pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

nedjelja, 29.12.2013.

NEVOLJE S MAČKOM

Image and video hosting by TinyPic

Svoga mačka Plutona nerado izvodim van. Još bi mu se nešto moglo i dogoditi. A opće je poznato da mačke ne treba izvoditi. Da su u istoj tjelesnoj spremi kretale se one ili ne. Da su savršeno zadovoljne (a opet pune nedodirljivog ponosa) spavaju li 18 sati ili više svakoga dana, tek tu i tamo da pojedu nešto sitno ili zapredu od nezatomljivog zadovoljstva postojanjem kao takvim. Nisam od onih koji bi mačka išli čipirati, stavljati mu ogrlicu s imenom oko vrata ili ga izvoditi na uzici, kao pseto.
Uza sve navedeno, Pluton je crni mačak. A za crne mačkove i mačke, kao što zna svaka persona, čovječanstvo odvajkada veže najrazličitije zlokobne praznovjerice: te da je sam đavo, te da je đavolov poslanik na Zemlji; i još da donosi nesreću općenito, posebno ako prijeđe čovjeku preko puta (pu! pu! pu!).
Ali što vrijedi, bio sam neoprezan, dao sam se nagovoriti. Iznio sam Plutona na travnjak ispred zgrade. Donio sam ga u njegovoj vlastitoj košari u kojoj provodi najveći dio svojega vremena, uzeo ga u ruke i položio na travu. I točno sam znao da će se nešto dogoditi.
U momentu u kojem sam ga spustio na travu, Pluton je odjurio do ulaza u obližnju cvjećarnicu gdje se odvijala neka komplicirana adaptacija; da ne duljim, prošao je ispod ljestava.
„Idiote!“, vikao sam za njim. „Više nećeš rasti!“
Pokušao sam ga uloviti, pa natrag doma (i nikad više van!), ali Pluton se nije dao. Utrčao je u cvjećarnicu i zabubao se u automatski kišobran što ga je neki od radnika neoprezno ostavio na podu. Kišobran se otvorio, otvorio se usred cvjećarnice. I sam Pluton, nestašni moj Pluton, od toga se prestravio. Ukipio se tako da sam ga bez problema uzeo naručje i brzo napustio cvjećarnicu ne gledajući ni lijevo ni desno; još mi je samo trebalo da se neki od radnika sjeti što znači kad se kišobran otvori u zatvorenom prostoru.
Smjestio sam Plutona natrag u košaru – pa doma. Već kod samog ulaza u zgradu naišao je dimnjačar. Uhvatio sam se za gumb na vrijeme, ali mi je košara s Plutonom ispala iz ruku. Mačak se, naravno, dočekao na noge, ali mi je pritom pretrčao preko puta!
„Pu! Pu! Ti ćeš meni!“, naljutio sam se i u afektu uspio nadvladati Plutonovo životinjstvo: ulovio sam ga nizom pokreta od kojih većine nisam bio ni svjestan.
„Pu!“, treće sam pljuvanje obavio u mačje lice, jer neće on meni…
Vratio sam Plutona u košaru, ušao u zgradu i pozvao lift
***
Smije li se crnoj mački pljunuti u lice? Ta mi je misao pala na pamet u trenutku kada je lift stao između katova. Nekih deset minuta stiskao sam alarmni gumb, ali bez efekta. Nakon pola sata čekanja počeo sam paničariti. Bio je to onaj treći lift, u koji se ulazi s podrumskog hodnika – ne znam što mi je bilo da sam njime krenuo gore. Znaju proći dani i dani a da se tim liftom nitko ne provoza.
Mačak, kao da je osjetio moju paniku, napadno zijevne. Potom skoči iz košare, izvije leđa i zaurla po mačji kao što nikad nijedan mačak nije. „Ispusti“ kako je to lijepo objasnio E. A. Poe, „jecaj, (...) bolan krik, satkan od užasa i od likovanja, krik kakav se mogao uzdići samo iz pakla.“

29.12.2013. u 21:30 • 23 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 23.12.2013.

GREGOR SAMSA SASMA SAM

Image and video hosting by TinyPic

Tog jutra, kad se probudio iz bajnih ali nedorađenih snova, Gregor Samsa je primijetio da se pretvorio u golemog kukca. Oh, pomislio je. Očito da mu preobražaj u buba-švabu nije narušio autonomiju živčanog sustava, čak mu je malo i pooštrio bitisanje gole svijesti. Oh, pomislio je ponovno. Bio je, srećom, sam kod kuće, svi ukućani već su krenuli na posao. Kako je Gregor Samsa radio poslijepodne – u jednoj abadžijskoj radnji blizu spomenika Františeku Melepskom – imao je vremena razmisliti o novodostignutoj situaciji.
Ali, stvari su krenule drugim tokom. Majka, koja je radila na riječnoj plaži za pse, zabunom je na posao umjesto suncobrana ponijela kišobran; i dobila je otkaz čim je tako kišobranizirana stigla na radno mjesto. Jer bio je to strašan, krajnje nestručnjački faux pas – zamijeniti suncobran kišobranom u svojstvu djelatnika plaže za pse.
„Gregor Samsa“ –
Mati reče,
„Stigla sam ti,
koje sreće,
posla više nemam, jadna.“
Gregor Samsa se prene i osupnu. Na tren zaboravi da je po novome kukac – žohar crn kao oblak crn u noći crnoj. Majka mu upadne u sobu bez kucanja, kako se to zapravo i radi, ugleda preobraženog sina i počne nekontrolirano vriskati:
„Vris, vris;
Klis, klis.“
Istrči iz kuće sjurivši se niz stepenice. Gregor Samsa je ponovno bio sam, premda vidno potresen. I upravo kad se uspio sabrati da malo porazmisli o svome preobražaju i koracima koje bi bilo potrebno poduzeti, kućna vrata opet su se počela otvarati. Ovoga puta bila je to Gregorova sestra – ona je, kao i majka joj, uspjela stići do svog radnog mjesta, ali je, za razliku od majke, otkaz dobila iz posve drugih razloga: nešto nedolično joj je virilo iz jedne od pora na inače blistavom čelu. Šefica se nije dvoumila, uručila joj je momentalni otkaz koji je, posve slučajno, urudžbirala još prije dvije godine.
I sestra je, kao i majka joj, zavapila s vrata:
„Gregor Samsa“ –
Sestra reče,
„Sudbina me,
hoće-neće,
dok rijeka života stoji.“
Gregor Samsa skupi svu snagu ne bi li se oglasio, ali nije mu uspjelo. Sestra uđe u sobu, prestravi se i presamiti; istrča iz kuće bez glasa, zalupi vratima.
I opet je Gregor Samsa ostao sam. Ovoga puta nije stigao ni početi s promišljanjem svoje neobične situacije – stigao je, naravno, otac. Taj postariji gospodin nije, kao kći i žena mu, dobio otkaz na poslu; otac je odlučio tog dana ne otići na posao zbog bolova u predjelu slabina.
„Slab, slab, slab“
pjevao je.
„Slabine me bole,
štab, štab, štab
šta bi htio, vole?“
A kad je, otac, upao u sinovljevu sobu i ugledao ga onako kokročiziranog, rekao je:
„Auuuu...“
Nije vriskao, nije zalupio vratima. Napustio je kuću hodajući na nožnim prstima, tiho. Tim je činom Gregor Samsa definitivno ostao sam. No, umjesto da krene konačno promišljati tu svoju neviđenu situaciju, taj svoj preobražaj kakav nitko nikad nigdje, Gregor Samsa stane preispitivati svoj odnos s ocem; te je ovakav, te je onakav, odnos.
I odluči mu napisati pismo, ocu.

23.12.2013. u 20:35 • 20 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 16.12.2013.

JUTRA BEZ IDENTITETA

Image and video hosting by TinyPic

Svakog jutra mislim na sebe, ali ne onako intenzivno kao prije, u tvz. mladosti. Ima jutara kad se probudim a da ne znam tko sam duže od uobičajenih pet sekundi. A probuđenik koji ne zna tko je, nije se pravo ni probudio. Probuditi se može samo netko, kao i sanjati, uostalom. I to se sve nekako pojačalo otkako svake noći punim mobitel na noćnom ormariću pokraj kreveta; svake noći, jasno, jer ne trpim da baterija padne ispod 90%, istoga trenutka počne me obuzimati panika ravna onoj kasnojesenskoj. I to se još i dodatno pojačalo otkako mi se mobitel zbog nekog razloga ne uspijeva napuniti noću, premda je cijelo vrijeme u struji.
I takvim jutrima, probuđen bez samoga sebe, ispražnjenog mobitela, premda u struji, na takva jutra pomislim: punjač mobitela ne puni mobitel jer mi preko noći prazni glavu!
Ispija svijest, ždere identitet.
***
Ali i takav, na takva jutra, bez identiteta i ičeg svoga, moram krenuti na posao. Jer raditi se mora! Zato sam i učio škole, da bih imao svoj kruh. Ako i ne znam tko sam, barem znam što mi je posao, pomislio sam, ali vraga znam što mi je posao, na takva jutra. Zato sam i tražio od Ministarstva rada da mi osigura pomoć profesionalnog osobnog asistenta (nenačete osobnosti, dakako); molbu sam poslao prije sedam mjeseci; pitanje je li već uzeta na razmatranje. A dotad, do kraja razmatranja, do početka asistenture, na takva jutra, ostaje mi samo da odem na bolovanje.
***
Bolovanje… Nije ga danas tako lako dobiti kao nekad. Liječnici su sve ažurniji, sestre sve sumnjičavije, a kontrole toliko učestale da se promeću u kompulzivu.
„Ja ću vam dati bolovanje“, rekla je moja liječnica, „premda 37 sa 5 i nije neka temperatura. No, svaki ću vam dan stizati u nenajavljene kućne posjete da provjerim tu vašu 'nazovi bolest radi bolovanja'!“
„Što?“, pitao sam.
„Upravo tako kako ste čuli!“, odgovorila je liječnica.
***
I stvarno je došla u kućnu posjetu, već drugoga dana. Izmjerio sam pred njom temperaturu i pokazao joj doseg žive: 37 sa 3.
„Još uvijek mi nije dobro“, rekao sam.
„To ćemo tek vidjeti“, rekla je liječnica i izvadila još jedan toplomjer. „Sada ćete mjeriti pod oba pazuha pa ćemo računati prosjek!“
„Nikad nisam čuo za tako nešto“, rekao sam, ali se nisam bunio.
Dvostruko mjerenje i tako dobiveni prosjek – 37 sa 2 – još uvijek su me zadržavali na bolovanju.
„Hm,“, zahmkala je liječnica, „ovo je na rubu. Nisam zadovoljna“, reče pa izvadi treći toplomjer: „Taj u usta.“
Obeskuražio sam se:
„Vi se nećete zaustaviti dok ne dobijete prosjek ispod 37!“
Liječnica mi potvrdi nijemo, a ja objavim odustajanje. Skinuo sam se s bolovanja i već sljedećeg jutra… Ali bilo je to, i opet, jedno od onih jutara.

16.12.2013. u 18:00 • 20 KomentaraPrint#^

subota, 07.12.2013.

PRST I NOKAT

Image and video hosting by TinyPic

Ana Karenjina sjedila je za toaletnim stolom i lakirala nokte na nogama. Točnije, jedan nokat, onaj palčani desne noge. Otkako joj je parnjača nesretnim slučajem prešla preko vrška stopala, taj joj je nokat pocrnio i više se nije dao nalakirati kako dolikuje. Istina, ljeto petersburško još bijaše daleko, a ionako će najvjerojatnije biti u toj mjeri svježe da se neće moći hodati golih nožnih prstiju. No, lakirala je i dalje taj crni rožnati izboj koji nije pokazivao znakove oporavka.
Mislila je na Vronskog. Taj neumjesni fićfirić sa sjevera gotovo ju je koštao ugleda. Nije smio onako grubo postupiti s njom pred prijateljima – na jednom od novooktobarskih balova taj joj je oficirčić, istina slučajno, stao na nogu i uopće joj se nije ispričao – pred svima! (Možda joj je i zato pocrnio nokat, jer bilo je to ono isto stopalo, onaj isti prst, još istiji nokat.) Dobro da je Aleksej uspio srediti u Ministarstvu da ga pošalju u Srbiju – rat je, na kraju krajeva, a Vronski je vojnik, oficir časni; mjesto mu je tamo gdje se odvijaju vojne operacije! Što se toga tiče Aleksej je moj Karenjin, mislila je Ana, dobro napravio, ali u drugim stvarima – pomozi Bože, da ne nabrajam: kad se samo sjetim da mi je i on, taj moj presvijetli mužić, jučer na primanju kod Andrejevnih stao na onu istu nogu. Kao da je jadna – noga desna, točnije stopalo, točnije palac i pripadajući mu nokat – skrivio nekog boga cijelome svijetu, kao i Bogu ponaosob, dovrši misao Ana Karenjina pa mu se vrati - noktu, naime.
***
Prokleti nokat, tako je uporno crn!, žestila se Ana Karenjina. Probala je s crvenim, probala je s tirkiznim, probala je s ljubočastvenim lakom – ništa, sve jedno veliko ništa. Crn pa crn, kao antipod bijelim petersburškim noćima. Ili kao crno ispod nokta koje se proširilo pod cijelom površinom istoga…
Eh, da je Stiva sada ovdje, pomisli Ana Karenjina, našao bi lijeka mojoj boljci. Ali on je, daleko, jako daleko, u onoj skoro pa tatarskoj Moskvi. Uto u prostoriju uđe sluškinja Varenjka. Najavi gosta:
„Stepan Arkadijevič Oblonski!“
„Stiva!“, uzviknu Ana, a u sobu stupi njezin brat.
„Upravo sam mislila na tebe!“, reče Ana i baci se bratu u zagrljaj: „Kako to da si došao k nama? I to upravo sada!“
Stiva se počne izvlačiti iz sestrina zagrljaja ne bi li odgovorio na postavljeno pitanje. No, pritom se spotakne i htijući zadržati ravnotežu stane Ani Karenjini na nogu – desnu.
Ana urlikne i pocrveni poput bulke. Stiva, pak problijedi poput varikine.
„Van!“, zaurla Ana.
„Ali sestro…“
„Van!“
„Ali Milostiva“, ubaci se sluškinja Varenjka.
„Svi van!“
***
I izišli su, svi van. Ana Karenjina ostala je sama. Pomno je pregledavala sve nokte desnoga stopala.
„Ih!“, reče. „Ne samo nokat na palcu, nego i ovaj do njega! Crn kao antikreč! A i ovaj srednji baš nije… i svi do maloga su zapravo promijenili boje – od crne preko modre do bolesnožute! Što sad da radim?
Ana Karenjina počne očajavati; pokušala se utješiti neutješnim plačem. Kad se malo smirila, sjetila se stare brojalice kojom ju je – uspavljivala, tješila i/ili zabavljala – njezina stara dadilja:
Ovaj veliki je Car, ovaj do njega boljar, ovaj srednji mužik, domali je pseto seosko, a ovaj najmanji je brrruuuoogkdhčflhljlociuuuuuuuu!
I sad vi recite da nije!

07.12.2013. u 09:04 • 20 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se