pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

četvrtak, 27.08.2015.

CRY ME A RIVIERA

„If my pillow could talk, imagine what it would have said
Could it be a river of tears I cried in bed?
So you can cry me a river“

Image and video hosting by TinyPic

Falilo joj je pet, možda deset minuta da definitivno osvoji Stanislausa F., plemenitog neženju, izdanka jedne od boljih obitelji, računamo li one što se tijekom sezone motaju Rivijerom. Nije krila svoje namjere, a nije ni morala; atributi su joj bili iznimno epitetni, a tu su još bili i more, sunce, jodirani zrak, kokteli, palme i svi ti suptropski supstrati po kojima je Rivijera i bila čuvena. Upravo su stajali blago oslonjeni na balustradu, na onom mjestu pokraj Cafea L'Elmere (koji je stenjao pod teretom nebrojenih pinakolada), gledali zalazak sunca – ili je to bio izlazak, jer od siline ljubavi na tome mjestu (koje je, bit će, zahvaćalo veći dio svijeta), nije se više znalo za poredak stvari, pa ni onih najelementarnijih.
I onda, na vrhuncu romance, kad je goli poljubac već krenuo pasti, sve je nestalo.
Zatekla je samu sebe kako čami na klupi ćelavoga parka sred srijede jednog od onih sumornih neboderskih naselja u unutrašnjosti. Hladan vjetar brijao je amo-tamo svako malo mijenjajući smjer. Obližnje smetlište smrdjelo je kao groblje tvorova. Pustoš, tek tu i tamo osobe poneke, svaka za sebe zgrbljena, natmurena. Nasmiješena lica ukažu se na tren pa nestaju poput sablasti. A Rivijera? Znala je što posrijedi i odlučila se s tim obračunati odmah, na licu mjestu. Znala je tko je posrijedi: Tvorac.
Tvorac je stanovao u prizemlju jednog gotovo napuštenog nebodera – veći dio prozora olupan, izderotine na fasadi površine plavetnog kita – tik uz samo smetlište. Smradovi su ovdje bilo toliko intenzivni da ih je vjerojatno samo on mogao podnositi. Nije bilo nužno kucati, a još manje zvoniti na vrata – struja je odavno bila iskopčana. Tvorčev stan, jednoipolsobni, bio je širom otvoren, i vrata i jedini prozor. Ušla je kroz taj niski prozor, nepozvana. Sretna je bila što ga je zatekla samog, inače se znalo čekati na red i po više sati.
Stan je izgledao poput… ah, nije važno.
„Tvorče“, obratila mu se, „što je s mojom Rivijerom?“
Tvorac se doimao… ih, zar je bitno?
„Kćeri“, rekao je. „Upravo sam primio veliku tablu špeka i najeo se kako nisam, ima već… I, eto, užitak u jelu, probava – izgubio sam tvoju Rivijeru.“
Dobro je znala da Tvorac s lakoćom stvara svjetove, često i ne tražeći naknadu, stvara lako, a još lakše razara. I što je najgore, nehotično. Dovoljno je da mu nešto odvuče pažnju. Nešto – špek. Nešto – rakija. Nešto – ništa specijalno. S lakoćom stvara svjetove po narudžbi, vraga s lakoćom. Ne može kako mu se svidi. Mora ga se iznervirati. Mora proplakati, ili ništa od svijeta.
Nije željela gubiti vrijeme. Stanislaus, zalazak ili izlazak sunca, poljubac stoljeća, sve to čekalo ju je u svijetu koji je ovaj ovdje Tvorac našpikan špekom tako neoprezno izgubio iz vida. I nije ga gubila – vrijeme. Prišla je Tvorcu (ovom prilikom nije na odmet napomenuti kako je riječ bila o vrlo sitnoj osobi, podložnoj vanjskim utjecajima u toj mjeri da je pravo čudo da je uopće uzet u obzir kad se, na tamo nekim razinama, odlučivalo o stvaranju Tvorca) i ošamarila ga svom snagom po lijevom, rohavom obrazu:
„Plači!“, proderala se. „Isplači mi Rivijeru!“
Ništa. Tvorac se samo blago ugnuo. Slijedio je šamar po desnom, kozičavom obrazu.
„Cmizdri, Tvorca ti tvoračkog! Gdje je moj Stanislaus!?“
I opet ništa. Šamari su čak djelovali pozitivno na Tvorčev izgled; zarumenio se i kao malko razbudio, djelovao svježije i postojanije nego koju minutu prije. Nasilje tu očito nije palilo. Ona zato otpjeva poznatu rugalicu:
„Tvorac, tvorac
bogova zamorac!“
I suza krenu iz tvorčeva oka, a ona se ponovno nađe na Rivijeri, oslonjena na balustradu sučelice Stanislausu, a u pozadini izlazak ili zalazak sunca. I krenu Stanislausove usne prema njezinima, a njezine prema njegovim (svako od njih po par usana, naravski), i kad su se spojile ona osjeti užasan okus ništavila. Jer Tvorac, taj pritajeni zlobnik, nije pustio suzu do kraja, vratila mu se natrag u suznu žlijezdu. Ona (ona ona, ne suza) tad ponovno osvanu u onom istom stanu zapečenom prljavštinama sviju vrsti, osvanu pred Tvorcem i čim mu je vidjela lice, znala je: taj više neće zaplakati.

27.08.2015. u 09:25 • 14 KomentaraPrint#^

srijeda, 19.08.2015.

TETA TETIVA

Image and video hosting by TinyPic

„Ovo ste već čitali“, rekla je knjižničarka mašući mi ispred lica knjigom bijelo-sivih tvrdih korica, mirisa po užegloj brestovini i uveza od ovnujskog lijepka. Naslov i autor – nebitni.
„U redu je. Uzet ću je još jednom“, rekao sam i pritom napravio facu tipa 'jasno je da se ovdje radi o klasiku kojega se čita više puta, iščitava i prečitava, normalno je da se takva knjiga posuđuje stotinu i osam puta ako treba, ne'?
Knjižničarka mi potom krene zaduživati drugu knjigu, kad joj je računalo i opet dojavilo istinu kobnu:
„Ha!“, reče mi. „I ovo ste čitali!“
Druga je knjiga bila zeleno-plava, kako i dolikuje tematici joj. Mirisala je na štavljeni pvc, umjetni merino i još nešto, nešto jako, jako slabo definirano. Naslov i autor – nebitni.
S tom drugom knjigom stvar je već postala ozbiljna. Posuđujem po dvadeset-trideset knjiga mjesečno po praktički svim knjižnicama Grada Zagreba. E sad, jebemu sve po spisku i spiskotvorce ponaosob, ja te knjige uopće ne čitam. Moja je knjiška strast strogo ograničena na posjedovanje i mirisanje. (I ne, nema u tome ničega seksualnog. Nema ni u seksu, uostalom.) No, takvo svoje služenje knjigama krijem od javnosti kao zmija čarape. Do sadržaja knjige, onog niza slova koji bi trebao nekog vraga značiti, ne držim ni koliko Marsijanac do Venere u krznu. Ali čitanje je, kao što znamo, socijalno-kulturalni imperativ. Tko ne čita, taj je, smatra se, osoba manje vrijedna. Jedna je to od najraširenijih predrasuda našega doba. A volim knjige, kupujem ih, skupljam i posuđujem u nevjerojatnim količinama. Ali ih ne čitam. A to ne smijem to priznati nikome živom. Otud moja nelagoda kad mi je knjižničarka priopćila istinu kobnu i u pogledu druge knjige:
„He! I ovo ste čitali.“
„Jesam?“, rekoh nemušto. „Ili sam zaboravio, ili nisam stigao…“
Prije nego što sam propao u zemlju srama, prije no što mi se stidno rumenilo s obraza popelo do vlasišta i spustilo do Adamove jabučice, u knjižnicu nahrupi skupinica malodobnika huliganskih stremljenja (u zadnje doba pohode knjižnice, čitaju knjižurine iz kojih se uče svakojakim glupostima: to ne vodi dobrom). Prišli su pultu i stali uglas skandirati:
„Teta Tetiva! Teta Tetiva!“
Rečena knjižničarka, žrtva skandaloznog skandiranja, držala se, ili se pravila da se drži, kao da to nije ništa, ali meni – meni je bilo užasno neugodno (što mi je, doduše, u gore opisanoj situaciji bilo čak i dobro došlo; bolje da mi je neugodno zbog knjižničarke negoli zbog samoga sebe).
Znao sam jako dobro zašto joj se dječurlija tako okrutno ruga: knjižničarka je, znalo je to pola Zagreba, bila je jedna od onih novohobistkinja što se, u zajednici sa svojim suhobistkinjima i suhobistima, bavila stvaranjem tzv. komunalnih organizama; svojim su tijelima (i svojim umijećem!) formirali divotijela ljudskih oblika, prave pokretne divove. Svatko od njih je preuzimao ulogu određenog organa, mišića ili tetive te prilikom vježbi i nastupa nastojao odigrati svoju ulogu „kak' se spada“, na dobrobit cijelog Organizma. Neobičan je hobi prerastao u pokret, izvorište kojega bijaše priča Clive Barkera „U bregovima, gradovi“ (koju, dakako, nisam čitao). Moglo ih se vidjeti, „komunalnike“, kako izvode svoje masovne vježbe i nastupe po brojnim ledinama Novoga Zagreba, u Maksimiru, kao i na golemom centralnom proplanku iza Velike vrištine na starome Gornjem gradu.
Tako je to, tomu je tako (a jerryju kako bude) – knjižničarka je u komunalnom organizmu igrala ulogu jedne od potkoljeničnih tetiva. (Otud taj nadimak i jeftina rugalica.) I odlično je igrala tu svoju ulogu, više puta su pisali o njoj i njezinom tetivizmu u lokalnim glasilima, pa i u onima od subnacionalnog značaja.
„Teta Tetiva! Teta Tetiva!“, nastavljala se bezobraziti huligančad, sve dok nije došla spremačica i rastjerala ih sredstvom za čišćenje kupaonice u formi gela.
Knjižničarka je cijelo vrijeme ostala sabrana, za razliku od mene kojemu se psiha uvijala od neugode. Ostala je sabrana, i čim se situacija raščistila samoizvoljela mi priopćiti:
„I treći naslov ste već posuđivali! U travnju 2009.“
„Ali, kako…“
„Nevjerojatno, to je 'Mali princ'!“
Nisam rekao ništa. Sav drhteći uzeo sam iskaznicu, a tri posuđene knjige na brzu ruku turio pod mišku. Izašao sam iz knjižnice što sam brže mogao. Bio sam u toj mjeri zbunjen da su mi knjige popadala na pločnik. Točnije, dvije knjige. Ona treća mi je, u mojem nespretnom nastojanju da sve tri knjige zadržim ako ne pod miškom onda u naručaju, ta treća knjiga (a bio je to upravo 'Mali princ') nekako je, ne znam ni ja kako, završila u mojoj košulji.
Oni malodobni huligani učas su se našli u blizini. Složno su zapjevali:
„Mali princ, mali princ, u njedrima nesto!“

19.08.2015. u 18:43 • 20 KomentaraPrint#^

utorak, 11.08.2015.

RADITI U STRUCI

Image and video hosting by TinyPic

„Ali“, reče Gandina Bajamoon, „od svega mi je najviše žao što ne radim u struci!“
Svi su se za stolom stali zgledati. Zavlada tajac, a Zemlja nastavi svoje kružno putovanje okolosunčevom stazom. Sunce pak bljesne jednom od protuberanci. Mjesec se zasiti sedme kuće pa skrene u zavoj vukući za sobom, kao na uzici, plimni val. A na Zemlji, pozornici tog istog vala (premda na pristojnoj udaljenosti od par tisuća kilometara), za tim i tim stolom u toj i toj kafančugi, oglasi se Urman Gaubagette:
„Mislim da nitko od ovdje prisutnih, Gandina, ne radi u struci.“
„A da?“
„Da. I ta je pojava u današnjem društvu jako, jako raširena. U toj mjeri da nas često iza sna budi pitanje: ima li se u takvim uvjetima uopće smisla školovati? Evo, ja sam učio za krovopokrivača, a radim kao savjetnik za atomsku energiju! Možeš li razumjeti o kakvoj se frustraciji radi?“
„Zbog čega, pobogu?“
„Kako zbog čega, pa to se zna: došlo je do zasićenja tržišta. Jednostavno se dogodilo to da se promijenila moda. Ljudi su odjednom, bez nekog racionalnog razloga, prestali podizati krovove na kućama! A na kućama starije generacije prestali su ih održavati – na kraju su ih pustili da propadnu! Tako da se sada živi bez krova nad glavom kao da je to najnormalnija stvar. A očito i jest, jer kriterije normalnosti diktira većina, određuju ih oni koji jesu, onih kojih je puno, jako puno, kojih ima na ponos i na bacanje! I nema tu kako, i nema tu zašto, i nema tu nema da nema – tako se dogodilo, tako vam je to.“
„U pravu si, Urmane“, reče Gezubra Pulijev. „Ja sam završila antropologiju, a radim kao arhitektica! Specijalizirala sam se za projektiranje zooloških vrtova i trgovačkih centara. I meni je to strašna frustracija, ali kao antropologinja nisam mogla ništa; kad su ljudi shvatili da je riječ o znanosti kojoj je predmet proučavanja upravo ljudski rod, u potpunosti su nam uskratili povjerenje. Antropologa (ili pak -inju) danas je gotovo nemoguće sresti, a sjećate se još prije deset godina bio je po jedan/na u skoro svakoj obitelji! Dogodilo se, samo tako, samo tako…“
„A ja sam“, reče Luks Broz, „završio pravo, a radim kao živi privjesak za ključeve jednoj obitelji divova s Rocky Mountainsa.“
„Lažeš!“, usprotivi se Duelina Paštok. „Ključevi ne postoje. Nitko više ne zaključava vrata. Ja to najbolje znam. Završila sam za kopirkinju ključeva, a ljudi su ih, kako znamo, naprasno i bez razloga prestali koristiti: ne zaključavaju vrata, ne zaključavaju prozore, ne koriste lokote ni sigurnosne ormariće. I nitko ne zna što im bi. Istina, kako Luks Broz veli, običaj zaključavanja najdulje su zadržali izolirani rodovi oleogenetičkih divova s visova Pamira, Stjenjaka, Kavkaza i Moslavačke gore. No, i oni s tim prestadoše, ima mjesec-dva, godina-dekada…“
„Ali“, zbuni se Luks Broz, „ako im ne koristim kao živi privjesak za ključeve…“
„… onda im valjda koristiš kao živi privjesak bez specijalne namjene. Ima ljudi, pa i među onima divovskoga soja, koji koriste privjeske bez razloga. Samo tako, dogodilo se, dogodilo se po tko zna koji put…“
„Ali…“
„Nema tu ali. Jesi završio škole da radiš kao privjesak? Nisi. Ne radiš u struci kao što ne radi nitko od nas. I briga te, nije te nimalo briga!“

11.08.2015. u 08:50 • 17 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se