pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

srijeda, 29.01.2014.

SNJEGOVI LILIJA MARLENA

Image and video hosting by TinyPic

„Ako prvi susjed“, rekao je predstavnik stanara, „počisti jednu pahulju napadalog snijega, njegov susjed dvije, susjed tog susjeda četiri – i tako se poduplavaju sve do dvanaestog kata – nitko od stanara neće se previše naraditi a snijeg će biti na vrijeme očišćen. Bude li uopće i pao. Dugoročne prognoze ukazuju na to da su svi daljnji snjegovi upitni, da snjegova možda više biti neće.“
Tako je govorio predstavnik stanara, Lili Marlen Grahovek, nazvan tim neobičnim imenom prema Jean-Baptisteu Lullyju (Žan-Baptistu Liliju), francuskom skladatelju iz 17. stoljeća, kao i prema njemačko-američkoj glumici Marlene Dietrich. Čišćenje snjegova napadalih pred ulazom u našu zgradu već je godinama predstavljalo nerješiv problem. Snijeg je, uza sve naše napore, ostajao neočišćenim pa smo plaćali masne kazne omraženom gradskom poglavarstvu. Zato mi je bilo drago da je Lili Marlen, naš predstavnik, pronašao tako ingeniozno rješenje. Ali, kako to obično biva, netko se pobunio. Bila je to Xava Mermer s dvanaestog kata, inače umirovljena računovotkinja i honorarna prijenosnica dobrih bakterija.
„Lili“, rekla je, „ti očito misliš da smo mi svi mutavi. To što si nam napričao slobodan je prepjev poznate legende o postanku šaha. Neimenovani maharadža htio je nekako nagraditi izumitelja plemenite igre, a ovaj je, lukavac, tražio onoliko žita koliko stane na šahovsku ploču, i to ako na prvo polje stavimo jedno zrno, na drugo dva, na treće četiri i tako dalje. Maharadža je isprva bio začuđen tako minornim zahtjevom, ali ubrzo su mu njegovi savjetnici ukazali na to da će se do šezdesetčetvrtog polja nakupiti žita koliko nije proizvedeno u deset tisuća godina svjetske povijesti! Tako je i ovdje, u našoj zgradi. Nema šezdeset i četiri stana, ali ima pedeset i dva. Onaj zadnji stanar na dvanaestom katu morat će čistiti snijeg odavde do Vladivostoka! Razumijete?“
„Ne“, odgovori Lili Marlen. „Ti, Xava miniraš svaki sastanak stanara otkako sam ja postao predstavnik! Misliš da ne znam zašto to radiš? Ja…“
„Smiri se, Lili“, rekla je baka Palunka iz prizemlja. „Vidiš da te pokušava izazvati. A ti Xava nemoj petljati, pa Lili je bio jasan ko dan!“
„Nisam baš siguran“, rekao je Mrvim Maksimovac s jedanaestog kata. „Mi s viših katova zahtijevamo točan proračun napismeno!“
„Čemu sve to kad snijega ove godine najvjerojatnije neće ni biti?“
Ali, ko za vraga, u zajedničke prostorije tad upadne jedan od lokalnih derana.
„Pada snijeg!“, poviče.
Svi smo izjurili napolje, ali napolju nije padalo ništa.
„Sad će“, nastavio nas je zamarati lokalni deran, „prva je pahuljica upravo na putu.
Svi smo mislili da nas mali zaje…, ali smo ubrzo doista uočili krupnu pahulju kako pada ravno na našu skupinicu. Ta iznimno krupna pahulja pala je ravno na osobu Xave Mermer i oborila je na tlo. I dok su je pridizali, uzeo je Lili Marlen velepahulju u ruku i pažljivo je promotrio.
„Ljudi!“, zavapio je“ Ovo nije to. Ova pahulja uopće nije kristalična!“
I s tim u vezi sazvan je idućeg petka novi sastanak stanara.

29.01.2014. u 08:38 • 25 KomentaraPrint#^

utorak, 21.01.2014.

OSLOBODILAČKI POKRET

Image and video hosting by TinyPic

„Vlč.“, zaustio sam, „što Vam je to u uhu?“
„Ah, nije važno“, rekao je Vlč, ali za nevažnost bijaše kasno.
Prepoznao sam silikonski čepić za uho kakav se može kupiti u obižnjoj drogeriji.
„Ali… Upravo ste me ispovjedili“ – obojica smo stajali pokraj ispovjedaonice, između oltara, trećeg broda i ulaza u sakristiju. „Što to znači, da me uopće niste slušali?“
„Eh, sad ste me uhvatili, gospodine Kauzanov. Ali, nećete vjerovati, imam opravdanje! I to odlično opravdanje. Izvolite sa mnom u sakristiju pa ću vam sve lijepo objasniti.“
Ali nisam pristao otići s Vlč.-om u sakristiju. Sve mi je lijepo morao objasniti u klaustru, u sjeni krstionice, na samom rubu kripte.
„Radi se o tome, gospodine Kauzanov, da prema naročitim i tajnim regulama naše Svete Mati Crkve ja i ne smijem čuti ispovijed! Ja sam, naime, grešnik kao i svi ostali. Kakvog bi smisla imalo da ja, ili bilo koji drugi svećenik, ispovijedam drugog grešnika ili grešnicu? Nije li tako?“
„Točno je kako kažete. I radujem se tome. Uvijek sam smatrao da jedino Bog ima pravo čuti o mojim grijesima.“
„Što se toga tiče, ima jedna kvaka. Ispovijed, naime, ne smije čuti ni sam Bog.“
„Što!?“
„Upravo tako. I on je, jadan, grešan. Čitali ste Bibliju, nadam se, i znate u što se sve bio uvalio. To što je svemoćan i što će nam svima suditi kad-tad ne daje mu za pravo…“
„Ali kakvog to ima smisla? I ispovijed i čitava vjera? I kako uopće postižete da Bog ne čuje nečiju ispovijed, Bog koji je sveprisutan, svevideći i svečuvši?“
„Eh“, zaeha Vlč, „ima jedan mali ritual još iz 6. stoljeća. Mali, stvarno mali. Dovoljan je jedan pokret rukom“ – Vlč. započne neimenovani pokret, ali se na vrijeme zaustavi: „Ne, to vam ipak ne mogu pokazati. Riječ o jednoj od najvećih tajni Crkve! Jedan pokret i – paf! Sve u krugu pet do šest metara privremeno postaje nedostupno Božjemu umu.“
„Koji je to, dakle, pokret?“
„Rekao sam već – ne mogu vam ga pokazati.“
„Shvatite, čovjek današnjice – a to sam, recimo, ja – želi se povremeno odmoriti od sveprisutnosti Sveprisutnog. Od providnosti Neproničnoga, od… Zašto ste mi onda uopće išli o tome pričati?“
„Danas sam malo brbljaviji nego inače. Miješao sam misno vino s mladim sirom – bit će da je to. Nadam se da neću snositi posljedice. U đumberlijatu mi već duže vrijeme prijete prstom kad god se tamo pojavim.“
U đumberlijatu? Tek tada sam, obuzet čuđenjem, uvidio da to uopće nije bio naš Vlč, da to uopće nije bila naša župna crkva, nego ona susjedna, protobukolička! Pa da, i bilo mi je čudno što ispovjedaonicu krase skulpturice od firmijana, a sa stijenki od ružina drveta vise grozdovi grdelina. Bit će da sam i ja, tog mutnog nedjeljnog poslijepodneva, pomiješao nešto… možda šenon i mladi luk, što je naročito opasna kombinacija.
Izašao sam iz crkve u koju sam zabunom ušao, uputio se u crkvu kojoj kongregacijski pripadam i obavio tu ispovijed kako spada.
Vratio se zatim kući. I onda ipak, do kraja te mutne nedjelje, pokušavao dokučiti koji je to pokret, sasvim mali pokret.

21.01.2014. u 14:48 • 17 KomentaraPrint#^

srijeda, 15.01.2014.

LUDOLFIČIN BROJ

Image and video hosting by TinyPic

„Šesnaest godina kasnije“, reče Ava Avogadro, „susrela sam tu istu ženu kojoj sam, na njezinu poprilično prosjačku zamolbu, kupila hot-dog. U međuvremenu je postala veleposlanica jedne zapadne sile i omogućila mi da doživotno primam besplatne kupone namijenjene isključivo diplomatskom osoblju. Slična stvar dogodila se između Herberta Hoovera i Jana Paderewskog, a sličnih priča ima još – sve one dokazuju da se dobrota na kraju isplati.“
„U tako nešto uopće nisam siguran“, reče Mauro Moser. „Ako, čineći dobrotu, računaš da će ti se jednoga dana isplatiti, onda to uopće i nije dobrota nego čista proračunatost! Prava je dobrota ona bez računice. Prava je dobrota nespojiva s kapitalističkom paradigmom. Jedino u društvu ustrojenom prema marksističkim načelima…“, i ne dovrši rečenicu jer su ga kontrarevolucionarne snage izanulirale u tom istom momentu.
Štafetu dekonstrukcije isplativosti dobrote preuzela je Gondvina Gugol:
„Ja mislim, i tako se kličem, da se dobrota na kraju doista ne mora isplatiti. Poznata je priča o Nasir al-Din al-Tusiju, perzijskom matematičaru koji je u Europu donio nulu. Poznato vam je, sigurna sam, da su nulu u aritmetiku uveli Indijci, preuzeli Arapi (koji su tada vladali i Perzijom), a od Arapa su je preuzeli Europljani posredstvom rečenog Nasir al-Din al-Tusija. Bio je zarobljen tijekom Sedmoga križarskog rata i sproveden u Francusku, na dvor kralja Luja IX.
'Dolaziš iz dalekih krajeva, nama nepoznatih.“, obratio mu se kralj. „Što nam imaš ponuditi, bilo materijalno, bilo duhovno, osim svoje vjere koja je toliko drukčija od naše?'
'O, presveti Kralju', rekao je Nasir al-Din al-Tusi, mogu vam ponuditi jedino ništa.'
Luj IX. ispravno je shvatio aluziju perzijskog matematičara i naredio da se u europsku matematičku znanost hitno uvede nula. Opisano dobročinstvo Nasir al-Din al-Tusiju ipak se nije isplatilo: još iste noći ga je u kućnom pritvoru ugrizao psihički nestabilan crveni mrav, a ujutro se (matematičar, ne mrav) probudio kapaka slijepljenih krmeljima!“
„Nije to ništa“, reče David Euler. „Ja kome god sam poklonio ništa za rođendan, imendan ili Božić, dobrota ne da mi se nije vratila, nego su prijatelji još bili i ljuti na mene! A među njima ima onih koji se u matematiku razumiju i koji su itekako u stanju uvidjeti važnost ničega. Nego ljudi su pakosni, to je na stvari…“
„Pakosni i drski“, nadoveže se Kermina Ludolf. „Da meni, Davide Eulere, pokloniš ništa, ja bih ti znala pokazati zahvalnost.“
„Pa evo ti onda“, snađe se David Euler, „evo ti ništa!“
„Hvala“, reče Kermina Ludolf.
„Ali to nije dovoljno. Hoću još nešto… Daj mi barem svoj broj.“
Kermina Ludolf se nećkala, ali je na kraju ipak pristala.
„Evo“, rekla je: „3.14159 26535 89793 23846 26433 83279 50288 41971 69399 37510 58209 74944 59230 78164 06286 20899 86280 34825 34211 70679...
***
I tako, zeznula je Kermina Ludolf Davida Eulera, dala mu je broj jednog svog daljnjeg rođaka koji stjecajem povijesnih okolnosti nije ni imao telefon.
„3.14159 26535 89... „, birao je žuđeni broj David Euler, ali biranje se nastavilo do u beskonačnost.

15.01.2014. u 17:49 • 21 KomentaraPrint#^

utorak, 07.01.2014.

SELONAČELNIŠTVO

Image and video hosting by TinyPic

„Ustaj, Prigore!“, rekla je majka.
Prigor zijevne. Protegne udove. Uzgunđa se. Pogleda na sat i šokira se:
„Mama, tek je pola osam! Zašto me budiš?“
„Prigore, ustaj!“, pooštri mama zahtjev. „Došlo je do promjene.“
Prigor skoči iz postelje kao da je ne znam što. A možda je i bilo – ne znam što. Zadnji put kad je došlo do promjene, stvar se u toj mjeri zakomplicirala da je otac morao založiti kutnjake. A i to jedva da je bilo dovoljno: i Prigorovo doškololovavanje tada je došlo u pitanje. A škola je bitna, znao je to Prigor jako dobro. Zato i jest tako brzo ustao, umio se, oprao zube, odjenuo se i podoručkovao. Tek tada je upitao majku:
„Što je ovoga puta?“
„Gradonačelnik naš“, odgovori mati, „i opet je izgubio na sudu. Ovoga puta kazna nije zatvorska nego antimandatorna: degradiran je u selonačelnika!“
„Kako, kad je ovo grad?“
„Zato sam te i probudila. Imamo 24 sata da se preobrazimo u seljake. Inače nam slijedi kazna zbog nepoštivanja suda – novčana, možebitno i zatvorska. Zemlju, hvala Bogu, imamo – sreća naša što smo se prošle godine natjecali za gradski vrt. Ali to nije dovoljno. Otac je već krenuo na najbliži seoski sajam da kupi još potrebnih alatljika, možebitno i polovni kombajn. Poslijepodne on i susjed Hinko idu u Slivanjske atare tražiti skrivenu ljetinu. Sestra ti pak već radi na organizaciji seoskog sestrinstva; također traži hambar negdje u blizini, jeftino u zakup, da bi tamo išla čihati perje. Znaš li nekog da prodaje polovne dukate?“, završi majka obavijesnu tiradu.
„Dukate?“, začudi se Prigor. „Nemam pojma ni što su dukati. Nekakve šljokice, što li… A što ja imam s tim? Zašto si me zapravo probudila?“
„Sine, kad ovakva kriza krene, svi trebamo biti budni. A imamo za tebe i poseban zadatak; nisi ti više mali. Trebaš poraditi na peradi i na stoci: kakvo je to seosko domaćinstvo bez životinja? Znaš… ja znam da ti već godinu dana u škrinji za posteljinu skrivaš par atavističkih gusaka.“
„Otkud to znaš? Špijunirala si me!“
„Majka jednostavno zna takve stvari. A znam i za onog raznouhog kunića što ga još od osmog razreda kriješ iza ruba vidokruga.“
„To je trebalo biti iznenađenje za vaš zlatni pir!“
„Polako, još ni srebrni nismo prošli. Uglavnom, sada se to pokazalo korisnim. Imamo domaćih životinja, imamo i peradi – dobar je to početak. A i ne treba se previše dovijati, i to selonačelništvo nije dovijeka, treba gledati da se svega toga u dogledno vrijeme treba i riješiti. Slažeš se?“
„Tako nekako. Pitam se, što još znaš?“
„Ah, nije bitno, za sada je i ovoliko dovoljno. A sada bi trebao…“
„Što? Mislio sam da je to to!“
„Nikad, sine moj, to nije to – voljela bih da to upamtiš. Trebao bi se pridružiti seoskim đilkošima, evo ih, već se organiziraju po neetažiranim dijelovima zgrade. Pripremila sam ti bocu rakije.“
„Ali ja ne pijem rakiju!“
„Šta kog vraga ne piješ – jesmo seljaci ili nismo?!“

07.01.2014. u 13:13 • 23 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se