pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

nedjelja, 27.04.2014.

JATACI TAJACA

Image and video hosting by TinyPic

„…isprašila sam ih ko stoku i naprašit ću ih opet, ha-ha, ha-ha!“, reče Vlinja Djus-Padarewska Maimonarre.
„Pijana si, opet si pijana“, odmah se nadoveže Gus Kaleb Črnbel pa započne vlastitu priču: „To što rade nije dobro zato što…“ – naizgled smislen monolog nastavljao se unedogled, da bi ga tamo, na domaku nedogleda, prekinuo monolog nekog drugog gosta ili gošće.
Jer bila je to proslava nečega negdje nekad; muzika je svirala tiho, a uzvanici pričali i pričali. Svi osim mene. Ja sam vrebao priliku da započnem s vlastitim monologom (jer tu pravog razgovora, komunikacije, ikakve razmjene ideja doista nije ni bilo, svatko je mljeo svoje, svatko je delfao po svome) o tome kako sam imao problema prilikom parkiranja kola, posljednjeg spačeka u ovom gradu koji tako lako zaboravlja obline starovremenskih automobila! Vrebao priliku, vrebao – i neuvrebao. Govorim tiho, i ne mogu tek tako prekinuti nečiji monolog u cilju instaliranja vlastitoga. Započinjao sam više puta nešto tipa…
„Sustav parkiranja u ovom gradu kurca ne vrijedi…“
… ali bi svaki put ispalo da sam to izrekao tako tiho da ni sam sebe nisam mogao čuti. Pa kako bi onda drugi, pomislio sam u ojađenom kodu. Bio sam stidljiv, zapravo, vrlo, vrlo stidljiv, a zašto, k vragu, ne bih bio stidljiv, barem se svoje stidljivosti ne stidim, dumao sam, a zapravo čekao spasonosni trenutak svake zabave, svakog druženja: tajac.
I konačno, oko 2 u noći, netko je (a zapravo Holubeta Vrabecki Rangunovka) uključio (a zapravo uključila) mikrovalnu da zagrije posljednju čašu bambusa – za put, za s nogu – bambus smiješan od neke štancovane frankovke i coca-cole tamne, berba čuvena, '98. ili '21, ne može se znati točno, etiketa na pranju po tko zna koji put.
Odjednom: crkla mikrovalna. Zaiskrilo iz zida, gust stup žutog dima uspinjao se do predvorja raja, tamo negdje blizu gdje cijev od nape ulazi u zid. Vrata mikrovalne iskočila iz šarki, i eno ih, izlaze na svjetlo partyja omanja bića, nekakvi tintilinići iz paganskog nam primordorija! Izdvojio se najmanji od njih, stupio na gornjokuhinjski element i glasno podrignuo.
Tajac. Nitko se nije ufao replicirati patuljkovom podrigu, zato što smo svi bili u stanju posvemašnjeg šoka, a i zato što smo bili iz finih obitelji, nitko nas nije učio kako podrigivati iz područja probave, zato smo i bili to što smo bili, zato smo i imali problema na području probave, ali i na područjima raznim, raznoraznijim od raznoraznih kanalica budućnosti što su se u tom, kao i u svakom drugom trenutku uvijale pred nama poput mladih glista.
Deset sekundi kasnije – i dalje tajac. Tintilinići su stajali mirno čekajući odgovor, dim se razilazio, a oni su se pod škrtim partijevskim osvjetljenjem ocrtavali sve jasnije i jasnije, tako da smo počeli uočavati neugodno detalje o kojima radije ne bih.
Tajac se, dakle, nastavio, a ja sam se konačno dosjetio: tajac! Pa to mi je prilika da konačno implementiram vlastiti monolog!
„Sustav parkiranja u ovom gradu kurca ne vrijedi!“, započeo sam.
Istog momenta, tintilinići, ti jataci tajaca, počeše se razilaziti: jedan se vratio u mikrovalnu, drugi je skočio u kantu za smeće, treći je skoknuo do Holubete Vrabecki Rangunovke i uhvatio joj se za skute, četvrti je poprimio zabrinut izgled pa se sav izjeo od neke muke bajkovite, a peti, onaj najmanji, onaj što je podrignuo, taj je poskočio lagano, nacerio se sablazno i onda je odslidfšbobčm – nhkjb.
I to.

27.04.2014. u 14:46 • 18 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 21.04.2014.

MOST DO MJESECA

Image and video hosting by TinyPic

Kad smo gradili most Zemlja – Mjesec (a dičio se taj most lukom najvećeg raspona, kao i materijalima dotad nekorištenima u mostogradnji) vodili smo, da nam prođe vrijeme, razgovore razne:
„Aaaah!“, reče Kortina, stručnjakinja za osvjetljenje (jer most smo, logično, gradili isključivo noću, kad se Mjesec može vidjeti jasno, kad je, takoreći, na dohvat ruke – mogli smo, naravno, graditi i danju, na osnovu preciznih mjerenja i matematskih proračuna, ali to bi bilo psihološki obeshrabrujuće, graditi takav jedan most a da mu ne vidiš drugu obalu, mjesto doskoka, konkretizaciju žudnje za…
„Aaaah!“, ponovi Kortina u sklopu razgovora raznih, koje je bilo neobično lako započinjati i voditi noću – makar i pod svjetlošću reflektora što ih postavi Kortina, stručnjakinja za osvjetljenje – kad se inhibicije same od sebe rastaču, a tajnama sviju fela opći jedan banalitet porazbija njuške nakazne! Što je bilo, bilo je, što smo proživjeli – možda smo i proživjeli, ne treba baš sve obezvrjeđivati, u sve sumnjati i u svemu zavjeru vidjeti.
Jer, kog vraga radimo taj most do Mjeseca? To nitko od nas nije znao, a pogotovo nitko nije znao hoćemo li za taj posao biti plaćeni! Hrane smo imali, skladište je bilo puno, bilo je svega i svačega, možda i za dvije godine unaprijed, ali što će biti s nama poslije, kad završimo, ako ikad završimo, a završit ćemo, zašto ne bismo završili, taj most do Mjeseca kojemu pravu namjenu znamo, itekako znamo, ili barem mislimo da znamo, a to je zapravo isto kao da znamo, sigurno znamo – no, hoćemo li išta dobiti, ikakvu plaću, premiju, nadničicu nekakvu, da obitelji naše matične zbrinemo, obitelji koje su nas čekale negdje po dalekim inozemstvima, jer došli smo odvaskuda, mi svakojaki…
A najviše Kortina.
„Aaaah!“, rekla je namještajući jedan od reflektora iz njezine stručne domene. Bio je to reflektor žuti, svjetlost boje žumanjka prolijevao je duž cijelog gradilišta, po strojevima, po materijalu i po nama, mostograditeljima koji smo, evo već treću godinu, gradili most do Mjeseca. Radili smo, naime, na zavrtanju matica hidrauličnim imbusima veličine 832, a za takav posao najpodesnija je žuta svjetlost, ali ne sunac-žuta, topla i utrobita, nego kristal-žuta, prozračna, blago prosvjetljujuća, no ne previše, ne do kraja, inače bi svi mi mostograditelji napustili mostogradilište, otišli natrag u naša daleka inozemstva, mi ponosni astro-bauštelci, ponosnim obiteljima svojim, bez hljeba, bez plaće, bez ičega, jer ne bi nas više, stvarno nas ne bi više bilo briga izašto.
Zato, oprezno s reflektorima žutim, to je moja poruka čovječanstvu, ovdje i sada!
Aaaah!“, reče Kortina.
Mjesec nenadano zađe za oblake. Nije bilo smisla nastavljati s mostogradnjom, te noći.
„To nije bilo u prognozi!“, reče Kortina i počne gasiti reflektore.
Uto se oblaci nenadano raziđu, Mjesec se nanovo ukaže na nebu; Kortina počne paliti reflektore. Prionusmo poslu, zaumnom šarafanju, kad Mjesec opet zađe za oblake, crne, crne, vrlo neprozirne Luni mostohvatnoj. Kortina opet počne gasiti reflektore, i upravo kad smo… nazire se, je li, već generalni obrazac te radne noći.
„Neću!“, rekla je naposljetku Kortina. „Neću! Da reflektori ostanu raditi i po danu? Nema šanse!“

21.04.2014. u 08:46 • 21 KomentaraPrint#^

nedjelja, 13.04.2014.

METODA

Image and video hosting by TinyPic

„Čudo!“, rekao je Milmajer na sastanku jedne od brojnih službi državne sigurnosti.
Bila je to krajnje neobična prilika za izjavu te vrste. Čudo: tko, što, koga, čega – čudo, pomislili su svi. Ali bili su profesionalni špijuni pa su prešutjeli Milmajerov ispad po defaultu se odlučivši na konspiraciju, čak i u odnosu na sebe same. Milmajer se, pak, napravio da ide na zahod, a onda je netragom nestao.
Nigdje ga nije bilo. Tri dana nije dolazio na posao. Njegov samački stan zatečen je ispražnjen. Milmajerova zaručnica bila je očajna; momak joj je nestao svega 262 dana uoči vjenčanja! Kolege špijunaši već su počeli sumnjati u nečuven akt neke strane sile, kad je Milmajer osvanuo u večernjem dnevniku jedne susjedne države.
„Jeste li vi europski Snowden?“, upita nadobudni voditelj, ali se Milmajer na provokaciju ni ne brecne nego krene ravno u srž problematike:
„Morao sam to učiniti“, izjavio je Milmajer. „Otkrio sam da je u tijeku tajna operacija kojoj je cilj uzdrmati svjetski poredak iz temelja. Zatrti demokratske zasade u korijenu. Ovladati svjetskom trgovinom. Iznadgledati se unedogled privatnih života cjelokupnog stanovništva ovog sirotog planeta. Iste ciljeve, doduše, dijele i mnoge druge obavještajne službe, kao i tajne organizacije sviju fela; ali ova moja tajna služba razvila je metodu. Dovoljna je jedna riječ.“
„Koja riječ?“ upita voditelj.
„Nemam namjeru otkrivati je do daljnjega. Zasad je držim na sigurnom – evo u ovoj kutijici.“
I izvadi iz unutarnjeg džepa sakoa polukružnu kutijicu od damasta protkanu srebrom. Blistala je poput dragulja u erekciji.
„Otvorit ćete je?“, voditelj će kao omađijan.
„Ni govora, to bi bilo eklatantno…“ – ne dovrši Milmajer rečenicu jer mu je, uslijed nenadane oscilacije Zemljina magnetnog polja, kutijica ispala na pod i otvorila se.
Riječ je isprva stidljivo virila iz kutijice da bi se najedared protegnula cijelom dužinom studija. Svi su je mogli vidjeti – riječ, naime – cjelokupni višemilijunski audiovideorij. I svi su se mogli uvjeriti u opravdanost Milmajerovih bojazni. Jer riječ je bila očigledno opasna, čak i kad se čitala laičkim očima.
Riječ je bila dostojan proizvod metode, to nitko nije mogao poreći. Nije bila prekratka, nije bila preduga. Obilovala je slovima, a imala samo jedan slog. Nije bila ni prosta ni sofisticirana. Moglo ju je izgovoriti i neuko seljače zatečeno sred mužnje ili vršidbe. Možda je, donekle, ta riječ, asocirala na šuškavce iz sedamdesetih ili pak na manju epidemiju kuge kakve su se još uvijek znale događati u nesigurnim počecima 19. stoljeća. Asocirala je, ako ćemo pošteno, na sve i svašta. Nimalo čudno imamo li na umu o kakvoj se riječi radi i kako je ta riječ uopće nastala.
No, obijesni voditelj dotičnog talk showića, vjerojatno ne sam i osobno već po uputama iz režije što su potiho odzvanjale iz sluške u uhu mu desnom, potrudi se zataškati cijelu stvar: jednom je nogom stao na nečuvenu riječ, na sablasnu sablazan što se crvoljila po podu studija, dok je rukom davao znak neimenovanoj osobi iza kamera da mu se hitno isporuči set mišolovki i barem dvije mreže za leptire – noćne. Potom je, da bi gledateljstvu skrenuo pažnju s cijele operacije, najavio popularni lokalni bend koji je zapjevao:
„Ruke kao lopate / Gospodine, vi kopate!“
A to veze s vezom nije imalo.

13.04.2014. u 11:25 • 23 KomentaraPrint#^

subota, 05.04.2014.

ZAŠTO KIŠEM I DRUGI ESEJI

Image and video hosting by TinyPic

„Apćiha!“, rekao sam okupljenima.
„Nazdravlje!“, odgovorila je gomila u zboru, a potom nasrnula na mene ne bi li me barem malo linčovala.
***
Glagol „linčovati“ (ili – više u duhu hrvatskog jezika – „linhuirati“) stvoren je od pliocenskih nanosa u prezimenu Crustmana Lyncha, 18-stoljetnog uzgajivača krupnih mat-crnih mrava, neposrednih prethodnika crnih pružnih mrava, tih vjernih pratitelja protoindustrijalizacije Sjevera. Lynch je ostao upamćen po izuzetno okrutnim postupcima prema ljutim sukrvica-crvenim mravima koji su počesto trespasovali diljem njegova crnomravilišta.
„Let's hang them high!“, rekao je Crustman Lynch jednom prilikom, i to je ostalo upamćeno.
***
„Apćiha!“, rekao sam okupljenima.
Gomila se ovoga puta nije zamarala nazdravljanjem, odmah su me, pripadnici iste, krenuli linhuirati. Linhuirati, pomalo: prilazio bi mi jedan po jedan pripadnik rečene gomile, blago me potapšao po obrazu – i to je bilo sve. Ipak, osjećao sam se tučen kao vrhnje, ubijen u pojam tako da to više ni pojmiti nisam mogao, obješen kao najbjelji veš sred razbjelasanog srpnja.
***
„Srpanj“ kao naziv za sedmi mjesec u hrvatskom jeziku relativno je novijeg datuma, a taj je datum jučerašnji! Šokantno je kako smo se u tako kratkom vremenu navikli na njega; čovjek bi rekao da ga koristimo odvajkada. I nije, kako se obično misli, porijeklo imena izvedeno iz imenice „srp“, u značenju starovremenske alatke za polukružnu košnju, nego od srednjolatinskog 'cano serpudare' u značenju 'pasja omarina'.
***
„Apćiha!“, rekao sam zaposlenicima.
„Nazdravlje, direktore“, odgovorili su i stupili u štrajk.
Bunili su se protiv satnice. Tvrdili su da sat traje 60 minuta, dok sam ja, kao predstavnik poslodavca, inzistirao na tome da isti traje 45 minuta.
„Ja sam završio škole“, govorio sam, „i točno se sjećam da sat traje – 45 minuta!“
Unatoč pokušajima mirenja štrajk se nastavio te se stao širiti na druge ustanove. Prijetio je prerasti u generalni štrajk s izgledima za građanski rat.
***
(Generalni štrajk je kad štrajkaju generali, a građanski rat kad gradovi ratuju međusobno.)
***
„Apćiha!“, rekao sam i kroz obje nosnice izbacio ozbiljnu količinu bala, ne samo iz nosa.
U zraku se mogao oćutjeti vonj eonazmičke ektoplazme.

05.04.2014. u 22:31 • 22 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< travanj, 2014 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (4)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (3)
Srpanj 2015 (1)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (4)
Rujan 2014 (4)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (4)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (3)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (4)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (4)

Opis bloga

Uvod u ništa

Linkovi

[Blog.hr
Blog servis

NF
Trill
Catma
defton
skaska
stroke
sewen
onakojatrcisvukovima
caricavrta
zazen
ponoćna strina
Big Blue
divanskitnje
Tinčica
nemo
teuta
odmak
wall
Dejmon
Zona Z.
milord
Virtuela
chablis
ludlud
čovjek vadičep
xiola
heroine
pooka
milizcza
topsecret
marla
vadimastok
srdelica
Derza
Dakini
ajajfekt
Bookmarkerica
markiz
NEMANJA
igra
Kolibra
Antonovich
neverin
Bugenvilija
Uranova pikula
hopey
nihonkichigai
sfermentacija
Doktor Jatogen
dove
Schoko
aquaria
marchelina
profesor
Koraljka
guargamelwskij
primakka
Volupta
smiling cricket

Izjave

„Blejanje, Watsone, neusiljeno blejanje!“ (Sherlock Holmes)

Image and video hosting by TinyPic

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se