pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

utorak, 25.02.2014.

ETNOMUZIKOLOG

Image and video hosting by TinyPic

Između novozagrebačkih naselja Sloboština, Sopot, Travno, Dugave, Siget i Zadjevica ima jedan kvadrat divlje zemlje; rečenim kvadratom širi se mreža šumsko-kozjih staza; unutar istoga kvadrata stoje dvije-tri šupe neznanog podrijetla, kao i sijaset ilegalnih vrtova u kojima se uzgajaju rabarbara i čukun-dušica; ima i jedna poveća kuća od teflonizirane tamne smreke; navodno da negdje, usred kvadrata, postoji i odmetnuta trafostanica, ali takovu informaciju još nitko nije uspio potvrditi; povrh svega rečeni kvadrat uopće nije kvadrat nego je nepravilnog oblika u toj mjeri da mu nitko ne može odrediti početka i kraja, čak ni odred matematičara-geodeta predvođenih čuvenim... ali to već spada u drugu priču.
Često šećem tim područjem. U društvu supruge ili pak zvonara naše crkve (sv. Katalina), ako ima slobodan dan – ako nema, stvorim mu ga, ja sam naime lokalni moćnik, član Mjesnog odbora i nadzornik šahtova.
Područje je dokazano divlje. Može se naići na primjerke divovske kiselice, nakupine zahrđalih armatura, velikih i crnih, praktički divovskih pružnih mrava, gustiša od kaktus-šaša, kamenčića veličine kamiončića, bjelasavih oblika života kakvih nitko nikad nigdje, itd.
Jednom sam prilikom, na tom, baš tom području susreo osobu u srednjim pedesetima. Bila je naprasno slična Vladimiru Nabokovu, a k tome još i oboružana mrežom za leptire. Zaustavio sam tu osobu (ipak sam ja neka vrsta službene osobe) i porazgovarao s njom. Ispalo je da nije Vladimir Nabokov nego Katica Zasveničak iz Turopoljskog Milanovca.
„Zašto tražite leptire upravo ovdje?“, upitao sam. „Ovdje jedva da ima kupusara bijelih, a kamoli...“
„Zato što“, odgovorila je Katica Zasveničak, „najradije lovim kupusare bijele. Premda sam prošle godine ulovila, evo ovom mrežom, ljubičastog admirala!“
I izvadi iz unutarnjeg džepa brushaltera iskaznicu Lovačko-lepidopterskog saveza, kao i naprstak ukrašen rubinima treće klase. Otvori, naprstak i reče:
„Evo, tu čuvam prah s krila ljubičastog admirala!“
Udahne malo praha pa kihne na način tipičan za upravo tu vrst leptira! Pametnom dovoljno. Pustio sam da Katica Zasveničak nastavi vlastitim joj putovima.
Drugi puta zatekao sam posve drugojačiju osobu na području o kojem zborim, osobu stamenu, ali opet s mrežom za leptire. Ova je osoba sličila Charlesu Bronsonu telećih očiju. I tu sam osobu priupitao o namjerama i doznao kako se radi o našem, relativno uvaženom etnomuzikologu koji ovijem putovima, a mrežom za leptire, hvata odjeke davno zaboravljenih narodnih napjeva.
„I jeste što uhvatili?“, pitao sam.
„Danas samo ovo“, rekao je pa aktivirao mini-melograf na bazi fotonske redukcije koji mu je resio lijevo uho: „Ojiuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu“, začulo se.
„To je sve?“, pitao sam.
„To je sve“ odgovorio je etnomuzikolog.
Bilo je to uoči ulaska Hrvatske u EU. Shvatio sam da na opisanom području bez mreže za leptire više nemam što tražiti. I tako bijah prisiljen krenuti u šoping, a taj se odužio preko svake mjere; kad sam se konačno, oboružan svježe kupljenom mrežom za leptire, vratio na sveti kvadrat divlje zemlje novozagrebačkih naselja Sloboština, Sopot, Travno, Dugave, Siget i Zadjevica, imao sam što vidjeti: kompletna zemlja otišla pod zakup Gradu; Grad izdao građanima parcele za vrtove; građani podigli čadore i postavili drvene kupice pa udri roštiljati!
A leptirova niotkud.

25.02.2014. u 16:08 • 25 KomentaraPrint#^

utorak, 18.02.2014.

ŽABOVANJE

Image and video hosting by TinyPic

„Kre, kre“, reče žaba.
Sjedila je na otiraču ispred ulaza u stan. I nije mu dopuštala da uđe – Stanislavu Odradeku, inženjeru brodostrojarstva i bogoslovu treće kategorije u Župi svete Milmuhije.
„Kre, kre“, ponovi žaba.
Riječ je bila o klasičnoj krastači zelenkasto-smeđih preljeva i leproznih ispupčenja kakvih nitko nikad nigdje. K tome je i smrdjela na užegao kerozin – prava pravcata krastača iz priče. Odradek se ukipi pred vratima stana ne znajući što bi. Uto na zajednički hodnik izleti baka Bunka, šutne krastaču nogom, odnosno nogom u filcovanoj papuči boje različka, a krastača se raspljeska na obližnjem, davno nekrečenom zidu, bijelom.
„Evo, susjed“, reče baka Bunka: „Izvolite u stan. Ova vam više neće smetati.“
***
Drugog dana je Stanislav Odradek pri povratku s posla (radio je kao serviser tajanstvenih cijevi u HAC-u ili pak HAK-u, to nikako nije uspijevao shvatiti) i opet na otiraču ispred stana zatekao žabu.
„Guam, guam“, reče gatalinka također ga ne pustivši unutra.
Ovoj se plemenitoj žabi Stanislav Odradek odlučio osobno obratiti:
„Guam, guam? Pretpostavljam da tako dozivate mužjaka. Ili pak ženku. A ovdje, kao što vidite, nema ni mužjaka ni ženki žabljega roda, osim vas same. Prema tome… „
Uto iz susjednog stana izađe baka Bunka i raspali Odradeka nogom – Stanislav odleti i raspljeska se na obližnjem zidu.
„Evo, izvoli“, reče baka Bunka gatalinki, „uđi u stan.“
Ali gatalinka ne otvori vrata nego ponovi još jednom:
„Guam, guam.“
Tek tada baka Bunka uvidje svoju zabunu pa panično stane raščisćavati raspljeskanog Odradeka sa zidova i s poda.
A gatalinka se brecne, odskakutavši ravno u naglo pristiglo proljeće.

18.02.2014. u 18:15 • 21 KomentaraPrint#^

srijeda, 12.02.2014.

ARRIVEDERCI ATHARUAVEDA

Image and video hosting by TinyPic

Tog ljeta sam išao osmi put u Veneciju. Nisam imao namjeru ići nijedanput, ali tako je ispalo: krenuo bih u Trento, na Lago di Gardu ili u Moncalieri (gdje sam prije mnogo godina, u lokalnoj kemijskoj čistionici, ostavio glasovito Torinsko platno).
Venecija je lijepa varošica, samo pomalo vlažna. Po tko zna koji put posjetio sam mjesto gdje je tamnovao Casanova, uputio pogled u smjeru 'ne diraj lava dok spava' Svetoga Marka, a potom očiju uperenih u nebesku lagunu zazvao mošti onoga svijeta ne bi li mi zavezale žniranac na desnoj cipeli. Nije mi uspjelo: mošti bijahu nijeme, a žniranac mi se pleo oko nogu do kraja mojega posjeta.
***
A proljetos me put nanio u Pompeje – nije da sam htio ići u Pompeje, za koje se ni ne zna jesu li spomenik kulture ili krajnje nekreativan uradak ove prirodetine što nas stvori samo tako. Krenuo sam zapravo na Capri, u Ostiju ili na Giustimentto gdje sam nekad ljetovao s roditeljima, a zimovao u sklopu specijalnog krila Mense.
Pompeji ko Pompeji, nitko ni da se osvrne na mene; zato sam izveo posebno kompliciran obred našta jednog od pompejanskih grafita: „Cacator cave malum, aut si contempseris.“ Rezultat je bio: nulario!
Pitam se, gubim li ja to magijske moći jednom zauvijek ili ih nikada nisam ni imao?
***
Zimus – Cortina d'Ampezzo. U koju samo htio ići i stići. A stigao sam ne dalje od Trevisa u Furlaniji. Ili je to bila Pietralunga u Umbriji? Ne znam, znam sigurno da to nije bio Killimangano u Mozzanbini ni Nogorrodino u Voliji – u toj mjeri baš s kruške pao nisam.
Išao sam, dakako, na skijanje. Ali posvuda me okruživala ravnica. A, ako ćemo iskreno, ni skije nisam uspio nabaviti i nije tu pomagala nikakva čarolina, magina, hokuspokusina s onoga svijeta. Izgubio sam – avaj – magijske moći.
***
U jeseni – kad ždral putuje toplom jugu – nisam išao nikuda. Ostao sam doma, u naslonjaču, uz TV – imao sam još uvijek crno-bijeli aparat gledan kroz obojano staklo koje je slici pridavalo nijansu otmjene hrđe. Na programu je, kao i obično, bio snijeg, odnosno zaostalo pozadinsko zračenje iz doba Velikog praska. I nije bio loš taj program, posebno ukoliko ga usporedimo s kasnijima iste vrste.
Posjete sam primao rijetko, i to samo subotom: pojavio bi se na vratima poneki mršavi vrabac, psihotično-apolitični crveni mrav (koji je razmišljao o tome da prijeđe garavim pružnim suvrsnicima) ili takvo neko stvorenje. Ljudsko sam biće zadnji put zakontaktirao kad sam iznagljenim kihajem nehotice zabalavio baku Drevu s prvoga kata. (A i pitanje je, veliko pitanje, je li to bila prava baka Dreva; činila mi se, u tom odsudnom trenutku, malkice kao problijeđena, i to na jedan posve artificijelan način.)
Tako da sam sada sam i bez magijskih moći. Ja sam guru ovoga svijeta.

12.02.2014. u 08:34 • 23 KomentaraPrint#^

srijeda, 05.02.2014.

NEMA NEMANI

Image and video hosting by TinyPic

„Neman je svuda oko nas. Jučer me pomilovala po glavi, ali ja znam da se samo pretvarala, pružala mi lažnu nadu a istinsku jezu tjerala u kosti. Ima stotinu lica, ta neman, kako je već pjesnik rekao, jučer sam je vidio u licu pralje na potoku Vrapčaku: izborano, namrgođeno lice, bez pora. Bilo je lako zaključiti da je prijetnja – uvijek jača od izvršenja – tu negdje, u zraku. Problem će biti ako nasrne na vakuum u mojoj glavi – onoj istoj koju je neman, nema tome pola sata, pomilovala –ispuni li je sadržajima silnijima od praznine, što je teoretski nemoguće, ali praksa, gnjusna, neuništiva praksa u stanju je opovrgnuti sve.
U studenom prošle godine neman mi se ukazala u vlastitom krmelju! Nije mi se dalo na umivanje tih, dana. A preksinoć sam neman zatekao u vlastitim gaćama! Zaprijetio sam joj – a prijetnja je jača od izvršenja – i ona šmugne niz nogavicu, izmigolji na pod, pa se pridruži koloniji strizibuba između zida i radijatora.
A u zoološkom vrtu, nemani koliko hoćeš: gnuovi, pavijani, kornjače, macaklini, lavi…“
„Ne kaže se lavi nego lavovi“, reče profesor Kalenda, s kojim sam i vodio ovaj razgovor, u jednoj starinskoj bašči, u sjeni prastarih lipa koje je neki lokalni Mičurin upravo pokušavao platanizirati.
„Dokaži!“, najedio sam se.
„Nema se tu što dokazivati. Gdje bi mi bili sada kad bi ljudi umjesto 'lavovi' govorili 'lavi'? I tko je ikad čuo za tako nešto? Svi, pa i oni s četiri osnovne, kažu lijepo 'lavovi'. Nikad 'lavi'.“
„To nije dokaz. David Hume je rekao: ,To što svi kažu lavovi, a nitko ne kaže lavi, ne znači da već sljedećeg trenutka neće svi govoriti lavi, a nitko lavovi!'“
„Prilično sam siguran da David Hume to nikada nije rekao. Kao prvo, on je bio Škot, a u Škotskoj nema lavova. Drugo, lavovi ili lavi, to je dilema tipična za naš jezik, a ne za engleski ili gelski. I treće, Hume je bio u toj mjeri intelektualno konzistentan da je vlastitog tajnika – smjernog i bogobojaznog čovjeka skromnih primanja – čisto filozofskim razlozima uspio nagovoriti da se odrekne vjere! Tako nešto, priznat ćeš…“
Profesora Kalendu je u svršavanju rečenice spriječio otpao lipov list, otpao direktno u čaj, a k tome je, taj lipov list, bio obrezan tako da sliči na platanin, istina minijaturan i prilično nakazan. Iskoristio sam to ometanje, tog lista apropos profesora Kalende, i nenadano poentirao:
„Aha! Ako je Hume mogao imati tajnika, onda je sigurno mogao govoriti o lavovima – tajnici i lavovi toliko sliče jedni drugima...“
„Ha-ha! Nije bit u lavovima, tim tvojim nesretnim lavima, a još manje u tajnicima koji sliče lavovima – stvar je u tome da lavi, odnosno, lavovi na engleskom, odnosno gelskom…“
„Muuu! Muuu!“, poživinčio sam.
„Što je sad?“
„Kravim se! A osim toga... aaaaargh! Eno je!“
„Koga?“
„Ček', ček'.“
„Što?“
„Ništa. Izgleda da sam se zabunio. Aaaaargh!“
„Zar… aaaaargh!“
Da, bila je to ona.

05.02.2014. u 14:31 • 21 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< veljača, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28    

Svibanj 2017 (3)
Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (4)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (3)
Srpanj 2015 (1)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (4)
Rujan 2014 (4)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (4)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (3)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (4)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (4)

Opis bloga

Uvod u ništa

Linkovi

[Blog.hr
Blog servis

NF
Trill
Catma
defton
skaska
stroke
sewen
onakojatrcisvukovima
caricavrta
zazen
ponoćna strina
Big Blue
divanskitnje
Tinčica
nemo
teuta
odmak
wall
Dejmon
Zona Z.
milord
Virtuela
chablis
ludlud
čovjek vadičep
xiola
heroine
pooka
milizcza
topsecret
marla
vadimastok
srdelica
Derza
Dakini
ajajfekt
Bookmarkerica
markiz
NEMANJA
igra
Kolibra
Antonovich
neverin
Bugenvilija
Uranova pikula
hopey
nihonkichigai
sfermentacija
Doktor Jatogen
dove
Schoko
aquaria
marchelina
profesor
Koraljka
guargamelwskij
primakka
Volupta
smiling cricket

Izjave

„Blejanje, Watsone, neusiljeno blejanje!“ (Sherlock Holmes)

Image and video hosting by TinyPic

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se