pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

utorak, 26.08.2014.

LOKALITET

Image and video hosting by TinyPic

Dokle tako, pitao se Eugen Kotlanov za vrijeme pauze za ručak. Zalogajnica u kojoj je običavao jesti naprasno je zatvorena; još jedna žrtva krize koja traje još od dana kad je porast postao imperativ, pomislio je Eugen Kotlanov, odjednom sklon ljevičarskim idejama na rubu ekokomunizma.
Nije imao druge nego se uputiti u obližnji Mc Donalds. No, završio je u KFC-u. Njihovi pohani pilići ipak posjeduju stanovitu kvalitetu, pomislio je; nije da se pokoravam goloj korporativnoj sili nizašto.
I sam je radio u velikoj korporaciji, i to na menadžerskoj poziciji, ali osjećao se ljevije no ikad. Istina, zbog problema s vratnim kralješcima i u hodu je zanosio ulijevo, ali to vjerojatno nije imalo nikakve veze s njegovim unutarnjim stremljenjima. Uostalom, vratni ga kralješci nikad nisu naveli da prijeđe lijevi rub pločnika i eventualno se zabuba u nešto, u neko drvo, kontejner ili znak.
Eugen Kotlanov, dakle, završio je u KFC-u, ali nije se mogao odlučiti što će. Svaka moguća narudžba ili je bila minijaturnog obima ili se pak radilo u meniju za cijelu obitelj. A on je bio sam, osoba na pauzi za ručak.
Bezvoljno izađe iz KFC-a. Sjedne na klupu u parku i zagleda se u visoki toranj Empire State Buildinga. Tad se sjeti da nije u New Yorku nego u Zagrebu i da je rečeni toranj tek privid, nakazan distorzični fenomen od strane neimenovanih sila. Taj i takav fenomen razjari Eugena Kotlanova, i on odluči skrenuti još ljevije, a još ljevije bila je samo revolucija.
U obližnjem dućanu sportske opreme kupi kamperski nož pa se vrati u park. Pošao je travnjakom na sve četiri tražeći mravinjak. Trajalo je to dobar dio popodneva. Mrave je teško pronaći, ako ih baš tražite. No ipak je, već u debelo predvečerje, pronašao isturenu predstražu mjesnih, gotovo endemskih crvenih mrava. Primio je nož i stao ih redom bockati:
“Niste svjesni da vas eksploatiraju? E pa ja ću vas osvijestiti!“
Zatim je pratio neke od mravljih bjegunaca u nadi da će ga odvesti do matice, koja je, držao je, izvor sviju zala. Rađa mrave da rade za nju, dok ona uživa u sigurnosti, pomislio je.
Posljednje zrake zalazećeg sunca jedva su se jedvice kroz blokove zgrada probijale do njegova lica. Bile su narančaste, ljubičaste i slane na dodir. Lišće je treperilo pod navalom ocvalih fotona, a travke svjedočile tišinu.
Eugen Kotlanov vidio je tada grad oko sebe u posve novom svjetlu. I ljude, kao i grinje koje su najednom postale očite. Jednim je potezom prošao i nebosklonom i zemljovidom, pogled mu je poslužio kao majstorska kičica. Promrmljao je za sebe, tako da svi čuju:
“Nema sumnje,ovo je lokalitet.“

26.08.2014. u 18:23 • 17 KomentaraPrint#^

srijeda, 13.08.2014.

DRONOVI LETE I DANAS

Image and video hosting by TinyPic

„Od jutros dronovi gađaju samo osobe u pokretu niže od metar devedeset osam“, reče Hrezub Palinski, šef spavaonice.
„Pa ja sam tu negdje!“, odvrati Lindon Kanaveralić, nitko i ništa spavaonice.
„Tu negdje“, reče mu Hrezub, „moraš znati točno. Ne želimo izgubiti tako važnog člana Družine!“
Cijela je spavaonica na to popadala od smijeha. Jer nije Lindon Kanaveralić bio važan član spavaonice, i nije bio visok metar i devedeset osam, ni blizu – bio je za glavu i pol manji od samoga sebe kako se zamišljao u toj istoj glavi. Ili mu se mozak – kako se već mnogima činilo – davnih dana odlio u daleka inozemstva.
U međuvremenu, ondje i tada, Družina se morala držati spavaonice. Odmetnuti dronovi lijetali su uokolo, bespilotne letjelice gonjene svojim mušičavim računalnim umom da čine čudesa svakojaka: jedan dan pucali su na sve što se kreće; već sutradan samo na mačke lutalice, a nakosutra na svu nepokretnu imovinu. Bilo je dana kad su gađali samo ruse mrave, lišće platane sasušenih rubova, preraskrupnjale aerosole ili pak ujake dlakavih zglavaka. Kako su razlikovali ujake od stričeva, a jedne i druge od običnih ljudi – zna samo generirano-degenerirani sveopći im um. Postajali su sve selektivniji ti, dronovi, kako je vrijeme prolazilo sve ih je teže bilo prokljuviti i sve teže provariti službenu verziju kako je riječ o digitalnom ekvivalentu šizofrenije koji se ravna prema samo njemu znanim parametrištima!
Kad smo već kod službene verzije, to je bilo prije; nema službenih informacija već pune dvije godine, otkako je radio-signal crkao, a od cijeloga grada preostali samo unutarnji džepovi otpora (ha! otpora…) kakav je bio i ovaj u spavaonici – Družina, naime.
„Šalio sam se“, reče iznenada Hrezub Palinski, šef spavaonice. „Dojava zapravo glasi da dronovi sljedeća tri dana – pazite, puna tri dana! – gađaju samo lakirane nokte! Tolika im je moć rezolucije.“
„Pa tko još lakira nokte?“, Upita Kendel Uksin, blagajnik spavaonice.
„Ima po gradu još, valjda, i ženskih spavaonica.“
„Kako to da nema mješovitih?“, upita Lundeo Uskočki, higijeničar.
„Sam si rekao odgovor – da ne bi došlo do miješanja!“
„A…“, započeo je skroman neki mladić.
„Što 'a'?“, grubo ga prekine Hrezub Palinski. „Tko si ti uopće, ne prepoznajem te. Koja ti je funkcija u spavaonici?“
„Ja nisam od vaših. Ja sam dojavnik.“
Zavlada tajac. Nitko od Družine spavaoničara nikada nije vidio dojavnika, niti jednog. Mislili su, neki od spavaoničara, da Hrezub sam izmišlja dojave o izmjeničnim preferencijama dronova, jer da je namjere i zakone dronovskoga ništenja žive i nežive sile nemoguće razumjeti, još manje predvidjeti. Ali niti jedan član Družine nije se usuđivao izlaziti u dane kad su mu neke od osobnih značajki bile u sastavu mete.
Tajac se nastavi. Niti jedan član družine, nitko od spavaoničara te velike, možda i slavne spavaonice nije znao što bi pitao samozvanog dojavnika. I otkud se samo stvorio? Nitko od spavaoničara, niti itko, nije vidio da je ušao; možda je u spavaonici još od prije, samo se vješto skrivao. Ili manje vješto. Spavaoničari, članovi družine, u principu nisu obraćali bogznakakvu pažnju na bogznašto. Veći dio vremena kunjali su uokolo i štedjeli snagu za nešto do čega nikada neće doći.
Tajac se nije nastavio.
Hrezub Palinski odgrize komad nokta s kažiprsta lijeve ruke; pljune ga na pod pa priupita pridošlicu:
„Ži?“

13.08.2014. u 18:21 • 27 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se