pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

utorak, 30.09.2014.

SUVOZAČI

Image and video hosting by TinyPic

Na žalost, nisam kadar sjetiti se kako se zvalo to selo pokraj Kupe, selo u koje nas je put nenadano naputio tog rujanskog poslijepodneva, a u predvečerje nekog od ratova. Zvalo se možda Jesenica, Zimovljani ili tako nekako, da ne muljam i ne zvrnzvrčim, ne znam, zaboravio sam, mozak mi je stao, u tom selu pokraj Kupe.
Zaustavio sam auto pokraj vodenice; tek sam kasnije shvatio da je to zapravo bila vjetrenjača; zrak se u tim mutnim vremenima malo teže pretvarao u vodu – ako se ikada i pretvarao, ako su ikada gorski potoci tekli i famozna rijeka Kupa s njima skupa. Magun, suvozač, izašao je iz auta. Čim se odlijepio od suvozačeva sjedišta počeo je povraćati.
„Opet?“, konstatirao sam, a znak pitanja pojavio se, po običaju, bez pravog razloga.
Potom su se otvorila stražnja vrata: izišao je Bolek, rezervni suvozač, i počeo brati tratinčice što su rasle pored druma.
„Bereš tratinčice“, pitao sam, a znak pitanja ovog puta nije se pojavio niotkuda, premda su ga okolnosti iziskivale.
Kako onda da se živ čovjek pridržava pravopisnih regula? Nikako, bit će da je tako. Na autu se tada otvorio gepek, a iz gepeka nije izišao nitko, nitko nije počeo povraćati ni brati tratinčice. Gepek se otvorio samo tako, zbog tvorničke greške, ionako je bio prazan.
***
Kad se auto stabilizirao, Magun, Bolek i ja sišli smo do Kupe. Vodenica, alias vjetrenjača, bila je izvan upotrebe a Kupa je presušila; jedna davno napuštena teglenica ležala je na boku posred korita prekrivenog decimetarskim zrnima šljunka. Sjeli smo na obalu koja se više nije mogla nazivati obalom; možda smo čak sjeli u samu rijeku, nekad moćnu tekućicu a sada osramoćenu do ruba vječnosti. Sjeli smo i promotrili okoliš: vidjele su se dvije napuštene seoske kuće, a navrh stare, oronule bandere (koja struje ne osjeti oho-ho) napušteno rodino gnijezdo prigodno prenamijenjeno u mitraljesko gnijezdo.
Bio je, naime, počeo rat. I zapuca po nama iz mitraljeskog gnijezda, rafal jedan, rafal drugi. Precizan neki mitraljezac, jer svi pogibosmo.
***
Čim nas je ono nešto uskrisilo, Magun – suvozač – ponovno počne povraćati, u tom selu pokraj Kupe – Kupe koja se nasukala na vlastiti joj grubi šljunak, još nezaobljen do svojih krajnjih mogućnosti. Boleka, suvozača u pričuvi, uskrisiše umanjenog pa smo ga prozvali mini-Bolek – i opet je počeo brati tratinčice, ovoga puta veće od matičnog mu stasa, tako da ih je vukao uokolo uporno i marljivo, poput tipičnog mrava.
„Idemo natrag u auto?“, predložio sam, ali mi je tipski, apsurdizirani upitnik u velikoj mjeri pokvario naredbu: nitko nije krenuo za mnom.
Magun je ostao povraćati na obalama presušene Kupe, a omaleni Bolek vući netom ubrane tratinčice niotkuda nikamo.
Tako da sam u auto ušao posve sam. I baš kad sam upalio motor, začujem štektanje mitraljeza iz onog istog mitraljeskog gnijezda:
„Traka-traka-tra!“
„Brm-brm-brm“, rekao je motor i auto je krenuo cestom.
I s autom i sve drugo s autom, vun, vun, iz tog sela pokraj Kupe.

30.09.2014. u 16:37 • 26 KomentaraPrint#^

srijeda, 24.09.2014.

0/000000000000000000000

Image and video hosting by TinyPic

„Muškarci koji ćelave noću imaju 26% više šansi (u odnosu na ostale muškarce) da do 21. godine razviju kompleks manje vrijednosti“, reče Durham Bajbonilo, sociolog medicine i pričuvni ratar.
Sjedio je za okruglim stolom u prostorijama Udruge, baš kao i ostali sudionici famozne panel diskusije (prostorija bijaše odvojena od susjedne, namijenjene uzgajivačima bezvratih nojeva, bijaše odvojena panel pločama u boji natrulih smokava). Sjedio je i lagano sijedio jer mu razvoj diskusije nije išao u prilog.
„Unekoliko ne“, odvrati mu Asuana Pasjakovska. „Tko normalan ćelavi prije 21.?“
Asuana bijaše starica od možda 100, a možda i 60 i kusur godina. Nosila je lovački kaputić preko konjičkih hlača i tijaru od jantara posred dostojanstvene srebrn-frizure. Bavila se statistikom nevoljenih brojeva i, u slobodno vrijeme, kamikaštvom u akvarijskih ribica.
„Pa valjda onaj“, odvrati na primjedbu Pasjakovske kolega Bajbonilo, „koji će u dogledno vrijeme razviti kompleks manje vrijednosti! A dogledno vrijeme stiže – u 21. godini.“
„Ne dižite tenzije“, reče moderatorica Gurunda Joblon, koja je honorarno radila kao medijatorica, što je iz njezine reakcije bilo i očito. „I tiše govorite. Sljedeći govornik!“
„Osobe koje piju više od čaše i pol vina na dan imaju razvijeniju socijalnu inteligenciju od onih koje piju čašu i dvije trećine čaše vina na dan“, reče Uštupak Pojmenko, informatolog religije i površinski rudar u miru.
„Nemoguće!“, usprotivi se Suprotiva Turkomelj, homeopatkinja vertikalnih sustava i voditeljica ispostave „Bečkih konjušara bez granica“ u Hrvatskoj. „Što više alkohola, tim veća socijalna inteligencija! Pa to je, barem, svima otprve jasno.“
„Pijanduro!“, prodere se Jolmir Svaštan i padne sa stolice.
Bio je, kako se to obično kaže, trešten pijan.
„Dosta!“, uznemiri se moderatorica Gurunda Joblon. „Ovo je sad već na rubu incidenta. Prekinut ću diskusiju nastavite li s ovakvim ponašanjem. Imam pravo na to. Sljedeći govornik!“
„Osoba koja preživi tsunami, neće se baviti surfingom!“ reče Samba Rumbić, bez curriculum vitae.
Sad se već govornice i govornici stadoše javljati za riječ bez reda, bez kraja i konca, ne vodeći računa o moderatorici Gurundi Joblon.
„Ovo je, kolegice Rumbić, znanstveno posve neutemeljena tvrdnja! Postotci, gdje su vam postotci!?“
„Točno – kakve su ovo gluposti? Zar ćemo se izražavati u poslovicama? Tko pod drugim jamu kopa, ima 12% više mogućnosti da sam u nju padne negoli onaj koji ju je ne kopa!“
„Tko rano rani, 200% sreće grabi!“
„Pas koji laje ne grize u 31% posto slučajeva, ali karavane mu prolaze ispred razjapljene njuške u 100% slučajeva!“
„Ima jedan među nama koji jede s prasicama…“
„Ali to nije poslovica!“
„Ali ovo nije diskusija o poslovicama – barem nije trebala biti.“
„Što je ovo?“
„Ovo je…“
„Da znate da i jest!“

24.09.2014. u 09:26 • 21 KomentaraPrint#^

subota, 13.09.2014.

MRAVLJA POSLA

Image and video hosting by TinyPic

Mrav – taj simbol radišnosti i snage, moćan predstavnik zadružnog života, taj užurbani izvršitelj nekog zaumnog nauma. Tko si – gdje si da si – mrave? Jesi li crven, jesi li crn; jesi li kuhinjski, jesi li šumski; jesi li zadružni ili si unikatni službeni mrav (o kojemu će riječi biti nešto kasnije)?
Moj prvi susret s mravima dogodio se 4. svibnja 1980. godine, baš onog dana kad je abdicirala nizozemska kraljica Julija. Imao sam dobrih devet godina i čudno je što se ranije nisam susreo s tim, začudno čestim i još začudnije civiliziranim životinjicama. Hodao sam travnjakom ispred obiteljske kuće i slučajno zagazio u jedan mini-mravinjak u nastajanju; začuo se jeziv cilik, jer sam, izgleda, u labirint mravinjaka zagazio duboko, sve do mravlje kraljice, matice, omeo je valjda u njezi krilaca kojima je napustila svoj zavičajni mravinjak i odletjela daleko ne bi li osnovala ovaj svoj, navlastito vlastiti, još zapravo u nastajanju, otud mu pridjevak minijaturnosti. Nagazih tako kraljicu mravlju, zacvili ona, mravi radnici se razbježe kud koji, a uprizoreno pustošenje izazva u meni elegična, premda djetinja osjećanja. Odnekud se pojavi teta Mauzerka s broja 8.
„Ah“, reče, „to je taj mali koji, kažu, ne bi ni mrava zgazio!“
Njezina , možda i bezazlena primjedba u toj me mjeri uplašila da su mi niz obraze, vrat, kragnu i svježe heklanu majicu s uzorkom laponskih jelena stale teći suze-gadosnice. Teta Mauzerka smjesta (a i inače je to činila s vremena na vrijeme) promjeni diskurs:
„Ma samo sam se šalila, Lunči. Baš suprotno, ona je tebi stala na nogu!“, reče i primi nju, mravlju kraljicu, uhvati joj krilca između palca i kažiprsta, otrgne joj ista i tako je osramoti za sve mrave svijeta za sva vremena.
Mene pak zaboli stopalo, a kasnije, kod kuće, uvidjeh masnicu na nožnom palcu, tamo gdje mi je navodna noga mravlje kraljice navodno stala, da ne navodim daljnje detalje.
***
Na drugi susret s mravima čekao sam puna dva dana! Naime, u kući su nam se pojavili mali, uporni mravci boje mlade hrđe.
„Jesemti“, rekla je majka. „To su kuhinjski mravi. Njih se jako teško riješiti.“
„Ni govora“, usprotivio se otac, „to nikako ne mogu biti kuhinjski mravi; ta nisu se pojavili u kuhinji, nego u predsoblju!“
„Bu-bul-ljalja“, rekla je moja mala sestrica, još beba.
Diskusiju sam dovršio ja nestaloženim urlikom; mravlja kraljica – ovoga puta kraljica tih malih crvenih, navodno kuhinjskih mrava, začudno velika i masna kao i ona od prije dva dana, samo s nešto manjim rasponom krilaca – i ta mi je mravlja kraljica stala na nogu. Svi su se uznemirili.
„Čudno“, rekla je majka. „Matice kuhinjskih mrava rijetko izlaze iz mravinjaka.“
„Moramo zvati hitnu!“, rekao je otac. „Malenome noga otječe!“
***
Na hitnoj mi nisu htjeli ni previti nogu.
„Mravlja kraljica stala na nogu?“, čudio se dežurni doktor. „Svašta! Čuješ ti ovo, Magda?“, obratio se sestri.
„Svašta nešto“, složi se Magda, a ja sam se s roditeljima uputio kući neprevijene noge.
Bilo je već i kasno. Počeo sam spremati za krevet. I taman kad sam se odlučivao hoću li večeras prati zube ili neću, začulo se zvono na vratima. Nagrnuli smo otvoriti, i mama i tata i ja. Kao da smo znali: na vratima je stajao službeni mrav s početka priče.
„Došlo je do nesporazuma“, rekao je jedva čujnim glasićem, a mi, mi svi, mi smo se prenerazili.

13.09.2014. u 15:25 • 16 KomentaraPrint#^

srijeda, 03.09.2014.

ONOMATOGENEZA

Image and video hosting by TinyPic

Sastali smo na kavi, konačno, nakon tko zna koliko, možda i godina, bilo je i vrijeme, bilo je i vrijeme, ponavljali su svi. A onda je Ronda Oregon počela srati:
„Radim na doktoratu“, reče ta glupača, „rad je o porijeklu jezika – da se čovjek smrzne! Sve riječi za koje znamo porijeklo vuku od – pazi sad…“
„Od prve-prvcijate riječi što je posija Bog ili kolega izvanzemaljac?“, prosere se Ilja Ilinoj, taj sterilni fridmanovac koji se u naše društvo ubacio neznano kako.
„Kakav kolega izvanzemaljac?“, razbludi se upadicom Lidion Kalifornjavac, taj najobičniji tumplek kvrgavih koljena, „ako je kolega, može biti samo zemaljac!“
„Ali ja sam mislio“, dočeka se na noge Ilja Ilinoj, „da smo kolege po svemiru kojeg dijelimo. Fizičari već ozbiljno razmatraju mogućnost višestrukosti…“
„Dosta!“, prodere se Ronda Oregon. „Sad ja govorim! Onomatopeje. Sve riječi potječu od onomatopeja. Recimo: šuškati potječe od šu-šu; bomba od bum!; kašljati od kaš-kaš – evo, usput sam i grlo pročistila; rivijera od jer-jer-jer – riv; Hrvatska od hrrrrr –a, hrrrrr – a, za to je čak nađen zapis na sarmatskom, u jednom selu blizu Sverdlovska.“
„Draga moja“, zagadi besmislicama razgovor još i Hutra Sipimis, ta proračunata svinjska podmiguša po defaultu, „u svojem istraživanju nisi se usudila zaroniti do hiperrealnih dubina jezične baštine. Jer ovo tvoje šuškanje, šu-šu, samo je odjek stvarnog šuškanja realnog lišća gonjenog realnim vjetrom, ne? O bombi da ne govorim, ista stvar: kad ona kašljucne, ovo tvoje bum! čujemo prije negoli ga mozak uobliči u riječ-onomatopeju. Jer-jer-jer – riv je, dakako, šum oblutaka na obali mora pod režimom popodnevne plime, a hrrrrr –a, hrrrrr – a jest u sluhu krivo provaren zaratustrijanski pozdravni zaziv. Eh, ti stari Hrvati, mislili su da, ako ne razumiju jezik, da to nije jezik nego skup slučajnih šumova – onomatopeja, uostalom.“
Ronda Oregon uslijed šoka zaspi i stane micati očima ispod spuštenijeh vjeđa. Ostali u društvu otpiju gutljaj kave, ni ne primijetivši njezino sneno stanje, a netko, blesav kao i svi ostali, nastavi gnjusnu diskusiju:
„A ne“, kao fol se uznese Kilim Nevađanin, taj nedoučeni kvazipseudovac „svi vi griješite, i još kako! Nisu riječi nastale od onomatopeja niti su onomatopeje nastale prema zvukovima iz prirode – istina je upravo suprotna, i to dijametralno. Na početku bijaše riječ, i ta se riječ stane množiti. Onda je tek nastala priroda i sve njezine spektakularije. I priroda je stala prevoditi razmnožene riječi na svoj nemušti jezik, izvodeći iz njih te svoje slavne 'prirodne zvukove' koji, kao što vidimo nisu autohtoni, nisu primarni, jedva da su i sekundarni, mnijem. Prvo je smišljena riječ za kašljanje, potom je netko zakašljao, a tek onda se začuo zvuk: kaš-kaš!“
„Ja mislim“, ubacih se konačno i ja u razgovor, ja kreten nad kretenima posve imbecilnog intelektualnog habitusa, „da se na hrvatskom ne kaže kaš-kaš nego kof-kof.“
„Pravo govori!“, zapogromaši se Linda Tenesijanković. „I ne kaže se šu-šu nego apšššš, apššššš!“
„I ne kaže se“, pridruži se jezično-purističkim bakanalijama Konfet Konektičković, „hrrrrr –a, hrrrrr – a nego harahvaitishishgush!“
„Velikim slovom, velikim slovom“, ubaci se netko. „To nije onomatopeja, to je nacionalno ime, ajmo reć' blago!“
Uto već poodavno zaspala Ronda Oregon usni sveopći um pa progovori u snu:
„Sve ste pomiješali! Poništavam sve riječi, sve onomatopeje i zvukove prirode. Krećemo ispočetka, reče neimenovani glas iz gore imenovane šupljine usne, pa izgovori novu početnu Riječ.
Ali, nije se uhvatila, ta riječ, nije bilo dovoljno rječita.

03.09.2014. u 21:31 • 20 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< rujan, 2014 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Svibanj 2017 (3)
Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (4)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (3)
Srpanj 2015 (1)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (4)
Rujan 2014 (4)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (4)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (3)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (4)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (4)

Opis bloga

Uvod u ništa

Linkovi

[Blog.hr
Blog servis

NF
Trill
Catma
defton
skaska
stroke
sewen
onakojatrcisvukovima
caricavrta
zazen
ponoćna strina
Big Blue
divanskitnje
Tinčica
nemo
teuta
odmak
wall
Dejmon
Zona Z.
milord
Virtuela
chablis
ludlud
čovjek vadičep
xiola
heroine
pooka
milizcza
topsecret
marla
vadimastok
srdelica
Derza
Dakini
ajajfekt
Bookmarkerica
markiz
NEMANJA
igra
Kolibra
Antonovich
neverin
Bugenvilija
Uranova pikula
hopey
nihonkichigai
sfermentacija
Doktor Jatogen
dove
Schoko
aquaria
marchelina
profesor
Koraljka
guargamelwskij
primakka
Volupta
smiling cricket

Izjave

„Blejanje, Watsone, neusiljeno blejanje!“ (Sherlock Holmes)

Image and video hosting by TinyPic

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se