pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

petak, 29.05.2015.

STOPALICE

Image and video hosting by TinyPic

Stopalice su tanke, posve kratke čarape, jedva da dopiru do pola gležnja, namijenjene nošenju u ljetnim mjesecima, a u tropskim krajevima, bit će, i cijele vražje godine.
U povijesnim se vrelima stopalice javljaju razmjerno rijetko:
Julije Cezar u svojim „Zapisima o Dopunskom punskom ratu“ napominje kako mu je „neki lokalni mangup ukrao jedan par njegovih ličnih pedites sačinjenih od žeženog lana“, u jednom selu blizu već poodavno razorene Kartage.
Ljudevit je pak Posavski, kako bilježi bizantski pisac Pseudoquasilio, svojom "akolouthískos podeîon" od pačje dlake, „poprilično skorenom žutim panonskim blatom izmiješanim s prolivenom krvlju“, pokušao udaviti franačkog namjesnika Kadolaha. (Naravno, nije mu uspjelo: stopalice su iznimno kratke i nemoguće ih je omotati oko iole uhranjenijeg vrata. Nojeve ne računamo.)
Barun Trenk je, uz prakravatu oko vrata izraubanog višeživotnim ratovanjem, građane Bukurešta (u kojem se posve slučajno zatekao, nakon jednog od kompliciranijih manevara matične mu pandurije) zadivio „uzmalenijim gurabijicama na dič i popest“.
Na početku Domovinskog rata, tijekom opsade kasarne „Maršal Tito“ (popularno zvane maršalka) u Novome Zagrebu, došlo je do kronične nestašice SMB stopalica, što je ionako nizak moral vojnika raspadajuće države srozao do neslućenih depresalija. U knjizi dežurstava Kontrolno-propusne stanice sjever nailazimo na zapis o „žutogrlom poljskom mišu“ koji je nesretnom „septembarcu iz Svrkulje“ u trenutku nepažnje ugrabio njegovu posljednju stopalicu – novu nije uspio zadužiti, kasarna je evakuirana, vojnici vraćeni kućama ili poslani u neke druge vojske, na neka druga bojišta, dok je poljski miš, ah taj poljski miš, kog briga za poljskog miša, ovo je priča o ljudima, oni su jedini bitni, oni su face, oni su mrge, oni su VIP-ovci, oni su – a što drugo negoli ljudine.
***
Mene je na stopalice nagovorio moj kum.
„Stopala se jako griju preko ljeta, a sandale ne možeš obuti u svakoj prilici“, rekao je. „Zato su stopalice dobra stvar.“
Kupio sam deset pari početkom lipnja, na sniženju u C&A. Ili je to bio Deichmann? Prljavo-bijele, praktički sive, a kakve bih drugačije? Nosio ih, i ne leže loše na nozi, u početku malo nenaviknut na propuh našte nogavica, ali ubrzo taj vjetrić, ta svježina, to godi i osjećam da mi se životna energija penje, koncentracija zgušnjava, a libido pada po usnulim livadama nabreklima od još neoplođenog cvijeća.
Ali, nakon prvog pranja, katastrofa. Počele se gubiti, ništa čudno, tako su sitne i tanke, lako se zametnu iza radijatora, padnu sa štrika ili ih veš mašina naprosto pojede ni ne primijetivši ih.
Raspareni primjerci namnožili se; odložim ih sa strane pa i oni nestanu. Tako se osipaju stopalice. Nestaju pa se vraćaju. Prvo u snovima, na stopalima divovskih stonoga i na glavama isto tako divovskih mrava-pljačkaša termitnjaka. Onda i u stvarnosti: jedna me zatekla obješena o luster – kako li se to samo zgodilo…? – druga se skrivala u džepu traperica pa me ujela (mislim ujela… iznenadila mi ruku, recimo to tako), a treća, četvrta, peta i sve ostale – nalazio sam ih uvijek i posvuda. Nisam znao što da radim. Obuzele me paranoidne misli. Nazvao sam kuma, i zamolio da mi pomogne oko te stopalične najezde, a on mi je rekao:
„Ihihihi-hi, ihihihi-hi, ihihihi – ihihihi, ihihihi-hi!“
Na tome je ostalo

29.05.2015. u 15:38 • 19 KomentaraPrint#^

srijeda, 20.05.2015.

Pljesak

Image and video hosting by TinyPic

„Klap, klap, klap“, zapljeskaše turisti kad sam ih odveo na Jelačić-plac, dok nas je zeleni bus čekao gore na Kaptolu („najpraktičnije je tako“, rekao je naš vozač, pravi dasa).
„Čemu sad plješćete?“, pitao sam ja, njihov nevoljni turistički vodič. „I otkud ste ono rekli da dolazite?“
„Odsvakud pomalo“, odgovorio je gospodin sa skramom na jeziku.
„Pa otkud sve…“, zaustio sam da pitam no ipak sam odlučio ne inzistirati. „Ovo je Manduševac…“, rekao sam, kad se opet prolomio pljesak.
„Što je sada!?“, povikao sam iznervirano.
„Jedna baka tu u kavani“, rekla je gospođa kojoj je pur pjena virila iz uha.
(Ne lažem, bilo je žuto i nabubreno – mogla je to biti samo pur pjena!)
„Otpila je guc kave.“, nastavi ista ta gospođa. „Tome smo pljeskali.“
„Kakav guc, kaže se gutljaj!“, rekoh, kad me prekine novi pljesak.
„Što je sad?“, pitao sam.
„Golub se, dok je zobao kruh, sudario s košem za smeće, treba ga ohrabriti“, rekla je jedna druga gospođa, neobično ispupčena čela.
Bože, pomislio sam, dokle će pljeskati? Kakvi su ovo turisti? A ja moram reći što imam:
„S vaše lijeve strane spomenik je banu Jelačiću. Prema lokalnoj legendi, ban je doveo konja na Manduševac da pije vode, ali izvor je bio zaražen…“
Opet se prolomio pljesak. Djevojčica kojoj je pak nešto (svi ti turisti imali su nešto) virilo iz nosa objasnila mi je bez da sam je išta pitao:
„Oblak je zaklonio Sunce pa mu plješću. Sunce je veliko.“
Bože, pomislio sam, hoće li i meni zapljeskati? Ipak, pravio sam se da nije ništa. Nastavio sam s izlaganjem:
„Neki povjesničari tvrde da je izvor bio zaražen tifusom, drugi kažu da je u pitanju bio sinusitis. Arheološki dokazi pak upućuju…“
„Klap, klap, klap“, opet pljesak .
I opet gospođa kojoj je pur pjena virila iz uha:
„Tramvaj je uspješno skrenuo“, razjasnila mi je lapidarno i lakonski, ali meni su živci već bili skroz otišli k vragu.
Izvukao sam papirnatu maramicu i stao gospođi čistiti uho. Ali nije išlo: pur pjena joj je i dalje virila.
Odnekud se pojavila njezina starica-majka s vrtlogom u kosi i ljutito povikala:
„Jeste li normalni! To joj je od rođenja!“
Ustuknuo sam. Svi su me turisti iz grupe gledali kao da sam prolupao. Nisam znao što da radim. Rub plača nadirao je s uskomešanog neba, gore iznad.
„Zašto sad ne plješćete, svinje!“, povikao sam. „Zašto?!“

20.05.2015. u 16:02 • 31 KomentaraPrint#^

subota, 09.05.2015.

BAJADERA

Image and video hosting by TinyPic

„Pa da!“, uskliknuo je Kenet Baturinski. „Bajadera je ime koje sam tražio – tako ću nazvati svoju kćer!“
Feliks Boljar, koji je sjedio za istim stolom, za okruglim stolom za kojim je sjedio i Kenet Baturinski, Feliks Boljar koji je sjedio, pio kavu i motao cigaretu, a kojemu motanje nije išlo: rizle su mu se raskvasile iz nepoznatih razloga, a duhan raščerupao poput gužve pamuka neposredno prije čihanja, trebalo mu je dobrih pet minuta da smota tu jebenu cigaretu pa onda još i minutica-dvije da zareplicira Kenetu Baturinskom:
„Kao prvo i prvo“, rekao je otpuhujući dim, „bajadera nije osobno ime nego naziv jednog izvorno hrvatskog slatkiša, siguran sam da toliko znaš. Kao drugo i drugo, Bajadera je naziv manje poznate operete mađarskog skladatelja Rolanda Kalmana. Kao treće i treće, riječ vuče porijeklo iz portugalskog i znači otprilike nešto kao 'plesačica' – zar bi itko pri medicinski priznatom stanju opće mentalnosti vlastitu kćer išao nazivati takvim imenom? I zadnje, ali ne s intencijom da bude predmetom sprdnje, ti već imaš odraslu kćer i ne zove se Bajadera nego… nije važno, a sa svojih šezdeset i kusur godina sigurno nemaš namjeru stvarati još jedno čudo života!“
„Mimeta“, reče Kenet Baturinski.
„Što?“
„Kći mi se zove Mimeta.“
„Eto, vidiš, već i to ime poprilično je bizarno i neprilično, ne treba tebi nikakva Bajadera.“
„Ali upravo sam na Mimetu i mislio: nagovoriti je da promjeni ime. A tranziciju će, siguran sam, olakšati to što je već i njeno sadašnje ime krajnje neuobičajeno.“
„Dobro, a kako je misliš nagovoriti?“
„Lako. Pazi sad“, reče Kenet Baturinski, izvuče mobitel pa nazove kćer.
„Halo, Mimi, to sam ja tata. Da. Da. Kako da ne! Nego, čuj: bi li mi učinila uslugu? Malu. Skroz malu. Ma samo to da promijeniš ime. Ne u Vesna. Ne u Angela. Ma kakva Doroteja – Bajadera! Lijepo je kao i tvoje sadašnje ime. Može, dakle. Znao sam da ćeš pristati, ti i ja smo uvijek bili na istoj valnoj dužini. Nađemo se onda sutra u pola osam kod općine, može? Može! Bok. Bok. Booook.“
Kenet Baturinski isključi mobitel, spremi ga pa napadno zašuti. Feliks Boljar, Baturinskijev kafićki susjednik, prije negoli nastavi s razgovorom odluči smotati još jednu cigaretu. Motanje mu je išlo čak i malo katastrofalnije nego prethodnog puta. Rizle su se iz posve nepoznatih razloga bile sasušile, trgale se, osipale u prah prilikom svakog dodira. Duhan pak bijaše vlažan kao da ga je netko sjeckao pod tušem. Trebalo je Feliksu Boljaru skoro šest i pol minuta da si smota tu jebenu cigaretu. Zapali je, otpuhnu prvi dim pa se tim istim duhanskim udahom posluži ne bi li zaustio riječ-dvije- tri.
No, Kenet Baturinski ga preduhitri:
„Možeš i meni jednu smotati?“, upita neoprezno, čime je razgovor bio onemogućen na duže vrijeme.

09.05.2015. u 15:37 • 20 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< svibanj, 2015 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (4)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (3)
Srpanj 2015 (1)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (4)
Rujan 2014 (4)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (4)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (3)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (4)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (4)

Opis bloga

Uvod u ništa

Linkovi

[Blog.hr
Blog servis

NF
Trill
Catma
defton
skaska
stroke
sewen
onakojatrcisvukovima
caricavrta
zazen
ponoćna strina
Big Blue
divanskitnje
Tinčica
nemo
teuta
odmak
wall
Dejmon
Zona Z.
milord
Virtuela
chablis
ludlud
čovjek vadičep
xiola
heroine
pooka
milizcza
topsecret
marla
vadimastok
srdelica
Derza
Dakini
ajajfekt
Bookmarkerica
markiz
NEMANJA
igra
Kolibra
Antonovich
neverin
Bugenvilija
Uranova pikula
hopey
nihonkichigai
sfermentacija
Doktor Jatogen
dove
Schoko
aquaria
marchelina
profesor
Koraljka
guargamelwskij
primakka
Volupta
smiling cricket

Izjave

„Blejanje, Watsone, neusiljeno blejanje!“ (Sherlock Holmes)

Image and video hosting by TinyPic

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se