo snažni. Trebate ih samo vidjeti kako, u nedostatku pijetla, naskaču kokoške…“
Uto se uzduh najedared zamrači.
„To je to!“, uzvikne žena. „Pomrčina sunca, konačno je došla. Moram hitno probuditi mog starog: stariiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii………………!“

05.10.2015. u 15:32 • 17 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se