pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

srijeda, 01.07.2015.

LEPTIRNJAČA

Image and video hosting by TinyPic

Bio je kraj lipnja. Jarilo sunčeva svjetla povuklo me iz loše osmišljenih snova već poslije šest. Ležao sam nauznak, a na golim prsima, točnije sred srijede solarnog pleksusa, sjedio je crno-žuti leptir vrste admiral, bit će, možda i žutooki parnasovac ili kakav genetički unakažen kupusar. Sjedio mi je našte solarnog pleksusa i turao rilce u jednu od mojih pora. Uvidjevši o kakvom se zahvatu radi, prepao sam se, razbudio u trenu i otjerao nametničkog leptira pokretom ruke. Odletio je kroz otvoreni prozor, a dojam je bijaše, još uvijek somnambulan, da bi leptirić taj u trenu tom izletio i kroz zatvoreni prozor noseći međ dlakavim nožicama, ili pak u prahu s krilaca, ono nešto što mi je – avaj i kuku – isisao kroz poru ponad solarnog pleksusa.
„A da me nije gamadnik“, rekoh sebi prilikom jutarnjeg brijanja bez gledanja u omraženo zrcalo, „zarazio leptirnjačom!“
Leptirnjača je iznimno opasna bolest inodeuropejske eugeničke anamneze koja je davnih, davnih dana prerasla u legendu. Službeno ne postoji, leptirnjača, ali time strah od iste samo još više jača. Inkubacija je iznimno dugotrajna – u prosjeku oko 90 godina –tada slijede neminovni i stravični simptomi: svrabež na mjestima gdje se nemoguće počešati, pojačana suhoća krmelja, gubitak elastičnosti vlasišta, tzv. sindrom svinjskih nogica te simptom o kojemu se puno priča a o kojemu nitko ništa ne zna, ništa definitivno.
No, uz leptirnjaču, tu je i „ono nešto“ što mi je taj jutarnji leptirović isisao gurnuvši rilce u poru tik do solarnog pleksusa. „Ono nešto“, ali što? Da nije duša, jer ako je duša, vjerojatno u prvo vrijeme ne bih osjetio ama baš ništa – eventualno bi mi se donekle smekanila stolica, a svijest o prokletstvu ovoga svijeta bila bi promaknuta na opciju „on“. Ili mi je možda taj iščahureni izbljuvak ukrao neku od životnih esencija? Možda i najbitniju od svih? Ali ne, pa onda bih zaboravio kako voljeti bližnje, a i ne bi mi se dalo redovito prati zube, a tako nešto uopće se nije dogodilo!
A da mi nije, taj izmet gusjeničji, iskopirao DNK pa ga sad podjeljuje leptiricama, a možebitno, ako je evolucijski iole agilan, i drugim stvorenjima iz svijeta insekata i šire, širom ove veličajne livade svjetske! Možda me ima posvuda, možda me najmanje ima tu gdje navodno jesam.
A možda je ipak leptirnjača.
***
Nisam bio u mogućnosti cijelo jutro misliti o tom događaju i njegovim mogućim i nemogućim posljedicama. Morao sam na posao. Stigao sam na vrijeme, stavio bijelu pregaču i otpočeo s prvom turom ćevapa. Jutro je proteklo u miru. Nešto iza podneva – evo njega opet. Leptira, crno-žutog, iz porodice lastinog repa – mlječerov ljiljak možda ili kakav moljac što se nagutao poliestera i bombaža. No, nije bilo sumnje, bio je to onaj isti leptir, prepoznao sam ga po osjećaju koji mi se širio iz solarnog pleksusa naviše i nadolje, nagore i nabolje. Bio je to strah, naravno. Krenuo sam zamahnuti rukom da otjeram zlokobnog šarenića dalje od mene, ali leptir taj – crno-žut uživalac moje duše, moje esencije, mojega „onoga nečeg“ što god to bilo (te, ne zaboravimo, iskusni prenositelj strašne leptirnjače) – insekt taj širokokrilni preduhitrio me samo tako.
„Jedne male ćevape s lukom“, rekao je na tečnom hrvatskom.
Nisam se ni stigao oporaviti od šoka kad je stvorenje dodalo:
„Za van.“

01.07.2015. u 09:53 • 20 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se