pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

ponedjeljak, 30.09.2013.

POČELO JE

Image and video hosting by TinyPic

Ivan Grenodobin sjedio je sam za stolom u kafiću Bez veze, negdje prema rubu grada, negdje tamo gdje stara Trešnjevka prelazi u onu prastaru, prapovijesnu, već zgvaljenu pod talozima vjekova. Kafić Bez veze bio je smješten u trošnoj, nikad ožbukanoj katnici iz druge polovice pedesetih, kada još ni šuplja cigla nije bila izumljena. Terasu tog podrtinskog kafića zaklanjala je natrula streha odozgo, a s tri bočne strane živa ograda od zahrđalog zelenila. S četvrte pak bočne strane uzdizao se neožbukani zid katnice. U zidu su zjapila vrata kafića, a unutra šank, dim, pijanci i sve drugo. S donje je strane terasu omeđivao nepopločani betonski pod. Tako da se s terase vanjski svijet jedva i nazirao. Ivan Grenodobin i sam je došao do sličnog zaključka. Zaključio je još kako je u trenutnoj situaciji – pri kraju treće pive – vanjski svijet tek puki umišljaj paranoidnog uma, ne obavezno njegovog!
Zaključivši tako, Ivanu Grenodobinu sine impulzivni kompuls da momentalno plati pive, napusti kafić i ode na otvoreno provjeriti taj blesavi vanjski svijet. No, iz kafića mu se nikako nije išlo. Lijepo je piti pivu na ljetnoj terasi i misliti svoje. Ugodno je mutiti vlastiti um s jedne, a bistriti ga s druge strane, to je ključ ispravnog življenja!, zaključio je konačno, dodavši zaključku još i zaključnu primisao kako upravo proživljava dan prepun svrsiplodnih i domišljenih zaključaka.
Uto neka prilika priđe stolu Ivana Grenodobina.
„Slobodno?“, upitala je.
Bila je to žena u ranim pedesetima, kojoj se iskustvo nije gomilalo na licu već u nožnim prstima, stoga i obilno nalakiranim.
„Samo izvolite“, rekao je Ivan Grenodobin.
„Smozvolte.“
„Što?“
“Baš čudno zvuče te riječi kad ih netko spoji. I razne druge riječi stanovitog frazema, kad ih se ide spajati. Recimo: dobro jutro – drutro. Jednom davno sam studirala fonetiku i fonologiju. I vi ste, zacijelo, obrazovan čovjek. Imate faks?“, pitala je osoba.
“Ne, odustao sam dva ispita prije diplomskog jer sam nagazio na dekanov drek.“
“Da?“
„Da. Dekan je tijekom pauze za ručak redovito izvodio svojeg maltezera u šetnju oko zgrade fakulteta, da mališa obavi nuždu i malo protrči. No jednog je dana dekan – bez sumnje uslijed dubioza i anksioza koje su ga obuzele – obavio nuždu umjesto maltezera! Ja sam upravo išao polagati jedan od ona dva preostala ispita i stao u taj drek. Nakon takvog jednog incidenta, jednostavno nisam mogao nastaviti sa studijem.“
“To je…“
Odjednom, neka divlja rulja, valjda sva ljudska krama one najstarije Trešnjevke na svijetu, počne juriti ulicom. Urlali su i zapomagali, gazili jedni druge kao da su rod rođeni ili ne znam što.
Gazda kafića izjuri na terasu i poviče:
“Bjež'te ljudi! Počelo je!“
„Što to?“, upita Ivan Grenodobin smireno.
Njegova sugovornica naglo je ustala i otišla; podlegla je općoj panici. Svi su pobjegli Ivan Grenodobin je ostao sam na terasi kafića Bez veze. Upravo je dovršio svoju treću pivu. Znao je da bi sada moglo uslijediti nešto neugodno, sve je ukazivalo na to. I doista, prvo je začuo groznu i ruševnu grmljavinu. Potom je živa ograda oko terase naglo umrla, sfufurila se u froncle. Zid kafića naprasno se pretvorio u prah, dok je streha isparila u nepoznato.
I sad je vidio što je na stvari. Sad je znao o čemu se radi: obzorje se sužavalo naočigled i ništilo sve pred sobom. Na kraju se svelo na veličinu omče te se stegnulo Ivanu Grenodobinu oko vrata.
Bit ću obješen, pomisli Ivan Grenodobin, ali je, kao i obično, imao sreće. Kako nije imao istaknutu bradu, glava mu spuzne kroz obzornu omču; omča se nastavi sužavati i – u panici, tražeći oslonac, potporanj, iluziju ičeg materijalnog – toliko se suzila da mu je na kraju skliznula u oko.
Sad tek vidim, pomisli Ivan Grenodobin, sad mi je svanulo, pomisli još jednom, drutro!, pomisli naglas pa naruči četvrtu pivu.

30.09.2013. u 18:40 • 18 KomentaraPrint#^

utorak, 24.09.2013.

MORSKI SISAVCI I DRUGE RIBE

Image and video hosting by TinyPic

„Idemo na more!“, zaurliknuo sam kad smo se mama, tata, seka i ja konačno uspjeli ukrcati u fićeka – jedna po jedan, baš kao što slonice i slonovi ulaze u vozilo istog tipa u istoimenom vicu. Zbog urlika tog fasovao sam šamar ili dva (tko bi ih brojao!), a uz to mi je otac održao i kratko predavanje (je li on bio i šamarač uz to što je bio predavač, toga se stvarno ne mogu sjetiti):
„Eeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee,“ započeo je epski, „sine moj dragi. 'Idemo na more', vičeš ti, vičeš ko nezdrav zerdav. A ne znaš da ljudi nekad davno nisu mogli ići na more. Nisu ga mogli platiti, to more, nisu znali da se kupati može, u tom moru, i nije im poznato bilo da radnik ili radnica godišnji odmor mogu zatražiti i provesti ga na tom istom moru. A nije bio ni običaj. Drugo je onda bilo, onda su ribe ljeti išle na kopno, a ne ljudi na more!“
„Stvarno?“, pitao sam.
Tata je ne gubeći žar govora uspio upaliti našeg fiću iz trećeg puta. Čekao je neko vrijeme da se motor zagrije, mada je vani bilo toplo vrelo ljeto.
„Nego što!“, potvrdio je otac. „I tuna, i ajkula, i murina, i vertikula. Pa i drugi morski sisavci: kit, dupin, pliskavica, sredozemna medvednica i sl.“
„Sl.?“
„To se tako kaže, sine. Uglavnom, na dan ljetne ekvinoje, tamo negdje u lipnju, stvar započnu kitovi. Masovno pojure prema obalama našeg plavog mora, nasuču su na žalove, uspnu se uz strme litice (ne, nisu oni tako nespretni kako nam ih predstavljaju) i uživaju – na kopnu! Nisi ih mogao istjerati da si Bog.“
„Ma daj, tata!“, čudio sam se.
Otac je konačno uspio zagrijati auto; krenuo je jedan krug oko zgrade, da vidimo je li mašina u redu.
„I stvarno“, nastavio je otac, „jedne se godine, na jednoj usamljenoj stjenovitoj plaži između Opatije i Benidorma, ukazao Bog i potjerao sva tri kita (s kamenite plaže) u jednako kamenito more! Samo što je more bilo malo mokro.“
„Dobro, a morski psi?“, pitao sam.
„O da. I oni su se nasukavali. I napadali usamljene šetače. Pa i one u društvu. I dan danas, sine, veća je šansa da te morski pas napadne na kopnu negoli u moru! Nije li tako?“
„Kme“, rekla je seka – bila je jako mala.
„Ergone“, rekla je mama mojemu ocu, „uspori malo.“
„Jel s pričanjem ili s vožnjom?“, pitao je otac, ali odgovora nije bilo.
Otac je, naime, i dalje vozio oko zgrade. Obišli smo, neznano zašto, već deseti krug.
„Što si ono pitao, sine? Za sredozemne medvednice? Da, da i one su dolazile na kopno ljeti. Ali jako rijetko. Već tada je to bila ugrožena životinja. Ne zbog toga što bi ih ljudi lovili, to su priče, već zbog neobične visoke stope samoubojstava!“
„Kako?“
„Lijepo. Razmažene su to životinje, cmoljava tuljaništa puna memle. Svašta im je znalo zasmetati. Malo malo, pa se neka umjesto na plažu zaleti ravno u hridinu! Ili u propeler motornog čamca. I tako, jedna po jedna…“
„Ali tata“, zavapih, „kad ćemo konačno krenuti na more! Stalno vozimo oko zgrade.“
„Već smo krenuli, sine. Nije bitno gdje vozimo. More će već doći, ovako ili onako.“

24.09.2013. u 18:41 • 20 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 16.09.2013.

MAGLENKE

Image and video hosting by TinyPic

We are here because we are here because we are here because...“ (pjesma engleskih vojnika iz Prvog svjetskog rata)

Posjet starom školskom drugu nije nam uspio. Ta osoba – osoba starog školskog druga – živi izvan Zagreba, a cesta je većim dijelom makadamska, makar da je makadamska... – doduše možda i jest makadamska, ne znam točno što makadam jest, moram već jednom to prevladati, a, iskreno, ima još generičkih pojmova, još situacija, još polilema...
A negdje na pola puta snađe nas i magla.
Mi smo moja supruga i ja. Hodamo još od srednje škole. Išli smo u isti razred, kao i naš stari školski drug kojemu smo se uputili u pohode.
„Uključi svjetla za maglu“, rekla je supruga kad se magla stala spuštati, odnosno dizati
„Ne znam gdje se pale“, odgovorio sam.
„Imamo auto već pola godine, a ti još uvijek ne znaš ništa o njemu.“
“Znam sve osim to za farove...“
“Pa onda ih uključi!“
“Kad ne znam!“
Srećom, stigli smo do odredišta prije nego se magla bila posve spustila, odnosno podigla. U posjetu našem starom školskom drugu kratko smo se zadržali jer se, kako se ispostavilo, radilo o krivoj osobi. Naš školski drug, naime, zove se Marin Berenić, dok se dotični gospodin do kojeg smo tako tegobno putovali zove Ernest Kendak– ovo drugo slovo, isto u oba prezimena, odvelo nas je na krivi trag.
Gospodin Kendak bio je, unatoč našoj zabuni, iznimno ljubazan te nas je prije odlaska počastio navodno pravim zagorskim štruklama.
Na povratku nas je zatekla još gušća magla. Ništa se nije vidjelo. Nismo bili sigurni jesmo li na pravoj cesti.
„Magla je gusta kao tijesto“, rekao sam. „Može se rezati nožem. Gusta kao ukiseljeno mlijeko. Ne ići glavom kroz maglu, koliko god glava bila tvrda, magla je tvrđa!“
„Prestani!“, poviče konačno supruga. „Nađi već jednom ta svjetla za maglu ili...“
Zaustavio sam auto na jednom divljem ugibalištu, upalio svjetlo i počeo proučavati priručnik.
„Požuri!“, rekla je supruga. „Potrošit će se akumulator.“
“Ma neće tako brzo.“
“Samo ti požuri.“
“Kako da požurim kad mi stalno nešto govoriš?“
“Joj – samo hajde!“
„Evo ga!“
“Što?“
„A ne, nije. Ovo je uputa za pranje auta, vidi, to nisam znao.“
“Usredotoči se!“
“Evo ti pa traži!“
„Nisam ja vozač nego ti!“
“E onda ja kao vozač kažem: idemo dalje. Snaći ćemo se nekako.“
Nastavili smo s našim opasnim povratkom. Magla se još dodatno progustila, bila je gusta kao... Bolje mi je da zašutim.
„Možda ni nema svjetla za maglu“, rekao sam ne zašutjevši.
„Svaki auto ima svjetla za maglu.“
„Kako onda da se nigdje ne pale?“
„Pumpa! Pumpa!“
“Gdje!“
“Pa pred nama, vidi.“
“Rezervoar nam je pun.“
“Ma da pitamo za svjetla! Čovjek će sigurno znati...“
“Meni je neugodno pitati.“
„Grrrrrrrrrrr... dobro ja ću.“
“Ne! Neću da ti pitaš, kao da ja nisam...“, rekao sam i u pokušaju gestikulacijske žestine zatresao objema rukama volan.
Svjetla za maglu odjednom su se uključila. I to kakva svjetla! Magle je nestalo, kao da je obrisana. Svijet se prozirao kao nikad do tada. Bio je bistar poput octa i smiren poput napoja od kojeg su i svinje odustale.
Čudan, drukčiji svijet. Kao da uopće i nije... ali ne, to bi ipak bilo previše!

16.09.2013. u 21:50 • 20 KomentaraPrint#^

subota, 07.09.2013.

KAKO VODU PITI

Image and video hosting by TinyPic

Tek što sam stigao kući s posla (otkud mi posao? ne znam ni sam), porazgovarao sa ženom (otkud mi žena? ne znam ni sam) te probao prileći da se odmorim, stigao je moj sin (otkud mi sin? to znam, nisam baš toliki duduk) Marinko i onako vruć od ljetne a dječačke a fizički zahtjevne igre navalio piti hladnu vodu. Nisam mogao ne reagirati:
„'Nko“ pozvao sam ga – znam, znam, ime smo mu još dobro i odabrali, posebno usporedi li se s ovim nakaradnim kućnim nadimkom.
'Nko se nije odazvao. I dalje je toćao hladnu vodu niz grlo.
„Marinko!“, uozbiljio sam se. „Čuješ li ti mene? Ne valja vruć hladnu vodu piti!“
„A zašto?“, pitao je Marinko.
„A zato... To je meni moja tata govorio, a njemu njegov tata, to je jednostavno znanje. Možeš dobiti upalu pluća. Ne boj se, i drugi očevi govore to svojim sinovima.“
„Onda Ivanu to nitko ne govori. Njegov otac je otišao prije puno godina.“
„E pa onda njemu mama govori!“
„ Da, da, i ženskoj djeci isto roditelji govore“, priključila se Marinkova majka razgovoru. „Nekad davno nisu, jer se ženska djeca nisu igrala divljih igara – u najboljem slučaju djevojčice su stajale se sa strane uredno odjevene i potiho se smijuljile. Danas svega toga nema – danas se svatko može igrati divljih igara ako pritom ne ugrožava svoje i tuđe zdravlje!“
„Nives“, rekao sam, „pa to je cijela govorancija!“
„Pričat ću ja koliko hoću – ako misliš da me možeš zaustaviti, samo probaj! Gdje sam ono stala? Što se tiče hladne vode nakon naporne igre – to je glupost, davno razotkrivena urbana legenda, kao i ono da se Kineski zid vidi s Mjeseca, možeš mislit' kolike bi te cigle bile...“
„Ali mama“, reče Marinko konačno odloživši bokal hladne vode, „i taj je podatak razotkriven kao urbana legenda!“
„Koji podatak?“
„Gledaj: prvo je postojao podatak da ne valja vruć piti hladnu vodu. Zatim se pojavio podatak da je taj (prvotni) podatak lažan, da je, kako ti kažeš, urbana legenda. I nedavno se – našao sam to na Internetu – pojavio najnoviji podatak kojim se drugi podatak osporava jer da je također lažan! Urbana legenda...“
„Što hoćeš reći?“, reče majka. „Da je jednako neistinito to da hladnu vodu ne valja piti vruć, ali i to da se hladnu vodu može piti vruć bez štetnih posljedica?“
„Upravo tako!“
„Pa što je onda tu istina, 'Nko?“, upitao sam.
„Ponekad istine nema. Ovo je takav jedan slučaj.“
„Ja bih da ti za svaki slučaj ipak ne piješ hladnu vodu vruć. Barem sljedećih sto godina dok se tu ne razjasni što je stvarno a što legendarno.“
„Tata! Ništa nisi shvatio... Uostalom, ja imam 20 godina i upravo sam došao s predavanja na fakultetu! Nisam igrao nikakvih divljih dječačkih igara. Shvatite, nisam više mali.“
„E, tu si, moram priznati, u pravu. Podsjeti me što ono studiraš, neki dvopredmetni studij, zar ne?“
„Lalalogiju i toponomastiku.“
„Uh, oh...“

07.09.2013. u 09:34 • 27 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< rujan, 2013 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (4)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (3)
Srpanj 2015 (1)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (4)
Rujan 2014 (4)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (4)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (3)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (4)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (4)

Opis bloga

Uvod u ništa

Linkovi

[Blog.hr
Blog servis

NF
Trill
Catma
defton
skaska
stroke
sewen
onakojatrcisvukovima
caricavrta
zazen
ponoćna strina
Big Blue
divanskitnje
Tinčica
nemo
teuta
odmak
wall
Dejmon
Zona Z.
milord
Virtuela
chablis
ludlud
čovjek vadičep
xiola
heroine
pooka
milizcza
topsecret
marla
vadimastok
srdelica
Derza
Dakini
ajajfekt
Bookmarkerica
markiz
NEMANJA
igra
Kolibra
Antonovich
neverin
Bugenvilija
Uranova pikula
hopey
nihonkichigai
sfermentacija
Doktor Jatogen
dove
Schoko
aquaria
marchelina
profesor
Koraljka
guargamelwskij
primakka
Volupta
smiling cricket

Izjave

„Blejanje, Watsone, neusiljeno blejanje!“ (Sherlock Holmes)

Image and video hosting by TinyPic

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se