pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

petak, 23.05.2014.

MJESNA SAMOUPRAVA

Image and video hosting by TinyPic

Anualno prvenstvo naše četvrti u neprofitnom pokeru došlo je do svoga finala. Četvorica odabranih sjedila su za stolom prekrivenim zelenom čojom i borila se za slavu, ne za novac: kockanje je u prostorijama mjesne samouprave strogo zabranjeno.
„Puna kuća!“, reče Magda Dovle i pobijedi Staneta Količinskog, pobijedi ga tijesno.
Time je ušla u finale, Magda Dovle, a već ranije u finale se plasirao Drugomir Paraperun, pobjednik prošlogodišnjeg prvenstva. On je u ovogodišnjem polufinalu parom jadnih sedmica uspio iz natjecanja izbaciti Ondinu Skopamot, koja se, pak, ove godine prvi put natjecala, tako da njezin rezultat ni u kojem slučaju ne treba podcjenjivati.
Tekle su pripreme za finalni meč, otvarao se novi špil karata, stavljala se nova podloga od zelene čoje, kad je u prostorije mjesne samouprave upala skupina ljudi cirka oko 50 do 90 godina starosti – svaki pojedinačno, ne u zbroju. Jedan od njih, krupan starac s žućkastim planinarskim štapom i naočalama od umjetne kornjačevine, lica kao štavljenog u mravljoj kiselini, rekao je povišenim glasom:
„Još niste gotovi! Sad je naš termin.“
Milunero Kajganija, naš organizator i predstavnik u Mjesnom odboru, odmah je znao u čemu je stvar:
„Nije vaš termin! Vi ste od dva. Još nije ni jedan.“
„U dva treba početi. Moramo sve pripremiti.“
„Tako je!“, poviče žena u okviru spomenute skupine, inače u plavom kaputiću od organdina s arabesknim ispupčenjima: „Ispraznite prostorije!“
Dvojica staraca – jedan od svojih 85, a drugi, reklo bi se, tek bijaše prešao četrdesetu (a ipak, tko bi ga znao kako, bijaše članom skupine cirka oko 50 do 90 godina) – opako se približiše Miluneru. Zamirisalo je na fizički obračun. Epicentru mogućeg obračuna približi se tad već spomenuti Stane Količinski:
„Čime se bavi vaša grupa?“
„Piše na vratima. Mi smo iz Udruge za revitalizaciju mladosti. Za danas smo predvidjeli upriličenje plesnjaka iz 60-ih godina. To treba pripremiti, nije to samo tako!“
„Ma kakva revitalizacija!“, naljuti se Milunero Kajganija. „Vi koristite bilo kakvu izliku da organizirate pijanku! A dobro znate a je alkohol u prostorijama mjesne samouprave zabranjen!“
„A kako da upriličimo autentični plesnjak bez alkohola? To bi bilo jednako krivotvorenju povijesti! A što je s vašim pokerom – to je kocka, a to kao nije zabranjeno!“
„Mi ne igramo za novac!“
„Znam ja što se događa ovdje – ispod žita, ispod stola i u stražnjim prostorijama. Mene ne možete zajebati!“, opsuje starac pa počne mahati štapom.
„Što vas briga za naš novac!?“, reče Stane Količinski i krene prema starcu.
Milunero se na vrijeme povukao, a svi drugi u čudu su gledali – nisu baš bili spremi na ovo, a posebno ne na tako nešto.
***
Opisani incident urodio je ukidanjem mjesne samouprave u našoj četvrti na dvije godine. Pod prisilom smo pripojeni mjesnoj samoupravi četvrti Kvalřysletta u norveškom gradu Tromso.
Što? Kako? Lijepo: Zagreb i Tromso su, kao što vjerojatno znate, pobratimsko-sestrinski gradovi i surađuju na nizu zajedničkog projekata. Jedan od projekata je i taj – razmjena gradskih četvrti, navodno u cilju edukacije, razmjene iskustava i jačanja europskog jedinstva, a zapravo… ta vidite i sami: radi se o jedva prikrivenoj metodi kažnjavanja neposlušnih četvrti, o izgonu u daleku kažnjeničku koloniju.
Naravno, Tromso nije nikakav gulag, ali stvar je u tome da do Tromsa nitko od nas ne može doći, a to je jedino mjesto gdje nam je dopušteno provoditi mjesnu samoupravu, što znači: igrati neprofitni poker. Ili, u slučaju protivničke udruge, revitalizirati varljivu im mladost.
Što nam preostaje? Čekati te dvije godine? Naći drugi prostor? U trenutačnoj političkoj konstelaciji sve to spada u sferu znanstvene fantastike.
***
Vrijeme je prolazilo, uzajamno se poništavajući s prostorom. Gradske vlasti su – cijelo to vrijeme – budno pratile svaki naš potez, tako da smo jedva-jedvice uspjeli održati tajnu sjednicu u prostoriji za bicikle jedne velike stambene zgrade, u našoj, nekad veličajnoj četvrti. Sjednica ko sjednica: razmotrili smo stanje, raspravljali o mogućim modusima i na kraju glasovali. Svi smo bili za.

23.05.2014. u 15:28 • 25 KomentaraPrint#^

petak, 16.05.2014.

RAZLAZ

Image and video hosting by TinyPic

Za ljevicu i Desnicu
Svakoga dana svraćala je na obale potoka. Kao da se nije mogla doista uvjeriti da je voda mokra. I da teče manje više bez prestanka. I bez zastoja. Istina, potok je bio malen: uzak i plitak. Čak bi se i umetanjem malo većeg oblutka u njegovo korito takav jedan zastoj u tečenju vode mogao ispotencirati. Ali, u blizini potoka, kao ni u njemu samome, oblutaka nije bilo, samo neki nemušti mulj, praktički pijesak. Donositi oblutke s mora, s obala Save ili pak iz Kazališta ob-lutaka, bilo bi ipak pretjerano, mislila je.
Mislila je na potoku i o potoku. Zbog nestandardnog oblika državnog teritorija naše domovine (što je posljedica, vele, osvajačkih ratova), ali i zbog krutih regula geografske znanosti, upravo taj potok nedavno je proglašen najdužom tekućicom u Republici Hrvatskoj. Uspijeva, jadan, nakupiti jedva par desetaka kilometara, ali sve su mu tekuće konkurentice po nečemu falične: ili ne teku cijelom dužinom toka kroz Hrvatsku, ili su granične rijeke, ili im je tok previjugav pa se ne može izmjeriti!
Svakog je dana svraćala na obale potoka, osim na 7. listopada. Tog je dana svake godine Božje, noseći sa sobom samo tri ruže i bocu konjaka, hitala posjetiti grob Edgara Allana Poea, koji joj bijaše književnim i životnim uzorom. „Bio je tako svestran“, govorila je često. „Nema teme koje se nije dohvatio u svojim djelima. Još mu je, s obzirom na temperament i okolnosti u kojima je živio, samo falilo da napiše life coaching priručnik naslova: 'Kako živjeti kraće i osjećati se lošije'.“
Hitala je tako svakog 7. listopada, na dan Poeove smrti, žurila je k njegovu grobu u Baltimoreu, u Marylandu, ali do groba, dakako, nije stizala, i to iz više razloga: živjela je u Hrvatskoj – tako da se između njezine osobnosti posljednjeg počivališta voljenog velikana ispriječio više tisuća milja, što kopnenih što nautičkih, a k tome je na put išla pješice ne uspjevši prijeći ni pet kilometara prije nego što će pasti od iscrpljenosti.
Nije više bila ni mlada. Ipak je svakoga dana svraćala na obale potoka. Na obale, da – s obzirom na to da je potok bio uzak, s lakoćom je preskakala s lijeve obale na desnu i obrnuto (premda nije uvijek bilo posve razvidno koja je lijeva a koja desna obala). Hop – lijeva, a jedva minutu kasnije, hop – desna obala.
Ponekad se pitala ima li još koja obala osim dvije navedene.
Jednog svibanjskog jutra, dok je sjedila na lijevoj ili pak desnoj obali potoka, sjedila, povremeno tek ustajala kako bi promotrila potočne plošnjake iznimne gracioznosti; dok je tako, omamljena svime oko sebe, sjedila-ustajala-sjedila, na obližnjem proplančiću pojavio se lik lugara. Smjesta joj se obratio:
„Gospođo, trebate li nešto?“
Odšutjela je mogući odgovor.
„Gospođo, ovdje ne biste smjeli biti. Sve vrvi lovokradicama, drvokradicama i kradicama općenito.“
I taj je odgovor odšutjela. Posumnjavši da ima posla s ne posve prilagođenom osobom, lugar odluči zaoštriti ton:
„Razlaz!“
I, začudo, taj oštri uzvik, kao kad se stoka tjera, taj metaforički pucanj bičem, djelovao je na našu protagonistkinju. Ustala je s obale potoka, lijeve ili desne, ustala je i razišla se: na lijevu obalu potoka, na desnu obalu potoka i na eventualne ostale obale potoka. Takav je to bio razlaz.
Lugar je cijelu stvar gledao u čudu. Toliko se načudio da je odlučio život promijeniti stubokom i postati – šumar.

16.05.2014. u 17:10 • 21 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se