pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

subota, 30.11.2013.

SVIJEST O NESVIJESTI

Image and video hosting by TinyPic

„Ratovi budućnosti bit će vođeni zbog tople vode“, reče Kanan Kojekul i padne u nesvijest. „Oružje će biti nezamislivo ubojito, a pokreti trupa tako brzi da se jednom ugrijana voda neće stići ohladiti!“, otme mu se iz zadnjih fragmenata svijesti.
„Nije mi jasno kako su ljudi prije dvjesto godina uopće mogli ratovati. S onim natražnjačkim puškama nisi mogao pogoditi neprijatelja ni s dva metra udaljenosti“, nadoda Kelvina Farenzijus i padne u nesvijest.
„Radi se o tome...“, učeno primijeti Ojka Dubel i padne u nesvijest.
„...da većina vojnika tog doba nije pogibala od neprijateljskog oružja već od zaraznih bolesti: tifusa, kolere, boginjica (što je prikladniji naziv za male boginje)“, dopuni onesviještenu Ojku mali Dankun Kalimati i također padne u nesvijest.
Onesviještenih bijaše sve više.
„To što kažete doduše je točno, ali i općepoznato, opće mjesto, mogli bismo reći, ali u redu, mi općenito živimo u doba općeg uopćavanja.“, spetlja se Don Klempion i padne u nesvijest.
„Don je vjerojatno htio navesti malo poznati podatak o tome kako su trećinu svih ljudskih gubitaka u Napoleonovim ratovima skrivile umišljene bolesti. Vi znate da sam podrijetlom Krajišnik. Moji su preci ratovali prvo za Austriju, a onda i za Napoleona, i to tijekom onog katastrofalnog pohoda na Rusiju 1812. Moj čukundjed – kojemu je ime zaboravljeno, ali ne i nadimak: Dudanj – te još dvojica rođaka završili su u zloglasnoj Petnaestoj regimenti koja nije ni stigla do Moskve, koja nije okusila čari ruske zime i kozačke gerile, koja – ako ćemo pravo – nije ni napustila Krajinu. Bili su okupljeni u privremenom taboru kod Gradiške. Polazak se očekivao svaki dan, ali do polaska nije došlo. Ne znam je li moj čukun-Dudanj bio taj koji je prvi objavio da boluje od kolere, ali – naslijedivši obiteljsku crtu nasumičnog širenja panike – ne bi me čudilo da jest. Regimencijski liječnik, neki Nikolaus Bach-Putter, pregledavši mojega pra-pra-Dudnja ustvrdio je da ovaj bolest samo umišlja, da je, kako se izrazio, riječ o klasičnom slučaju hipohondrije. Hipohondrija je početkom 19. stoljeća predstavljala posve nov zdravstveni poremećaj; jedva koju godinu prije Napoleonova pohoda na Rusiju, čuveni doktor Jenner s londonskog univerziteta izolirao je „miteserski zeleni loj“ kao mogućeg uzročnika. Neiskusni vojni liječnik jedva je dočekao da tu, tada pomodnu bolest dijagnosticira na svojem terenu, unatoč tome što je pacijent – moj askurđel Dudanj – satima bez prestanka povraćao i defecirao. Ubrzo je i umro u mukama, na goloj zemlji, na ničijim rukama, a slijedio ga je veći dio regimente. 'Tolika smrtnost uslijed hipohondrično-histeričkog napada još nije zabilježena u analima suvremene medicine“, zapisao je doktor Bach-Putter na marginama jednog Mesmerova rada koji je upravo bio čitao i koji je, u ta burna vremena, tko zna kako bio i nabavio“, dovrši priču Buba Piket-Čajdara i padne u nesvijest.
„E jeste se zabudalisali s tim padanjem u nesvijest“, reče vrabac koji je tijem putevima naganjao mrvice kruha; reče i padne u svijest.
Još se nije povratio.

30.11.2013. u 09:09 • 23 KomentaraPrint#^

subota, 23.11.2013.

ŽIVJETI OD ZEMLJE

Image and video hosting by TinyPic

„Ako ništa, živjet ćemo od zemlje“, reče Vladimira.
„Kako to misliš? Ja ne znam ništa o poljoprivredi!“ odgovori Anko.
„Nisam mislila tako, živjeti od zemlje ne znači automatski da ti sad moraš kopati i orati.“
“Nego što znači?“
„Može značiti svašta. Recimo, najedeš se zemlje, zoveš hitnu pomoć pa kažeš da su te natjerali. I onda tražiš odštetu.“
“To je definitivno infantilno! Pa koga bi tužila za to, tko te tjerao da jedeš zemlju?“
“Ajde ti smisli nešto bolje, ako znaš!“
„Evo: uzmeš komad zemlje, očistiš i onda naplaćuješ glistama, mravima, rovčicama ako žele tu živjeti.“
“Ha-ha-ha, i ti meni kažeš da sam djetinjasta; ti si infantilan ad infinitum! Kako će jadan mrav platiti tu tvoju stanarinu, cestarinu, što li, u mravljoj kiselini, ha?“
„Zašto ne, to bi se dalo unovčiti.“
“O, idiota...“
“E pa nećemo se sad vrijeđati. Ti si prva rekla da se probamo sjetiti kako bi živjeli od zemlje. Ajde sad onda!“
„Pa možemo iznajmiti nekome za privatno groblje. Ne vole se svi pokapati po javnim grobljima.“
“Ali to je zabranjeno!“
„Otkad, pa ne živimo u jebenoj diktaturi!“
„Ajd onda probaj uputiti upit Gradu da ti to dopusti, pa ćeš vidjeti što će ti odgovoriti!“
„Ja da šaljem upite kojekakvim strukturama, ne pada mi na pamet, ja sam slobodna jedinka!“
„Ok, ok, ostavimo to kao mogućnost. Ali meni je nešto drugo palo na pamet: zašto ne bismo tu našu zemlju iskoristili kao igraonicu za mladunčad šumskih životinja?“
“...jebote, ti si, čovječe, nafilan infantilnostima, nafilan, i to bez filtera! Mislim, otkud ti ta ideja, iz crtića ,Dadiljko'?“
„Ma kakav 'Dadiljko'... Mislim, dobro, bilo je nešto slično u 'Cipelićima' i 'Ušku i Zupku', ali to nije razlog da me odmah vrijeđaš!“
„No dobro, a da mi ipak probamo posaditi nešto u tu zemlju, mislim nije baš svaki rad na zemlji muka i znoj, što god da Biblija kaže.“
“A što da posadimo?“
„Šta ja znam... Majčinu dušicu, kiselicu, trputac...“
“Sve to je jako osjetljivo, mislim malo je spominjati nečiju, a kamoli svačiju mater pa još i dušu saditi... A kiselica, ne znam, tko bi to kupovao u današnje vrijeme kad se sve tvornički kiseli...?“
“Onda trputac“, reče Vladimira
“Trputac ne postoji. Gledao sam neki dan dokumentarac: među mitovima koje pretendiraju da prerastu u istinsku stvarnost, onaj trputčev jedan je od najžilavijih“, odgovori Anko.
„Trputac ne postoji... Što onda uopće postoji, ako po tebi trputac ne postoji?“
“Kako to misliš, sve postoji, sve normalno postoji, samo je trputac mitski, pa to se zna!“
„A ja sam gledala dokumentarac u kojem se to ne zna...“
“Ne seri. Ja sam gledao dokumentarac o Hitlerovom padu: prvo je izgubio ključ od bunkera, onda je popio otrov i na kraju si pucao u glavu!“
“I otrov mu je iscurio kroz rupu u glavi?“
“Ti se rugaš sa svime što ja kažem!“
“A ti kažeš sve što mi se rugaš!“
“...“
„..“
„Uf, polako, postajemo alogični, a to je naporno.“
“Pa kad si ti fatalno infantilan!“
„A ti s NFTL.“
„Što je to?"
„Kratica za nešto nevjerojatno.“

23.11.2013. u 08:21 • 20 KomentaraPrint#^

subota, 16.11.2013.

VITAMINOZA

Image and video hosting by TinyPic

„Imate avitaminozu“, reče doktorica Kurpek i povuče se u sebe.
„U redu“, rekao sam.
S obzirom na gore opisani doktoričin čin, morao sam pričekati da joj stigne zamjena. Bio je to doktor Bernaro, jedan od viđenijih stručnjaka opće medicine u ovom dijelu Europe, poznat po nastojanjima da dijagnosticira Bolest, jedan opći poremećaj koji bi, po njemu, trebao biti uzrokom svih ostalih zdravstvenih poremećaja i otkrivanjem kojega bi ugled opće medicine u svijetu rapidno porastao, dok bi se raznorazne grane i grančice specijalističke medicine (ionako već odavno i prekomjerno natopljene rigidioznom snobovštinom i fah-idiotizmom) pokazale drugorazrednima, sekundarnim poludisciplinama te postale uvelike podređene Općoj, jedinoj pravoj medicini.
Sve to proletjelo mi je glavom u sekundi. Bio sam upoznat s opisanom situacijom jer sam jedno vrijeme radio kao pravni zastupnik jednog medicinskog glasila. Ali sve to u zadanom mi momentu i nije bilo tako važno. Važna je bila moja navodna avitaminoza, površna dijagnoza koju mi je postavila doktorica Kurpek, sada već povučena u sebe, dijagnoza koju je doktor Bernaro očito namjeravao podržati – lice mu je, naime, resio stamen, monolitan izraz. Ipak, odlučio sam mu se suprotstaviti:
„Avitaminozu, ok... A vitaminozu?“
„Ne, samo avitaminozu, običnu avitaminozu“, nije se dao doktor Bernaro.
„Dobro kad je tako“, rekao sam, „koji mi to vitamin nedostaje u organizmu?“
„Gospodine pacijente“, rekao je doktor Bernaro, „mislim da niste dovoljno stručni kako biste o ovom pitanju poveli stručnu raspravu. Metodika i terminologija vitaministike suviše je složena za laika, pa čak i za izučenog medicinara izolognog specijalističkog područja.“
„Ali doktore““, zavapih, „barem ste vi poznati po tome što zastupate holistički,a ne specijalistički pristup.“
„Točno – ali to što nisam fah-idiot ne znači da sam idiot općenito! Kako o takvoj jednoj temi razgovarati s nekim tko, siguran sam, niti ne zna da vitamini ne postoje kao skupina srodnih organskih spojeva, nego je riječ naprosto o tvarima koje organizam ne može sam sintetizirati!“
„E pa ja mogu“, odgovorio sam i na licu mjesta sintetizirao vitamin B, bez kompleksa.
Doktor Bernaro bio je zapanjen. Uzeo je još vlažan komad vitamina u ruku i gledao ga netremice.
„Gdje ste to naučili!?“, pitao je.
„Na jednom seminaru u jednom selu na Dugom otoku blizu New Yorka. Nije bilo teško. I ne brinite – neću nikome govoriti o tome – dakako, ako mi ispravite dijagnozu! Dakle vitaminoza, ne avitaminoza.“
Doktor nije imao kud. Znao je da bi posljedice razglašavanja takve jedne stvari bile neizmjernije od svega što je ikad i igdje bilo, na ovaj ili onaj način. Uzeo je moj karton i lakonskim pokretom ruke ispravio ono sporno „a“ u toj, tako neprikladnoj dijagnozi.
Na odlasku sam se usiljeno nasmiješio i rekao mu sljedeće:
„A što se tiče vaše, sada već mitske potrage za općom bolesti, odnosno Bolesti, mogu vam reći ovo:“ – doktor je stao napeto iščekivati ali ja sam mu samo pokazao dugi nos i žurno napustio ambulantu.
Bobeeeeeeeeeeeeeeeel (onomatopeja dugog nosa).

16.11.2013. u 08:28 • 18 KomentaraPrint#^

subota, 02.11.2013.

TAKSIST

Image and video hosting by TinyPic

„Meni govorite?“, reče taksist.
„Da“, odgovorio sam. „Koliko bi me došla vožnja do Dugava?“
„To ovisi. Trideset. Četrdeset kuna. Možda i malo preko.“
„Može.“
Sjeo sam u taksi. Bilo je to jedno odo onih vozila što do 60 km/h vuku na struju, a u većim brzinama guraju na benzin. Zanimljiva novotarija, ako mene pitate.
Čim je vožnja počela, taksist je otvorio usta i započeo:
„Ovo ide na struju.“
„Znam“, rekao sam.
„Ako ne prijeđem 70, uopće ne vuče benzin. Zadovoljan sam. A zapravo i nisam. Nije to isto kao benzin. Ne vuče jednako. Startnost je stvarno jadna. A mislim si, što će mi startnost, ja sam taksist, nisam Niki Lauda.“
„Miki“, ispravio sam taksista.
„Što?“
„Ispravno je Miki, ne Niki Lauda. Sedamdesetih su godina na ovim prostorima svi govorili Miki pa su nas automobilistički stručnjaci ispravljali misleći da se zvijezda Formule 1 ne može zvati isto kao i lik iz crtića. Ali naša zabluda bila je zapravo istina: Lauda je Miki.“
„Možda je Paško Lauda, he-he“, reče taksist. „Htio sam reći to da ta struja… ne, nikako nije isto. Mogu pričati što hoće, ali nafta je nafta.“
Taksist je zašutio na neko vrijeme. Prošli smo Svačićevim trgom – bacio sam pogled na čuveni, jedva korišteni javni zahod – na pola je puta, znao sam to iz povjerljivih izvora, da ga zapišu u popis spomeničke baštine, zato ga se valjda i ustručavaju zapišavati. Zatim Miramarskom, ispod podvožnjaka, usko grlo, pa Vukovarskom do Bandićevih šedrvana. Tada je taksist ponovno progovorio:
„A druga velika mana električnog pogona je – kabl. Znam, neki koriste akumulatore, ali oni su meni jednostavno preskupi. Struja iz sustava jednako je kvalitetna, a uštedim i do 20%! Ali, naravno, događa se sljedeće: ja vas sad odvezem do vaših Dugava, vi meni lijepo platite i odete doma ili gdje ste već krenuli. A ja moram natrag, baš točno putem kojima sam vas dovezao, moram voziti polako, tragom produžnog kabla, namotavati ga natrag na vitlo! To zna potrajati i po dva sata. U tih dva sata ja ne mogu nikoga voziti. Čisti gubitak, a akumulatori su preskupi! A znaju se i svakakva sranja desiti. Naiđu klinici pa mi lupaju po autu, a moram voziti sporo. Neki put neki huligan iz čiste obijesti, neiživljenosti neke, presječe kabl i onda ga poslije moram lemiti. Ili ukradu, i po deset metara da bi prodali bakar. Da a ne govorim o prljavštini – svaki put moram kabl brisati kao da je prošao kroz kanalizaciju. Jednom će se valjda naći netko i počistiti sve to smeće s ulica.“
„Ostavite me tu na stanici“, rekao sam jer smo doista stigli do mojega odredišta. „Koliko sam dužan?“
„Neka bude 23 kune.“, reče taksist.
„Ali rekli ste 30 do 5o kuna.“
„Kad nisam uključio taksimetar na vrijeme. Jako sam smotan ovih dana. A sad još, kako rekoh, moram i kabl namotavati.“
„Gdje vam je taj kabl, ja ga nigdje ne vidim?“
Taksist se uputi stražnjem dijelu automobila; čučne i uhvati lijevom rukom batrljak kabla što je virio našte auspuha.
„Majku im njihovu, vidite vi ovo! Na semaforu su mi ga presjekli, idioti! Kako ću sad natrag? Nemam ni kapi benzina.“
„Kako smo uopće stigli dovle?“, pitao sam.
„Vrag će ga znati: valjda se spontano sintetiziralo nekakvo biogorivo. Ili sam presnažno vjerovao da stvar radi kako treba.“
„Ali…“
„Ali sad je gotovo. Sad više ne vjerujem.“

02.11.2013. u 23:57 • 19 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< studeni, 2013 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Svibanj 2017 (3)
Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (4)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (3)
Srpanj 2015 (1)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (4)
Rujan 2014 (4)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (4)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (3)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (4)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (4)

Opis bloga

Uvod u ništa

Linkovi

[Blog.hr
Blog servis

NF
Trill
Catma
defton
skaska
stroke
sewen
onakojatrcisvukovima
caricavrta
zazen
ponoćna strina
Big Blue
divanskitnje
Tinčica
nemo
teuta
odmak
wall
Dejmon
Zona Z.
milord
Virtuela
chablis
ludlud
čovjek vadičep
xiola
heroine
pooka
milizcza
topsecret
marla
vadimastok
srdelica
Derza
Dakini
ajajfekt
Bookmarkerica
markiz
NEMANJA
igra
Kolibra
Antonovich
neverin
Bugenvilija
Uranova pikula
hopey
nihonkichigai
sfermentacija
Doktor Jatogen
dove
Schoko
aquaria
marchelina
profesor
Koraljka
guargamelwskij
primakka
Volupta
smiling cricket

Izjave

„Blejanje, Watsone, neusiljeno blejanje!“ (Sherlock Holmes)

Image and video hosting by TinyPic

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se