pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

petak, 31.10.2014.

KRVAVA GRANICA

Image and video hosting by TinyPic

Ja zapravo i nisam bio članom Prekograničnog društva kad je ta gostiona otvorena. Ali kasnije sam je, naravno, rado posjećivao. Jer nudili su krvavice s kiselim kupusom, stvarno fenomenalne, a po pristojnim cijenama. I još ono vino njihovo, bistro, crveno, kao svježe prozračena krv...
Ni u politiku se nikada nisam pačao, ovo s tim Društvom više je bilo radi društva, hoću reći radi prijatelja, druženja – kako to blesavo zvuči sad kad sam ostao i bez prijatelja i bez svega. Jer tada sam bio širokog duha, još šire ruke, zemlja mi je bila posve ravna, bez ičega na sebi, čak i bez obzora samog...
I naravno, nije mi bilo ni najmanje bitno što je gostiona namjerno izgrađena na hrvatsko-slovenskoj granici, na samom potoku u Bregani. Mislim, cilj jest bio politički, ali, kako rekoh, meni je bilo do dobrog jela i pića, a ne tu neke političke ekshibicije izvoditi.
A nastavili smo dolaziti i kad su se stvari zakomplicirale. (Ma čuli ste za tu gostionu, sigurno, svi su znali za nju, Sutla -Sotla se zvala, i nije ni bilo neko ime, tim više jer rečeni potok na kojem se gostionica smjestila veze nije imao sa Sutlom, ni sa Sotlom, pričalo se da je u Odboru za imenovanje došlo do podmazivanja, ali ne bih sad o tome, nije vrijeme, mjesto možda jest, jer mjesto je uvijek mjesto, ali vrijeme sigurno nije.)
Išao sam, dakle, tamo na krvavice čak i kad su se odnosi zaoštrili, kad su Slovenci maznuli Krško, a mi Hrvati jedan od mostova s Tromostovja – glupa, mangupska akcija, uostalom, politički promašena skroz na skroz.
I, u trenutku kad je rat obznanjen, a projektili već bili u zraku, vojska me zatekla kako u Sutli-Sotli jedem svoju treću porciju, ne bih li se otrijeznio prije povratka kući. Obje su vojske ušle u gostionu istodobno, svaka sa svoje strane. Svoje su državljane evakuirali, a „strance“ – koji su slučajno sjeli s druge strane granice, jer granična crta išla je preko sredine sale za blagovanje i ljudi su jednostavno sjeli gdje je bilo mjesta – strance su bez pardona hapsili i internirali po obližnjim šiprazima i jarcima.
Ja sam pak sjeo za onaj stol, onaj jedini stol u sali preko kojeg je prelazila sama granična crta. Ispalo je da prelazi točno preko mojeg tijela koje je upravo pokušavalo provariti pozamašan obrok, što sam i rekao objema zaraćenim stranama, ali uzalud. Slovenci su me vukli sebi, Hrvati sebi. Bio sam toliko pijan da se uopće nisam mogao sjetiti koje sam nacionalnosti. Neki je slovenski pukovnik ustvrdio da mi granica prelazi desnom stranom grudnog koša te da mi stoga treba izvaditi srce. Hrvatski je pak satnik, iz sumnjivih pobuda, naravno, bacio oko na moje bubrege.
„Kakvi bubrezi?“, rekao mu je slovenski kolega, „Pa ne ide mu granica poprečno!“
Naravno, rekao je to na slovenskom pa se Hrvat pravio da ništa ne razumije.
I nastavilo bi se to natezanje unedogled da, na moju sreću, nije sklopljeno primirje. Bio je to onaj čuveni „Devetominutni rat“, najkraći rat u novijoj, starijoj i svakoj mogućoj povijesti, kažu. Političari su se ipak dogovorili što će i kako će, a projektili, premda već u zraku, u zraku su i ostavljeni, nitko više nije čuo za njih; ponetko, mislim, još uvijek potajice strepi da će oni na kraju ipak pogoditi svoje ciljeve, zadane ili ne, ne zna se.... Slovenija i Hrvatska sklopile su Pakt o vječnom prijateljstvu, i ta vječnost, premda je trajala kratko, svima nam je ostala u vrlo ugodnom sjećanju.
A što je bilo sa mnom? Ništa specijalno. Ostao sam onaj stari propalitet što od unučadi žica sitniš za špek-fileke i jeftino vino. Ništa veliko i ništa bitno – osim što je granica ostala u meni. Da, rođen sam kao Hrvat, u najčišćoj hrvatskoj lozi, s tek ponešto židovsko-pravoslavno-vlaško-ilirsko-tračkih primjesa, ali našavši se u odsudnom trenutku na tako značajnom mjestu u tako znamenito vrijeme, organizam mi je zaprimio i nešto geopolitike u svoju krvavu zbilju.
I što je najgore, granica mi nije fiksna. Nekad ide desnom stranom grudnog koša, kako reče onaj pukovnik. Jutrima mi obično presijeca glavu po pola uz pratnju luminozne migrene, dok me popodne, nakon obilnog obroka, često presječe u struku. I nema nikoga kome bih se obratio, tko bi mi dao savjet, tko bi mi uredio to nekako kako se već granice državne uređuju pa makar išle posred tijela!
Eto tako. Bio sam bezgraničan, a sada sam...

31.10.2014. u 15:39 • 21 KomentaraPrint#^

petak, 24.10.2014.

DROMBULJAN

Image and video hosting by TinyPic

Dariel Drombuljan zasnovao je te noći san. Nalazio se na Plitvičkim jezerima, blizu vodopada pod kojim se počesto upriličuju vjenčanja, promocije, rođendani, imendani i svakakvi nekakvi ceremonijali. Bila je zima; okolo, po šumama i gorama, napadao je snijeg; zrak je bio oštar u nosnicama, hladan na dodir; vodopad tek što se nije smrznuo na Drombuljanovu očigled. Odjednom, ispod vodopada se pojavi kravosas sa srebrnom tijarom na glavi; čitav, inače kristalno čist uzduh unaokolo jezera zavonjao je po starom srebru. Iza kravosasa pojavi se krava, bez ijednog komada nakita na sebi; slijedila je tu neopasnu ali ne i umiljatu zmiju na rastojanju od nekih osam kravljih koraka. Obje su se životinje približavale Drombuljanu koji je stajao podalje; obje životnije kao da su lebdjele nad površinom jezera u izmaglici vječitog jutra; obje su životinje, unatoč lakom lebdenju, mrdale nogama (čak i kravosas!), kao da prave korake, a u rukama su nosile (čak i krava!) natpise misteriozna značaja:
„Koh i-nor je naša savjest“, pisalo je na jednom, dok je drugi sadržavao još neobičniju poruku:
„Slično se trijebi sličnim.“
U nekoj fazi sna kravosas i krava stupe na čvrsto tlo, još bliže Drombuljanu. Kravosasu padne tijara s glave i stopi se sa srebrn-mrazom koji je prekrivao sada još čvršće tlo. Životinje dvije zastanu da otpočinu, da se odmore. Kravosas se privine kravi na vime i počne sisati. Nešto se pobuni u Drombuljanu:
„Neeee!“, poviče bezglasno; i inače bi mu u snovima uzvici ostajali u grudima, neizvikani: „Neeee, to je samo legenda, bapsko-djedovska priča. Kravosasi, smukovi jedni, ne piju stvarno mlijeko stvarnim kravama!“
No kravosas nastavi sa sisanjem. Drombuljan ponovno pokuša izvikati „neeeeee“, ponovno bez uspjeha. I u tom sputanom vikanju oblije ga java. Bila je još noć, ne mrkla, ali tamna svakako. Čulo se zvono na vratima, drugi, treći, možda osmi i deveti put; sigurno ga je ono i probudilo. Jedva je ustao; torzo mu je bilo ispunjeno strahom koji se prelijevao i u udove. Otvorio je vrata i ugledao predstavnicu stanara:
„Dobro jutro, susjed“, rekla je, „ili bolje rečeno dobra noć. Tek su 4 sata. Ali vrijeme je, ja to moram, vi to znate; redovna kontrola noćnih posuda.“
„Ja“, reče Drombuljan koji se još nije bio pošteno ni probudio, „nemam noćnu posudu. Koristim zahod, kao sav normalan svijet.“
„Noć je: sve posude noću neka budu noćne! Tako su nam javili iz gradskog poglavarstva.“
„Ako baš morate…“, reče Drombuljan i propusti predstavnicu stanara u stan.
***
Kontrola je prošla u redu. Predstavnica stanara bila je zadovoljna. Sve je u redu, rekla je, nijedna dnevna posuda nije se skrila među noćnima, možete biti zadovoljni. Do viđenja i laku noć, rekla je još, bolje rečeno, lako jutro, he-he-he.
Drombuljan je krenuo prema spavaćoj sobi dvojeći između jutarnjeg umivanja i pranja zubi prije spavanja. Tada iz jednog od velikih glinenih ćupova, što ih je u svojstvu svojevrsnog kolekcionara nabavljao po dalekim inozemstvima, isklija on: kravosas. Izvije se, približi svoju glavu Drombuljanovoj, zagleda mu se u lijevo uho. Gleda, gleda pa šapne onako po zmijski:
„Ili mi se probudi pošteno ili…“

24.10.2014. u 14:54 • 26 KomentaraPrint#^

petak, 17.10.2014.

KAZAH: STAN

Image and video hosting by TinyPic

Nekoliko mjeseci nakon popisa stanovništva, netko je pozvonio na vrata našega bogznakolikokvadratnog, više-višesobnog stana. Otvorio sam, ta ista vrata, i poprilično se zaprepastio: ponovna pojava popisivačke osobnosti djelovala je na mene poput kipuće voluharice zavitlane negdje u predio torza. (Popis stanovništva… konačno i neopozivo poniženje čovjeka i čovječanstva kao takvog. Egzemplarni totalitarizam u svom svojem totalitetu. Mene bi popisivali – mene!) Još nisam bio zaboravio na prvobitnu pojavnost te iste osobnosti. Ovodobna pak pojavnost bijaše niža za koji milimetar, a licu je dodala boru-dvije više, dok je one stare produbila, dlijetom i čekićem valjda, jer zub vremena u samo tri mjeseca – malo sutra.
„Dobar dan, susjed“, rekla je. „Evo mene opet.“
“Otkad smo mi susjedi?“, pitao sam.
„Pa i nismo. Ali tako se kaže. Svi smo mi na neki način susjedi. Svi će ljudi biti braća.“
„Samo ću ja biti bratić…“, promrmljah.
„Što?“
„Ništa, ništa. Trebate nešto ili…?“
„Ja sam bila na popisu... Ne sjećate se?“
“Odlično se sjećam. Baš zato mi i nije jasno što radite ovdje. Popis je završen.“
„Pa, radi se o sitnici. Bila sam i jučer, ali samo su klinci bili doma. Nisu vam ništa rekli?“
„Nisu mi ništa rekli. Imaju puno školskih obaveza, a i drugih aktivnosti…“
“Ništa zato. Samo je jedna nejasnoća ovdje... Valjda sam to pitanje preskočila, da vidimo, evo: živite li u kući ili u stanu?“
Ova osoba, ova deputantna karikaturalnost, ova privremena stvorenost, frankeštajnovska improvizacija tko zna koje filijale Statističkog zavoda – ta iznad svega upitna pojava naprosto me zajebava, pomislio sam.
„Vi me zajebavate?“, pitao sam.
„Nemojte tako susjed. Pitanje je vrlo jednostavno.“
„A što vi mislite, je li ovo kuća ili stan?“
“Nije bitno što ja mislim. Ja moram čuti odgovor od vas.“
“Na osmom smo katu stambene zgrade. Stambene! Onda, je li ovo kuća ili stan!“
„Gospodine, nemojte se žestiti.“
“Da, Nemile“, rekla je moja supruga koja se pojavila iz prikrajka.
Sve češće je popodneva provodila u prikrajku. Nagovarao sam je da se premjesti bliže dovratku ili barem u neki od zapećaka, ali na te moje primjedbe nije se obazirala. Bila je svoja, još od prvog dana. Osobnost. Ličnost. Stav, ali ne stav u stavu mirno, nego stav koji se migolji, vijuga, a ponekad i stapa s pozadinom – a u pozadini su bile tapete s neuhvatljivim motivom optičke varke.
„Moraš čuvati živce“, dodala je moja žena. „Večeras je zbor stanara.“
“Pa da, stanara! A jel' čuješ ti što ova osoba pita?“
„Nije bitno. Samo reci 'stan', pa da se vratimo svojoj svakodnevici. To bi nam bilo najpametnije.“
“U redu“, rekao sam. „Stan.“
„Možete ponoviti još jednom?“, pitala je osoba popisivača.„
„Kazah: stan!“ povikao sam i zalupio vratima.
Uputio sam se u dnevnu sobu da se posvetim svakodnevnim aktivnostima, ali one su se, kao i svakoga dana, izvitoperile u nešto nesvakodnevno, stresno i izvanredno zbunjujuće.
Uvečer sam se, k tome, uputio na zbor stanara koji sam po sebi jest izvanredan, izvanredno neobičan događaj. No, ispalo je da je riječ o utemeljiteljskoj probi pjevačkog zbora stanara, zbora iz kojega sam momentalno izbačen zbog hrkljanja prilikom svakog uzdisaja.

17.10.2014. u 13:42 • 26 KomentaraPrint#^

petak, 10.10.2014.

ZLATO I TAMJAN

Image and video hosting by TinyPic

„Mirišu zlato i tamjan!“, reče Puzzlemir Gljivendo.
„Otkud sad pak pa to?“, upita Remina Gliometar, kojoj Gljivendo bijaše partner u miru.
„Ne znam ni sam. Za zlato ne znam – ali znam za srebro! Smrdi nam srebro već mjesecima, a znaš odakle? Od otkupne stanice Murvine Palačinković! Uzgred, ne znam kako ona preživljava. Otkupna cijena srebra jako je niska.“
„Jest, zanemariva je, ali ne može se reći da je niska. Osim toga, Murvina se ne bavi samo srebrom. Ona radi još štošta: na primjer, uzgaja gugutke. Na gugutkama se može poprilično zaraditi. Samo treba svake jeseni smoći snage i podići taj jebeni kredit za proso!“
„Samo polako, Remina. Ne valja se žestiti zbog stvari neizrecivo…“
„Što je, zašto si raskinuo s vlastitom mišlju?“
„To mi je kao intelektualni tik: čim izreknem tu riječ, nešto u duši ne da mi da nastavim govoriti. Neke riječi ne bismo trebali izgovarati, jer aludirati na neizrecivo…“
„Evo, opet ti je došao tik! A i oko lijevo ti žmiga.“
„Ma pustimo to. A ovaj miris zlata jednostavno me izluđuje. Tko zna odakle dolazi? Možda je Remina Gliometar počela otkupljivati i zlato!“
„A možda te svoje te gugutke prstenuje zlatnim prstenovima!“
„A možda… A gdje je tu tamjan? Sjeti se: osjeća se u zraku i vonj tamjana! Čak je i intenzivniji od mirisa zlata. Miris zlata, Remina, i inače je slab. Metalu plemenitom u toj mjeri, ako ćemo pošteno, nikakav poseban miris nije ni potreban!“
„Znam ja to, to za zlato, Puzzlemire. Nema potrebe da me patroniziraš. Da mi dociraš i sereš!“
„Easy, Remina, easy. Pa ti si mi, pobogu, partnerica u miru!“
„Imaš pravo. Nervozna sam. I muka mi je od tog mirisa. Jesi li siguran da su u pitanju zlato i tamjan? Meni više miriše na užegao žir. Ili možda na sekret oposuma!“
„Sekret oposuma? Baš si štosna, Remina! Dođi da te cmoknem.“
Remina se stane približavati Puzzlemiru; dobro je odvagnula „za“ i „protiv“ te odlučila dopustiti mu da je ponegdje stvarno i cmokne.
Uto – eksplozija. Granata veličine karikaturalno velike ping-pong loptice načinila je krater u tlu, ni deset metara od Remine i Puzzlemira. Granatu je slijedila, druga pa treća.
„A u pičku materinu!“, reče Puzzlemir nježno. „Ne može se čovjek ni cmoknuti sa svojom partnericom u miru…“
„… a da ne počne rat. Žao mi je Puzzlemire.“
„I meni je žao“, reče Puzzlemir pa se uputi ravno kući.
Iz obližnjih nastambi pak izroni ljudska prilika. Remina se obrati istoj derući se kao nezdrava:
„Idogane! Idogane Cvijetiću! Evo me, tu sam!“
Prilika joj se približi. Bio je to muškarac srednjih godina, neobrijan i nesklavurnog stasa. Pomalo je vonjao na mesing i neke daleke hipermangane.
„Zdravo, partnerice“, rekao je – bio je to Idogan Cvijetić, Reminin partner u ratu.

10.10.2014. u 15:58 • 22 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< listopad, 2014 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Svibanj 2017 (3)
Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (4)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (3)
Srpanj 2015 (1)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (4)
Rujan 2014 (4)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (4)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (3)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (4)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (4)

Opis bloga

Uvod u ništa

Linkovi

[Blog.hr
Blog servis

NF
Trill
Catma
defton
skaska
stroke
sewen
onakojatrcisvukovima
caricavrta
zazen
ponoćna strina
Big Blue
divanskitnje
Tinčica
nemo
teuta
odmak
wall
Dejmon
Zona Z.
milord
Virtuela
chablis
ludlud
čovjek vadičep
xiola
heroine
pooka
milizcza
topsecret
marla
vadimastok
srdelica
Derza
Dakini
ajajfekt
Bookmarkerica
markiz
NEMANJA
igra
Kolibra
Antonovich
neverin
Bugenvilija
Uranova pikula
hopey
nihonkichigai
sfermentacija
Doktor Jatogen
dove
Schoko
aquaria
marchelina
profesor
Koraljka
guargamelwskij
primakka
Volupta
smiling cricket

Izjave

„Blejanje, Watsone, neusiljeno blejanje!“ (Sherlock Holmes)

Image and video hosting by TinyPic

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se