pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

nedjelja, 29.03.2015.

AMATERIZAM MATERIJE

Image and video hosting by TinyPic

„Aaaaaah!“, poviče Stefanija Dohljeb.
Noga joj je upala u nekakvu rupu skrivenu u travi. Uganula je gležanj, istegnula tetivu, zajecala bolno i, povrh svega, nije uspijevala izvući stopalo iz rupe. Mladić koji ju je te večeri – nakon kratkog večernjeg izlaska koji je završio već u sedam navečer, što je u današnja vremena itekakva rijetkost – pratio kući i svjedočio upadu djevojčine nogu u rupu u travi, pokušao joj je – uzalud – pomoći da iz rupe iskobelja to svoje, moramo to reći, oveliko djevojačko stopalo. Mladić je potom čekao i čekao ne bi li Stefanija Dohljeb sama iskobeljala svoje djevojačko stopalo iz rečene rupe; na posljetku se umorio od čekanja i otišao, bez krzmanja, sam sebe pratiti kući – i dopratio se, hvala Bogu, sretno stigao, junačina mamina, tatina ili čija već.
„Aaaaaah!“, poviče Stefanija Dohljeb ostavši sama u već nadolazećoj noći.
Grad je naglo opustio, noć je bila bez Mjeseca i bez pola tuceta inače uobičajenih zvijezda – čak su i čitava zviježđa, koja su u boljim vremenima znala zauzimati velike dijelove neba, kompletna zviježđa netragom su nestala. Da stvar bude gora, nevelika rupa u kojoj se zaglavila djevojčina noga bijaše ni manje ni više nego Stvarnonosna zgrotnica, otvor kroz koji Velika Majka Svemirovska izbljuvava svu živu materiju ovog našeg svemira i svih drugih svemira, ako, jadni, postoje. A to je najgore od svih mjesta da se ikome zaglavi noga. Jer uglavivši materiju u rupu koja ju je navikla izbacivati pokrećemo reverzibilan proces, tako da se stopalo mlade djevojke stalo rasformiravati i udušavati ne bi li se pridružilo sveopćem duhu tamo negdje u pozadini gđe Svemirovske.
Djevojčino stopalo upalo je, dakle, u prosvjetljenje, a proces je stao napredovati duž njezine potkoljenice. I bio bi kliznuo duž bedra da se vrli pratitelj djevojčin nije vratio na poprište incidenta.
„Stela“, rekao je, „vratio sam se!“
„Ja nisam Stela, ja sam Stef…“, ups, proces prosvjetljavanja je već bio zahvatio i živčani sustav!
„Ni ime joj ne znaš!“, prigovori mladiću otac, koji je došao s njim na mjesto incidenta.
I ne samo otac: bila je tu majka, tetka, stric, ujna, jetrvan, kompletna rodbina zapravo, jer im u tijeku bijaše nekakav krajnje zamoran obiteljski skup. Stoga i jesu, doznavši za incident, pohrlili na poprište, usput svako malo špotajući mladića, djevojčina izdajničkog pratitelja. Ubrzo na licu mjesta iskrsnuše lopate i motike; snažniji pripadnici rodbine zarinuše ih u Kći zemlju, stadoše kopati oko rupe ne bi li je proširili i tako oslobodili nogu Stefanije Dohljeb.
Kraj je predvidiv: rupa ih je sve usisala, rasformirala i udušila te ih pridružila već ionako nepreglednoj masi sveopćeg duha. Na nesreću, ili sreću, rupa sad već bijaše u toj mjeri široka da je niz njezino grotlo krenulo i sve drugo, cijeli grad, država, selo, kontinent – da ne bajamo, cijeli cjelcati materijalni svemir, i to u prilično kratkom roku, a kroz gore opisanu, neugodno proširenu rupu, uspio se dematerijalizirati i pridružiti općemu duhu koji se pak (naročito u struku) proširio poput naglo razdebljale krtice.
Proširio se nadaleko, taj stručak stručnog struka, proširio se do strahobalnih razmjera – i eno je, eno te krtice, eno je, ne leti više.

29.03.2015. u 17:59 • 22 KomentaraPrint#^

srijeda, 18.03.2015.

TOČNO U PODNE

Image and video hosting by TinyPic

„Ostani ovdje“, reče Katalin Bojevski.
„Zašto baš ja?“, upita Kona Venev.
„Nema tko drugi. Drugi se boje. Jedina ti nisi fobična u odnosu na pauke-amputirce.“
„Pamputirce?“
„Amputirce. One koji su izgubili nogu-dvije. Na ovaj ili onaj način: neki pod udarom papuče ljudske, drugi od ujeda muhe koju nisu uspjeli na ispravan način zarobiti u paučinu svoju.“
„Ali ja mrzim pauke! I bojim ih se.“
„Žalim slučaj. Trebala si to reći ranije. Prilikom zadnje ankete napisala si 'arachnofobia', ali arahnofobija obična, od običnih paukova strah, nikakve amputirce nisi spominjala.“
„Tko bi se toga sjetio? Isto bi me tako mogao pitati zašto se nisam sjetila paukova krmeljavih očiju!“
„E, sad pretjeruješ! Paukovima je organski nemoguće proizvesti čestiti krmelj. Shvati, ti si jedina koja može ostati. Mi ostali povlačimo se u suteren do podneva. Onda nas pozovi.“
„Dokle?“
„Kako dokle? Pa sad ti rekoh – do podneva!“
„Ali podne… Ovo ste mi namjestili“, reče Kona Venev i počne plakati.
„Tko namjestili?“, upita Katalin Bojevski. „Mi?“
„Ja nisam“, reče Bubel Kavanov.
„Ja nisam“ dometne Bajul Beteg.
„Ja nisam“, zucne Kondina Gugul.
„Ja nisam“, dozucne Bajadera Bukač.
I svi ostali rekoše i dorekoše u istome modu i kodu. I dok tako govaraše i dogovaraše, polako su silazili suterenu. Kona Venev ostala je sama, sama da čeka podne. A podne nikako nije stizalo, ono, pomisli Kona Venev, zna i preskočiti dan. Svaki sljedeći trenutak Konina čekanja podneva doimao se sve uzaludnijim; svaki trenutak kao da je već bio podne sam po sebi, kao da je, uslijed vremenske stiske, već nastupilo jedno obavezno, sveprožimajuće podne – sličilo je loše definiranoj vječnosti, to navratno i nanosno podne.
Točno u podne, dakle, stigao je prvi pauk. Pauk-amputirac. Nije imao niti jednu od mogućih šest nogu. Kotrljao se laminatnim podom poput gužve mucica. Sve su mu noge bile amputirane, bio je to pravi pravcati svemputirac.
„O, jadan“, reče Kona Venev.
Bez nogu pauk više nije bio nimalo strašan, nalikovao je jednoj od onih plišanih životinjki za koje se mi ljudi znamo i emocionalno vezati. A kako onda ne bi Kona Venev kojoj je kmezavost virila iz svake pore?
Odjednom, pauku svemputircu iznebuha (bio je, očito, latentni mutant) izraste svih šest nogu i on krene koracati uzduž i poprijeko. Kona Venev prene se u ozračju nanovo pobuđene fobije i, u vidu nuspojave, postane naglašeno svjesna svih dijelova svojega tijela. U takvu ju je stanju taj, očito ne baš bezopasan pauk, krenuo pojesti, ali se iz suterena u zadnji čas popeo Bubel Kavanov – koji se pokajao je što je onomad izrekao sudbonosno 'ja nisam' – i spasio Konu Venev iz ralja razjarenog zglavkara.
S obzirom da je Kona u tom trenutku bila naglašeno svjesna svih dijelova svojega tijela, pa i onih reproduktivno-lascivnih fiziolema, došlo je do očekivanog razvoja događaja. Sklopljen je brak, djeca su stvorena, život je krenuo kanaliziranim tijekovima, a pauk svemputirac kojemu su naglo bile izrasle noge otišao je u neku drugu priču, možda i u samu mućku primordijalnu.

18.03.2015. u 13:32 • 21 KomentaraPrint#^

petak, 06.03.2015.

PROKULICE ZA SEPTOZERA

Image and video hosting by TinyPic

„Tko je jeo iz mog tanjura?!“, pitala je Ljurma Perke po tko zna koji put.
Imali su, Ljurma i obitelj joj, na spavanju sedmoro studenata iz jedne slabo spominjane istočnoeuropske države, a sve u sklopu jednog od onih europskih projekata kakvi su se namnožili diljem lijepe naše – da'l Hrvatske il' Europe ili čak Sveseljene cijele u svoj njezinoj ukupnosti, ostaje da se vidi.
Bili su to studenti medicine, mehanike i proaktivne etike, lijepo odgojeni, pristojni, za svaku stvar pitaju, a školjku četkaju do visokog sjaja! Ali, u tolikim količinama i pristojnost zna prisjesti, pomisli Ljurma. Zato je i nije čudilo da joj je opet netko od uvezenih visokoškolaraca kušao varivo (mora se nešto i žlicom pojesti!) neophodno za njezino funkcioniranje na dnevnoj bazi.
„Tko mi je smazao prokulice!“, povikala je već vidno iznervirana, dok su se sedmoro mladih skrivali po kojekakvim zapećcima njezine lijepe, lijepe kuće (dakako, i njezine obitelji – njezinog, onog, kako se zvao, kao i onu, onu… ah, nema mjesta za njih u ovoj priči), negdje na području Prstena.
Na kraju je izašao najhrabriji od studenata, zapravo studentica imenom Tuva, njoj je Ljurma zapamtila ime jer ta se nije stidjela kao ostali, a i uspjela je svladati osnove hrvatskog borbenog (nego kakvog!) jezika.
„Krivošij je Septozer, osmina naškaja!“
„Nemoj mi, molim te, pričati!“, bi nezadovoljna odgovorom Ljurma. „Gdje su moje prokulice!“
Septozer je bio navodni osmi član te studentske istočnoeuropske ekspedicije k domu njezinom. Nikad ga nije ni vidjela ni čula, bio je on, očito, izmišljeni prijatelj te neobične skupine medicinara, mehaničara i proaktivaca; mladi ljudi u toj, još uvijek nježnoj dobi često izmišljaju prijatelje, a i ja bih morala početi s takvom praksom, pomisli Ljurma. Bilo kako bilo, pomisli, morat ću s Vedrankom vidjeti o čemu se tu zapravo radi. Vedranka je bila voditeljica projekta za Hrvatsku. Ljurma pak o samome projektu nije znala ništa pobliže osim da raznorazne skupinice po raznoraznim osnovama putuju po europskim državama, odsjedaju po kućama i – kako smo vidjeli – jedu iz tuđih tanjura!, pomisli Ljurma pa pojede komad tilzita, režanj slanine i šaku suhih brusnica. Nije u rangu prokulica, ali poslužit će, pomisli još i to Ljurma – baš je na svašta pomišljala tih dana.
***
Vedranka je došla kasno poslijepodne.
„Sutra nemaš brige“, rekla je. „Vodimo ih po muzejima, a jest će po manje važnim ministarstvima.“
„Konačno“, odgovori Ljurma, „ti su mi Europejci sve živo u kući pojeli. Ja sam doslovno gladna! Ja i moja obitelj, moja…“
„Ne pretjeruj, Ljurma.“
„Ne pretjerujem. A za sve krive Septozera!“
„Ah, to je njihova djetinja šala. Izmišljeni prijatelj! – ne misle to oni za stvarno.“
„Kako ne misle, pa stvarno su ga izmislili!“
„Ma nisu: oni su izmislili da su ga izmislili!“
„Hoćeš reći…“
„Čak bi moglo biti da su izmislili da su izmislili da su ga izmislili. Ta stvar, jednom kad krene, mogla bi dospjeti jako, jako daleko.“
Ljurmi odjednom sine:
„Dakle to je tema vašeg projekta izmišljanje izmišljanja izmišljanja prijatelja do u beskonačnost!“
„Nikome ni riječi“, rekla je Vedranka žmrhko.
***
Sljedećeg dana mladi gosti bijahu odvedeni, kako je i rečeno, u obilazak muzeja. A Ljurma je opet zatekla sadržaj svojega tanjura ozbiljno načet. Ona i članovi njezine obitelji (da ih konačno i navedemo poimence, jer približava se kraj ove priče: dakle, jedan po jedan, pod jedan, …ali ipak ne, ne sada, ne ovdje, jer nema, jednostavno nema vremena, a, vjerujte na riječ, bit će još priča i priča!) članovi Ljurmine obitelji na čelu i začelju s Ljurmom ponaosob, opet su ostali ni gladni ni siti.

06.03.2015. u 18:26 • 18 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< ožujak, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (4)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (3)
Srpanj 2015 (1)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (4)
Rujan 2014 (4)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (4)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (3)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (4)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (4)

Opis bloga

Uvod u ništa

Linkovi

[Blog.hr
Blog servis

NF
Trill
Catma
defton
skaska
stroke
sewen
onakojatrcisvukovima
caricavrta
zazen
ponoćna strina
Big Blue
divanskitnje
Tinčica
nemo
teuta
odmak
wall
Dejmon
Zona Z.
milord
Virtuela
chablis
ludlud
čovjek vadičep
xiola
heroine
pooka
milizcza
topsecret
marla
vadimastok
srdelica
Derza
Dakini
ajajfekt
Bookmarkerica
markiz
NEMANJA
igra
Kolibra
Antonovich
neverin
Bugenvilija
Uranova pikula
hopey
nihonkichigai
sfermentacija
Doktor Jatogen
dove
Schoko
aquaria
marchelina
profesor
Koraljka
guargamelwskij
primakka
Volupta
smiling cricket

Izjave

„Blejanje, Watsone, neusiljeno blejanje!“ (Sherlock Holmes)

Image and video hosting by TinyPic

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se