pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

utorak, 28.04.2015.

SVE OSTALO JE POVIJEST

Image and video hosting by TinyPic

Hrvati su, piše Konstantin Porfirogenet, u to vrijeme živjeli iza Bagibareje, tamo gdje su sada Bjelohrvati. Od njih se odijelio jedan rod od petoro braće: Klukas, Lobel, Kosjenc, Muhlo i Hrobatos, te dvije sestre: Tuga i Buga – i došli su sa svojim narodom u Dalmaciju.
***
I, što je bilo dalje?
Klukas je prvi odbacio vjeru predaka i dao se pokrstiti od Romejaca iz Traguriuma. Odbacio je ratnu odeždu, oženio jednu od njihovih i sagradio si kulu u Prozderju. Žena mu za abdan donijela uzdrpak pilića. I uzgajao je piliće do samoga kraja svoga.
Lobel je ostao vjeran Perunu i svarožićima. Nije si kuće gradio, kako većina Hrvata jest, nego je s družinom svojom lutao i dalje: od Akvileje do Soluna i Konstantinopola. No se s vremenom ipak skućio. Ne oženi se, ali prezre lutanje i pljačku; prokle ubijanje i rat. Pokrsti se nanaglo, a sve što steče ostavi Svetoj Crkvi. Umre i ode u raj; to je Lobelova nagrada za mir kojega se obdržavao zadnjih godina života.
Kosjenc pak odmah po dolasku padne u jednu jamu kakvih u Dalmaciji ima na svakom koraku. Ne bi mu traga.
Muhlo jedini od braće i sestara nauči čitati. Ali ne i pisati.
Hrobatos, kao u zrcaliju, nauči pak pisati, ali ne i čitati. I povukli se njih dvojica u jednu skalameniju navrh planine; jedan povazdan piše, drugi čita što mu je ovaj napisao. Tako do danas.
Dvije sestre Tuga i Buga po obavljenom poslu doseljenja Hrvata pokrstiše se i zarediše, isticavši se među novopokrštenim življem po krajnjoj lucidajnosti kojom su dušama svojima zahvaćale vjerske zasade, navade i ine suptilitete vremena tog. Ni petnaest dana kasnije Buga i Tuga se, na iznenađenje svih, raskrstiše i razrediše, isticavši se sad pak među pridošlim življem sve inovarnijim oblicima poganstva kakvoga nitko nikada nigdje, barem ne u tolikoj mjeri.
***
Na posljetku posljetaka, Klukas uzgoji posljednjeg pilića svog, Lobel prijeđe Raj uzduž i poprijeko pa mu se stalo pakliti pred očima, Kosjenca mrtvoga na dnu jame dotakne zraka Sunca, onog jedinog dana u godini, Muhlo zaboravi kako čitati, a Hrobatos kako pisati – obojica, međutim, naučiše igrati tada novu staroslavensku igru – mlin.
Tuga i Buga pak nauživaše se pokrštavanja i otkrštavanja, zaređivanja i razređivanja, skućivanja i iskućivanja, glavinjanja po poprečnim i uzdužnim krajolicima i počekolicima – i još svakojakih čudesa izdosadivši se.
I onda su, braća i sestre skupa, krenuli u legendu, gdje su sretno stigli prije nekih dva'es pet sekundi. Stotinka više-manje.

28.04.2015. u 16:56 • 19 KomentaraPrint#^

petak, 17.04.2015.

ODJEL ZA PROROKE

Image and video hosting by TinyPic

Na Odjelu za proroke PU hesterovačke zazvonio je telefon. Još jedna prijava – bilo je to već četvrto prijavljeno proroštvo u istoj noći. Neka Katica Zasve iz Povolške ulica prijavila je vlastito dijete da je, probudivši se iz čistoga, dobrohotnog sna, najavilo smak svijeta za naredno jutro. Ranije je zvao neki Kunap Dnjeparski s Oberon-brijega koji je pak prijavio svoga vjenčovnog kuma, a taj mu je kum, baš kao i dijete iz prethodne rečenice, najavio smak svijeta „čim se tog jutra pomoli prva sunčeva zraka“. Vrlo se slično izrazila i Arna Fidop iz Poopske ulice, a u vezi svojega muža, auto-limara i hidrokeramičara, već po običaju našeg vremena egizistencijski i motorički rastrganog na sve strane, te Kečez Kečken Pomisurski iz ulice Marice bez Ivice (ne brkati s Kečez Kečkenom Pomisurskim iz Aleje Potemzljana!) koji je sam, vlastitim snagama, prorekao otprilike isto.
A bilo je tek tri u noći. Prema svim priručnicima o proroštvima i drugim divinacijama, pet istih proroštava u jednoj jedinoj noći lako bi moglo dovesti do toga da se prorečeni događaj i ostvari! To se, srećom, još nikada i nigdje u svijetu nije dogodilo. (Osim u ljeto '98, u jednom selu blizu Vancouvera, gdje je pet-put prorečeno da će bilo koja posve definirana kokoš u Nigeriji snijeti jaje – i snijela ga je, eno ga u kristalnoj dvorani UN-a, na spomen, na diku i, dakako, kao opomena. Pojedini profetisti ostvarenjem petoproroštva drže i lom sjekutića Juana Leonesea Baturinskog, negdje na vrištinama Mesete, i to o skrutnutu peteljku suhe smokve (koja je zbog nečega smrdjela po amonijaku!).
Divinokriminalistkinje i divinokriminalisti (da, bio je među njima i pristojan broj muškaraca) PU hesterovačke bili su svjesni opasnosti i sa zebnjom su osluškivali hoće li telefon, ne daj Bože, zazvoniti i peti put – što bi scenariju za smak svijeta omogućilo da se ostvari, da se postvari do Boga i Neba. Iskusnijima bijaše posve razvidno da zapravo nemaju o čemu brinuti, s obzirom da se scenarij od kojega svi toliko strepe ostvario već davnih dana! Uspjelo petoproroštvo smaka svijeta odigralo se nekih pet tisuća godina prije Krista u Egiptu, potom na dvoru kralja Dmitra Zvonimira u 11. stoljeću, a ostvarilo se, možda, i prije pukih osam minuta svugdje na svijetu – nije ni bitno, jer kraj svijeta je istoprostorno i kraj vremena, nema tu više cile-mile kronologijice i drugih sofisticiranih intelektualija. Ovo što je sada, ponavljali su u sebi ti iskusnici i te iskusnice, tek je posljednja međuigra pretposljednjih sjećanja s raznoraznih razina svijesti – sjećanja koja se nemaju više na što vezati, davno su odbačena u međuvrijeme, u međuprostor, osuđena na ubrzano nestajanje; i nestat će vrlo brzo, neće proći ni tren, i ostat će ništa, pa ni ništa, jer i ništa je, u krajnjoj liniji, nešto.
I ta noćna, divinokriminalistička dežurstva PU hesterovačke, kao i srodnih PU diljem svijeta, posve su provizorna, uostalom. Saslušaju proroštvo, zabilježe, ubace u središnju datoteku i čekaju sljedeći poziv. Ne poduzimaju ništa, jer se i nema što poduzeti. Jedno je vrijeme postojao projekt edukacije policijskih proroka koji će na prijavljena proroštva reagirati protuproroštvima, ali stvar se izjalovila jer je netko od glavatijih glavešina takav projekt ocijenio, vrag će ga znati zašto, zadiranjem u vlastitu interesnu sferu.
Bilo kako bilo, ta stvar s proroštvima u isti je mah bila mnogo složenija i mnogo jednostavnija nego što se činilo na prvi pogled.
U Odjelu za proroke PU hesterovačke telefon je te noći zazvonio i peti put. Nitko se nije javljao – nitko se nije usuđivao javiti. Telefon je zvonio dugo u noć, prestao je nešto prije zore. I čim je zvonjava prestala, okupljenoj je ekipi PU hesterovačke prva zraka izlazećeg sunca upala u oči. Jutro je, a smak svijeta se nije dogodio!
„Što da stavim u zapisnik?“, pitao je zapisničar. „Da smo spasili svijet ne odgovorivši na peti poziv, ili da petog poziva uopće nije ni bilo?“
„Stavi što hoćeš“, rekla je jedna od najiskusnijih divinokriminalistkinja PU hesterovačke. „To ionako nitko neće čitati.“
„Ali spasili smo svijet!“
„Lakše je spasiti svijet nego isti taj svijet uvjeriti da je upravo spašen! Idemo spavati, ljudi. Dobar dan!“

17.04.2015. u 15:32 • 16 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 06.04.2015.

POD NE-KROVOVIMA

Image and video hosting by TinyPic

Šesta noć bez krova. A krovopokrivač nikako da dođe. Možda ni ne postoji. Možda krovovi ne postoje. Zvao sam ga sa fiksnog, krovopokrivača tog, zvao sam ga preko inomrežnog, zvao sam ga s nano-stanice – pokonzultiravši, dakako, etičko povjerenstvo. Da, doći ću, već koliko nakosutra, rekao je još nakjučer, ali evo, ali nikako, nikako da dođe. Ah, već me želudac boli od svega toga, stara priča.
Već smo šestu noć bez krova. Istina, krova nismo imali ni ranije, ali tek unazad šest dana postali smo svjesni opasnosti. Osvijestio nas je naš dostavljač marelica, uvaženi Lindon Pokše:
„Gdje vam je krov?“, upita jednog jutra.
„Ne trebaju nama te novotarije“, odgovori moja žena, Slavica Kukuruza.
„Nije da nam ne trebaju“, dometnem pak ja. „Krov je ipak koristan. Ja od razvjezdanog neba ne mogu spavati…“
„… više od devet sati za redom“, dometne naše najmlađe dijete pa se počne smijati.
Ja sam tog trenutka pak morao hitno na zahod – bio je moj red za punjenje septičke jame. A nešto mi je, ako ćemo pravo, i zarondalo od crijeva naniže i, brijem, prouzročilo inostresnu seriju vibracija na području ošita.
***
Nekih mjesec dana kasnije, kad je Lindon Pokše ponovno svratio na dostavu, to naše najmlađe, to ludo, ludo dijete još uvijek se smijalo. Ali Pokše je zainzistirao glede krova:
„Što ćete kad kiša padne? Prognoza kaže…“
Na spomen prognoze brecnuo sam se i odlučio zvati krovopokrivača. (No prije toga sam morao ići povraćati, ne u septičku jamu nego u improvizirani vomitorij lijevo od ostave.) Moja žena, Slavica Kukuruza, tome se usprotivila, i krovopokrivanju i povraćanju, jer da „nama ne trebaju takve i nikakve huncutarije“, dok se najstarije dijete stalo čohati jer je, na posve neznanstvenim osnovama, dobilo svetjelesni svrab.
Tako da, tada još, nisam išao zvati krovopokrivača – koji možda ipak postoji, a i o krovovima, pravim krovovima, glasine se množe li ga množe, a što ih je više tim su manje glasine, kažu – a zvjezdano nebo nad nama i probavne smetnje u nama i dalje bijahu temeljima naših života.
***
Na konačnu odluku o postavljanju krova najviše je utjecao dolazak Lubenije Fueo, dostavljačice kapi za nos, koja nam je rekla:
„Ovoga puta je zaozbiljno. Prognostičari su sigurni. 100%. Bit će kiše. Možda i susnježice.“
„Nakon 20667 vedrih dana i još vedrijih noći? Čisto sumnjam“, rekla je moja žena, Slavica Kukuruza, a ja sam, u tom svečan-času, ipak odlučio pozvati krovopokrivača.
Srednje se pak dijete iz čistog nemira uzjogunilo, nagazilo Lubeniju Fueo posred stopala, zatim otišlo kakati u vomitorij, useknuti se u septičku jamu i još mnogo, mnogo toga. Lubenija Fueo razljuti se, iz pokretnog magacina izvuče specijalno izdanje kapi za nos, naoštri ih, zategne i uzrepetira.
Pa ravno u oči.

06.04.2015. u 13:41 • 15 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se