pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

četvrtak, 26.02.2015.

POTOK

Image and video hosting by TinyPic

Potok V., razdjelnica dvaju probabiliteta, govorio je pokojni akademik Z. I doista, unutarnjim dvorištem istoimene umobolnice tekao je bistar potok svježe betoniranog korita. Dijelio je ustanovu na dva dijela, točnije odjela; ozdravljujući od beznadnog.
Mene su, razumije se, prijavili u ozdravljujući odsjek, a racionalni ravnatelj rekao je mojima da je moj slučaj blag, tako reći u začetku, a da daljnjega, nepovoljnog psihičkog razvoja najvjerojatnije neće ni biti.
Preko potoka vodio je samo jedan mostić, od bijele iverice, koji je jedva izdržavao težinu, istina neznatnu – jede kao ptičica, tanka kao lahor – naše bolničarke Zlate. Jedino je ona, prema specijalnom naputku ravnateljevom, imala pravo saobraćati između dva dijela bolnice. E da, 20 metara nizvodno bio je i ilegalni patuljasti skelar, koji bi, kad bi osoblje bolnice tu i tamo zažmirilo na obrise njegove prisutnosti, prevozio bolesnike preko za minimalnu naknadu. Preko…? Kamo zapravo? Oni beznadni ostali bi beznadni i u ozdravljujućem odjelu, nije bilo slučajeva da bi im ilegalni boravak među nama lakšima išta pomogao; moguće da je osoblje bolnice zapravo podržavalo takve pokusne prebačaje u nadi da će jednom, bar jednom u ovom jebenom životu okolina djelovati povoljno. Jer u obrnutom slučaju, kad bi netko od nas lakših prešao u beznadne predjele, i sam bi se začas obeznadio i srozao se do razine halucinogene vreće kostiju i hladnog, samrtnog znoja,

Polupotok
I tako, tu sam već dvije godine, jesam lakši bolesnik, ali sam čin ozdravljenja nikako da se dogodi. Kretanje mi je slobodno, s ove strane potoka. Razgovaram s bolničarima, čitam. Imam pristup TV-u i lijepoj zbirci od dva (!) igrana filma. Predvidljivo: Let iznad kukavičjeg gnijezda i Slavica (ili je to ipak bila Ljubica?).
Jednog jutra osvane paralelni potok, bolje rečeno pokušaj potoka. Netko je iskopao na kubike svježe zemlje i ispunio tako nastali kanal crvenkastom vodom dovedenom tko zna kakvim akvadukcijskim zahvatom. Uzak je bio taj kanal; lako ga je bilo preskočiti; kao da je, taj netko, htio put od ludila ka normali učiniti manje zahtjevnim. No, preko noći, služba održavanja zakopala je taj polupotok i granica, prava granica, ponovno je uspostavljena.

Nitko nije potok
W., diplomirani bihevioristički psiholog, koji zbog začudnih učinaka sveprisutne gospodarske krize radi kao umobolnički domar, iznio je mi je jutros drukčije viđenje. Potok je samo simbol, lažni kumir; prelazak preko mostića ne znači ništa. Granica je u glavi, ali ne samo u glavi: silazeći niz vrat, drži se desne strane, bira viđenije ligamenture, izbjegava krvne sudove i nakupine loja veće od ... Kao parazit je, cijepa osobnost na dijelove i normalnost je suđena onome tko je svjestan samo jednog od njih.

Potop
Nisam bio tamo kad je potok nadošao. Bio sam na vikendu kod svojih koji su sve manje moji; kiša je padala već treći dan. Uglavnom, nisu me ni vraćali u umobolnicu. Čitav kompleks je evakuiran, a ja sam prebačen u srodnu ustanovu, nakratko, kao da je konzilij shvatio da granice više nema, da se nepovratno razlila i cijelo ovo naše opstojstvo učinila pograničnom zonom.
Sad živim... kako već živim, nije ni važno, voda jest do grla, ali uživam u trenucima sretnih smirenja: pred zalazak sunca, poslije zalaska sunca i prilikom timarenja buba mara, tih valjda jedinih uravnoteženih bića u ovom našem ljepotan-svijetu (svaka mu čast!).

26.02.2015. u 18:55 • 26 KomentaraPrint#^

utorak, 17.02.2015.

BEZ UZEMLJENJA

Image and video hosting by TinyPic

Poštovana,
Pišem ovo pismo u ime i na molbu mojega kamarada Sabinta Kolčaka koji je, nema tome ni pola sata, na jednome od domjenaka išao priupitati neku Starmilu Bezber (koju pak jedva da je poznavao, ali ipak ju je upitao):
„Hoćete li se udati za mene?“
Pitao je Kolčak, ali džaba, potencijalna mladenka momentalno je uzašla u nebo. Vrlo naglo, kao povučena Božjim užetom. Sad je vidiš, sad je ne vidiš. Bolje da sam uzašao sam, pomislio je Kolčak, nego da ovako ostanem bez skoro već obećanog braka i prateće sreće! I što je najgore, već mu se drugi put tako nešto dogodilo. Prvo Ifka, a sada i Starmila. Obje u nebo u trenu prošnje. Slučajnost? Možda, ali Kolčak je sumnjao. Svetost samoga čina kao da ih je približila bogovskim nebesima u toj mjeri da drugog izlaza jednostavno nije bilo. U nebo! U nebo!
Naravno, nije da sve potencijalne mladenke svih potencijalnih prosaca baš svaki put uzađu. Da je tako, nitko se ne bi udavao-ženio. Možda je stvar u meni, pomisli Kolčak, možda bi mi bolje bilo da svoje snove o bračnoj sreći zapečatim jednom za svagda.
Znao je za brojne (jer sve su brojniji) i raznoliko inicirane slučajeve uzašašća. Katičin Merkulin uzašao je prilikom pranja prozora; dvanaesti je kat, nebosklon zauzima veći dio vidokruga pa možda nije ni čudo. Ali mali Minoj – onaj što se prezimus potukao na boćalištu – uzašao je kroz krov automobila; velika, totalna šteta, a i sam Minoj tko zna kako je prošao, možda ga još previjaju gore na nebu.
U djetinjstvu Kolčak nije poznavao nikoga tko je uzašao. Zapravo, jedva da je i čuo za tako nešto; vjerovao je da se radi o bizarnoj bajci ili pak dojmilici za zločestu djecu. Generalna impresija tadašnjeg kolektiviteta bila je da su ljudi u zadnjih stotinjak godina nekako uspjeli postati besmrtni ovdje na Zemlji, dok je život nakon života, onaj na nebu, jednostavno izumro. Ali onda, baš negdje nakon posljednjeg klimatskog samita i definitivnog ukinuća UN-a, sve je krenulo je kao po špagi. Sve su češće stizale vijesti o onima koji su 'digli nos', a s nosom i sve ostalo. O onima koji sada džedže gore na nebu i rade Bog zna što.
Neki od njih dižu se naglo, kao nesuđena mi nevjesta Starmila, a neki tek malo zalebde pa im put u nebo traje danima; Kolčak je svojega učitelja povijesti – koji je počeo levitirati baš kad mu se spremao dati peticu iz zalaganja – pratio dalekozorom, gledao ga kako šiba nebeskim svodom skoro tjedan dana, sve dok ga jato pahuljastih cirusa nije uvuklo u vrtlog pa povelo do gore. Skroz do gore.
Otkud takvo, statistički rasprobabilno povećanje broja uzašlih? Teorije su razne, kao i dežurni krivci: globalno zatopljenje, sekundarna radijacija, GMO i, paradoksalno, opći pad, praktički potonuće moralnih i civilizacijskih normi. Paradoksalno stoga što bi valjda visoke moralne norme trebale ljude približiti vječnom životu na nebu. Ali ne, kažu pobornici teorije moralnog pada: nezaustavljivi pad navedenih vrijednosti i normi uvjerio je Boga kako nam nema spasa, te nas je – i opet paradoksalno – baš zato odlučio spasiti i prizivati nekim, samo njemu jasnim redoslijedom k sebi na nebo.
Kolčak je pak razvio posve oprečnu teoriju, ali ne bih vas sada time gnjavio, tim više što sam se upravo nečega sjetio. Nečega što me Kolčak zamolio prije nego što… Ovako… mislim, ja ga ni ne poznajem dobro, ali kad se netko nađe u takvoj situaciji... jednostavno nisam mogao odbiti njegovu molbu.
Mislio je, kad me zamolio da zapišem i prenesem njegovu priču, pretpostavio je, dakle, da će makar jedna od vas (jer, vrijeme da se prizna: ovo je cirkularno pismo!) biti sklona pozitivno odgovoriti na ono nesklono i nebosklono, prizemno i totalno neuzemljeno pitanje:
„Hoćete li se udati za mene?“

17.02.2015. u 18:18 • 27 KomentaraPrint#^

utorak, 03.02.2015.

ZBOG SIRA

Image and video hosting by TinyPic

„Zašto ste, pobogu,dali pobiti toliki narod?“, pitali su jednom prononsiranog – istina, nikad osuđenog, ni pravomoćno ni nepravomoćno – ratnog zločinca najogavnije sorte.
„Zbog sira“, glasio je neočekivani odgovor tog notornog nositelja prononsijencije.
„Kako?“
„Lijepo: jednog jutra u praskozorje, a u predvečerje samoga rata, odveo sam svoju djevojku na piknik na nekakvu pustopoljinu u blizini rijeke Dvibe. Pustopoljina, na čuđenje djevojčino a i moje, uopće nije bila pusta: parovi ljubavni sličnih gabarita rasprostrli su dekice duž i širom pustopoljinice, tako da smo jedva pronašli mjesto za nas. Rasprostrli smo, moja djevojka i ja, našu vlastitu dekicu škotskoga uzorka, sjeli pa stali vaditi hranu iz ruksaka. (I nju i mene krasili su poprilični apetiti. Ona je, sa svoje strane, mogla pojesti cijelo pečeno pile, dok sam ja od najranijeg djetinjstva bio dijelom hranidbenog lanca – s jedalačke strane, dakako.) Kako smo hranu izvadili i na dekicu poslagali, tako smo krenuli i jesti. Ona je jela brže od mene i to me posramilo u toj mjeri da sam… Imala je bolje manire za stolom, točnije za dekicom, pa sam i s te strane imao razloga za posramljenost, i to onu psihosomatskih značajki, a shodno tome sam uistinu… A onda je iz obližnjeg busena izašao mrav i ugrizao me za kažiprst! (Čime sam se po prvi put našao s one druge strane hranidbenog lanca.) Moja djevojka je smjesta iz ruksaka izvadila set prve pomoći, previla mi prst, mravu održala bukvicu tako da se zacrvenio u predjelu abdomena. A mene je značajno pogledala, nježno primila za sporni kažiprst i rekla:
'Kaži prst!'
'Molim?'
'Kaži prst!'
'Kažiprst!', rekao sam.
'Ne, kaži: prst.'
'Prst!'
'Tako je već bolje.'
I bi mi bolje pa smo nastavili s pikničenjem. Sedam mjeseci kasnije počeo je rat u kojem sam, istina, skrivio i smrt nekim ljudima.“
„Kakve to veze ima sa sirom?“, upitali su ratnog zločinca.
„Nikakve. To se tako kaže kad se hoće reći da razlog može biti bilo što, kad se želi naglasiti da su uzročno-posljedične veze ništa drugo nego marketinški trik. Puni odgovor zapravo glasi 'zbog sira i vojne muzike', no kako je vojna muzika umjetnost na izdisaju, ostala je od uzrečice samo njezina jezgra, ogoljena od većine ranije joj nametnutih konotacija.“
„Hoćete reći…“
„Upravo tako!“

03.02.2015. u 15:54 • 27 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se